Zemlja porekla

Irak

Službeno ime

Republika Irak (engl: Republic of Iraq; arab: جمهورية العراق).

Državni praznici

Državni praznici koji se proslavljaju u Iraku su: Dan republike (14. jul). Datumi islamskih praznika su zasnovani na lunarnom kalendaru, usled čega datumi variraju jer islamski kalendar ima 354 umesto 365 dana: 30. avgust - Eid al-Fitr (kraj Ramazana), i 6. novembar - Eid al-Adha (praznik Žrtvovanja). Mesec Ramazana nije državni praznik, ali se radi sa skraćenim radnim vremenom. Ramazan je deveti mesec muslimanskog kalendara.

Geografski položaj

Irak je zemlja Bliskog istoka, i leži na obali Persijskog zaliva.

Površina teritorije Iraka iznosi 438.317 km2, a vodena površina iznosi 950 km2. Geografske koordinate su 33 00 N (severno) i 44 00 E (istočno).

Irak se na zapadu graniči sa Jordanom, sa Sirijom na severozapadu, sa Turskom na severu, sa Iranom na istoku i sa Kuvajtom i Saudijskom Arabijom na jugu. Irak izlazi na Persijski zaliv kratkim pojasom od 58 km dužine.

Klima Iraka je uglavnom pustinjska i odlikuje se blagim do hladnim zimama i suvim, toplim letima. U severnim planinskim oblastima Iraka, duž granica sa Iranom i Turskom, zime su hladne sa obimnim snegovima, koji se tope u proleće i ponekad izazivaju velike poplave u centralnom i južnom delu zemlje.

Teren Iraka odlikuju široke ravnice, močvarno tlo duž iračke granice na jugu i planine duž granice sa Iranom i Turskom. Centralni deo zemlje se nalazi između reka Tigar i Eufrat, i deli se na Gornju i Donju Mesopotamiju.

Vremenska zona: Irak je tri sata ispred vremena po Griniču (UTC + 3).

Irak je podeljen na 18 okruga (muhafazah) i jedan region. Okruzi su: Al Anbar, Al Basrah, Al Muthanna, Al Qadisiyah (Ad Diwaniyah), An Najaf, Arbil (Erbil), As Sulaymaniyah, Babil, Baghdad, Dahuk, Dhi Qar, Diyala, Karbala, Kirkuk, Maysan, Ninawa, Salah ad Din, Wasit.

Glavni i najveći grad Iraka je Bagdad. Pored Bagdada drugi veći gradovi u Iraku su: Basra, Mosul, Kirkuk i Erbil.

Poseban region Iraka je Irački Kurdistan. Tri okruga koja ga formiraju su Erbil, Suleimaniah i Duhok, a grad Erbil je glavni grad regiona.

Posle ustanka Kurda protiv režima Sadama Huseina 1991.godine, Irački Kurdistan postaje faktički nezavisan od Iraka i takvo stanje ostaje do invazije savezničkih snaga na Irak 2003.godine posle čega se Irački Kurdistan integriše u politički sistem Iraka. Naime, tri najsevernije provincije Iraka, Itaka – Erbil, Duhok i Sulimaniyah, 1991. godine su se našle pod kontrolom Kurdistanske demokratke Partije (KDP) i Patriotske unije Kurdistana (PUK). Ove partije zajedno su oformile Kurdistansku regionalnu Vladu (KRG) kao reprezentativno telo Iračkog Kurdistana.

Novim Ustavom Iraka iz 2005.godine Irački Kurdistan je priznat kao federalni entitet u okviru Iraka, međutim ovaj region faktički funkcioniše nezavisno od ostatka Iraka. Irački Kurdistan ima svoj Ustav, Vladu, Parlament, predsednika, i premijera. Prema iračkom Ustavu Irački Kurdistan ima svoju vojsku, a po zakonu je zabranjeno da iračke vojne snage ulaze na teritoriju Iračkog Kurdistana.

Ustavom Iraka je predviđena potpuna federalizacija države po kojoj federalni regioni imaju nadležnost da upravljaju sopstvenim unutrašnjim poslovima, dok bi centralna Vlada u Bagdadu bila zadužena za spoljnje poslove. Irački Kurdistan je prvi i jedini do sada formirani region unutar Iraka, koji faktički funkcioniše nezavisno od ostatka Iraka.

 

Stanovništvo

 Prema procenama za jul 2012. godine Irak ima 31 129 225 stanovnika.

Etnička struktura Iraka se sastoji od većinskih Arapa, koji čine između 75% - 80% stanovništva, Kurda koji čine između 15% - 20% stanovništva, a preostalih 5 % stanovništva čine irački Turkmeni, Asirci, Jermeni i drugi narodi. Asirci su starosedeoci u Iraku, i većinom su hrišćani. Prema proicenama čineoko 3 % stanovništva Iraka. Turkmeni većinom žive na severu Iraka, posebno u gradovima Tal Afar, Mosul, Kirkuk ali i u glavnom gradu Bagdadu.

Kurdi većinom naseljavaju severnu regiju Iraka, Irački Kurdistan, ali takođe naseljavaju i veće iračke gradove kao što su Bagdad, Kirkuk i Mosul.  

Religija

Ustav Iraka proglašava islam kao zvaničnu religiju. Takođe, Ustav Iraka predviđa da islam treba smatrati izvorom zakonodavstva, i nijedan zakon ne može biti usvojen ukoliko se protivi utvrđenim odredbama islama.

Religijsku strukturu Iraka čine većinski muslimani kojih ima 97%, te hrišćani i ostale religije koje čine 3% populacije. Muslimani šiiti predstavljaju većinu, sa oko 60 % - 65 %, a muslimani suniti oko 32% - 37% stanovništva.

U Iraku postoje i manje verske zajednice Bahajci, Jezida i Šabaka, koji zajedno sa hrišćanima čine 3% populacije Iraka koji nisu muslimani.

Pripadnici kurdskog naroda pripadaju uglavnom sunitskom ogranku islama, ali manji deo Kurda (Faili Kurdi) su pripadnici šiitskog ogranka islama.

Hajledci, uz Asirce i Jermene čine najveći deo hrišćanske populacije Iraka, koja broji od 400 000 od 600 000 pripadnika. Kakai zajednica je nastanjena uglavnom u blizini Kirkuka. Manje od deset Jevreja živi u Bagdadu, a mali broj jevrejskih porodica živi u regiji Irački Kurdistan, na severu Iraka.

Zajednica Jezida broji od 500 000 do 600 000 pripadnika, i oni uglavnom žive na severu zemlje, oko 15% njih živi u Dohuk provinciji, a ostatak u Ninewa provinciji. Zajednica Šabaka broji od 400 000 do 500 000 ljudi, i oni žive uglavnom za severu zemlje u provinciji Ninava (Ninawa ili Nineveh) , kao i u blizini Mosula.

Šiiti pretežno žive na jugu i istoku Iraka, ali predstavljaju većinu stanovništva u Bagdadu. Suniti čine većinu na zapadu, severu i u centralnom delu Iraka.

Jezik

  Zvanični jezici u Iraku su arapski i kurdski jezik. Oko 75% stanovništva govori arapski, dok oko 20% govori kurdski jezik.

U upotrebi su još i turkmenski (turski dijalekt), asirski i jermenski jezik. Takođe, od "zapadnjačkih" jezika najčešće se govori engleski jezik. Kurdski jezik se govori uglavnom na severu zemlje. Jermenski jezik govore pripadnici preostalog hrišćanskog stanovništva.

Aramejski i južni azeri jezik, su regionalni jezici. Jermenski i persijski su zastupljeni, ali u manjoj meri. Većina iračkih Kurda govore i kurdski i arapski jezik. Turkmeni govore jezikom južni aziri, Asirci govore različitim aramejskim dijalektima, a Feyli Kurdi govore feyli jezik, sa kurdskim dijalektom.

Prema Ustavu Iraka svi građani imaju pravo na obrazovanje na maternjem jeziku.

Privreda i ekonomija  

Osnovni prirodni resurs Iraka je sirova nafta i iračka ekonomija zavisi od proizvodnje i prodaje nafte. Međutim, iračka ekonomija je doživela potpuni slom kao posledicu tri rata koja je Irak vodio (Iračko–Iranski rat (1980-1988.godine), Pustinjska oluja (1991.godine) i Međunarodna invazija (2003. godine)), te dugogodišnjih UN-ovih ekonomskih sankcija. Iračka proizvodnja nafte postepeno obnavlja u 2012. godini je na nivou od 2.6-2.7 miliona barela dnevno. Od prirodnih resursa Irak raspolaže i prirodnim gasom, fosfatima i sumporom.

Osim proizvodnje i prerade nafte, Irak ima raznolik industrijski sektor koji uključuje preradu hrane i proizvodnju hemikalija, tekstila, građevinskog materijala i metala.

Od poljoprivrednih proizvoda Irak proizvodi pšenicu, ječam, pirinač, povrće, datulje (urme), i pamuk. Od stoke se uzgajaju goveda, ovce i kokoši.

Irak najviše izvozi sirovu naftu, sirove materijale (osim goriva), hranu i žive životinje. Izvoz sirove nafte čini 84% svog izvoza Iraka. Zemlje u koje Irak najviše izvozi su SAD, Indija, Južna Koreja i Kina.

Iz drugih zemalja Irak najviše uvozi hranu, lekove i gotove proizvode. U Irak se najviše robe uvozi iz Turske, Kine i Južne Koreje.

Bruto domaći proizvod Iraka po glavi stanovnika u 2011. godini je iznosio je 4200-4400$. Stopa inflacije za 2011. godinu iznosila je oko 5%. Nezaposlenost je u Iraku za 2011. godinu iznosila iznad 20%, a u ruralnim oblastima je iznosila i 55%.

Zvanična valuta Iraka je irački dinar. Njegova vrednost iznosi 1 164.82 iračka dinara (IQD) za 1 $ (USD), ili 1 492.30 iračkih dinara za 1 euro (EUR).

Irak je osma najkorumpiranija zemlja sveta prema podacima za 2011. godinu i prema indeksu percepcije korupcije nalazi se na 175. mestu od 183 zemalja sveta.

 

Istorijsko-politički razvoj

Današnji Irak je bio deo Otomanske imperije od 16. veka sve do kraja I Svetskog rata.

Moderna iračka država počinje da se formira posle I svetskog rata, 1918.godine. U toku Prvog svetskog rata prostor Iraka je bio okupiran od strane Velike Britanije koja je porazila Otomanske snage. Po okončanju Prvog svetskog rata, prostor današnjeg Iraka je postao teritorija pod mandatom Lige Naroda. Liga Naroda je 1920. godine stavila Irak pod upravu Velike Britanije. Nekadašnji otomanski vilajet (Upravna oblast) Mosul je pridodat Iraku 1926.godine i time su zaokružene granice danšnjeg Iraka.

Irak je 1921.godine proglašen za kraljevinu, a za prvog kralja Iraka je postavljen Faisal I. Ipak, Irak je postao nezavisan od Britanske uprave tek 1932.godine. Britanija je pristala da okonča svoju upravu nad Irakom tek pošto je 1930. godine potpisan sporazum prema kome Irak dozvoljava da britanski savetnici ostanu pri iračkoj Vladi, da britanska vojska zadrži svoje baze i vojnu prisutnost u Iraku, te da se Irak obaveže da vojno pomaže Britaniju u slučaju rata. Irak je zvanično dobio nezavisnost od Britanije 3. oktobra 1932. godine.

Prvi irački kralj Faisal I je umro 1933.godine i prestol je nasledio njegov sin Gazi. Kralj Gazi je vodio antibritansku politiku i bio je bliži arapskim nacionalistima nego njegov otac. Kralj Gazi je podsticao jačanje vojnog uticaja na politiku zemlje i 1936. godine podržao je vojni udar Generala Bakera, kojim je srušena civilna Vlada Iraka. Ovo je bio prvi od sedam vojnih udara u Iraku u periodu od 1936. godine pa do 1941. godine. Kralj Gazi je poginuo u automobilskoj nesreći 1939. godine i nasledio ga je njegov trogodišnji sin Faisal II, a kao regent je postavljen Abd al-Ilah (Abd Al Ila), kraljev ujak.

Regent, Abd al-Ilah, je za razliku od kralja Gazija bio probritanski orijentisan. Ponovno iračko približavanje Britaniji je dovelo do sukoba regenta i tadašnjeg premijera Rashid Ali al-Gaylani (Rašid Ali Al-Gajlani), koji se tome protivio. U januaru 1941. premijer Rashid Ali al-Gaylani (Rašid Ali Al-Gajlani) je podneo ostavku pod regentovim pritiskom, ali je uz pomoć četvorice generala (tzv. Zlatnog kvadrata) u aprilu iste godine (1941.godine) ponovo postao premijer Iraka, a regent je proteran u Jordan.

Premijer Iraka, Rashid Ali al-Gaylani (Rašid Ali Al-Gajlani) je 1941.godine pokrenuo vojne akcije protiv britanske vojske stacionirane u Iraku, što je dovelo do početka Anglo – Iračkog rata (1941.godine), koji je okončan novom britanskom okupacijom Iraka koja je trajala do 1947.godine. Britanci su za premijera imenovali Nuri as-Saida (bivši premijer Iraka).

Premijer Iraka, Nuri as-Saida, je postao jako omražen u narodu zbog niza nepopularnih poteza. Početkom 1955. godine Irak je potpisao Bagdadski pakt - Vojno strateški sporazum između Britanije, SAD, Iraka, Irana, Turske i Pakistana. Glavni cilj ovog sporazuma bio je zadržavanje ekspanzije komunizma na prostor Srednjeg Istoka.
Kao reakcija na ujedinjenje Sirije i Egipta u Ujedinjenu Arapsku Republiku, Irak i Jordan su se 14.februara 1958.godine ujedinili u Arapsku federaciju Iraka i Jordana.

Ovi potezi premijera Nuri as-Saida, regenta Abd al-Ilah (Abd Al Ila) i kralja Faisala II su doveli do vojnog udara u Iraku koji se desio 14. jula 1958. godine. Vojni udar je bio predvođen generalom Abdul Karim Kasim-om (Abd-al-Karim Qasim) i pukovnikom Abdul-Salam Arif-om.(Abd-al-Salam Arif). U vojnom udaru, poznatom kao Četrnaestojulska revolucija, premijer Nuri as-Said, regent Abd al-Ilah (Abd Al Ila) i kralj Faisala II su pogubljeni. Arapska Federacija Iraka i Jordana je rasformirana i 1958.godine je proglašena Republika Irak. Takođe Irak je 1958.godine istupio iz Bagdadskog pakta i obnovio diplomatske odnose sa SSSR-om.

Vođe iračke Četrnaestojulske revolucije, Abdul Karim Kasim i pukovnik Abdul-Salam Arif, su se ubrzo po uspostavljanju Republike Irak međusobno sukobili. Kasim je bio irački nacionalista i protivio se pan-arapizmu i ideji o sklapanju unije sa Ujedinjenom Arapskom Republikom (Unija Egipta i Sirije), a Arif je bio panarapski orijentisan i bio je blizak sa socijalistički orijentisanom Baat partijom.

Baat Partija je panarapski orijentisana, socijalistička partija osnovana u Damasku, Sirija. Samo ime Partije znači „Renesansa" i ukazuje na ideološki cilj partije, a to je obnova moći i slave jedinstvene zemlje svih Arapa. Partija ima nacionalne ogranke u svim arapskim zemljama, ali je na vlasti bila samo u Siriji i Iraku.

Baat partija je u martu 1963.godine uz pomoć iračke vojske sprovela državni udar u Iraku, u kome je Abdul Karim Kasim ubijen, a na vlast je postavljen Hasan-al-Bakr (lider Baat partije). Baat Partija je na vlasti u Iraku bila svega devet meseci, kada je u novom državnom udaru 1964.godine pukovnik Abdul-Salam Arif preuzeo vlast.

Pukovnik, Abdul-Salam Arif, je bio predsednik Iraka sve do 13.aprila 1966. kada je poginuo u helikopterskoj nesreci. Nasledio ga je njegov brat Abdul Rahman Arif (Abd-al-Rahman Arif). Baat partija predvođena Hasan-al-Bakom i njegovim zamenikom Sadam Huseinom (Saddam Hussein) je ponovo preuzela vlast u novom državnom udaru 1968. godine.

Posle državnog udara 1968. godine, Hasan-al-Bak postaje predsednik Iraka, a Sadam Husein postaje potpresednik Iraka. Pravi izvor snage Baat partije se nalazio u rukama Sadama Huseina koji je pokazao nemilosrdnost i odlučnost u borbi sa svim potencijalnim konkurentima za vlast, a posebno u svojim „čistkama" unutar Baat partije.

Glavna taktika Sadama Huseina za zadržavanje vlasti u Iraku je bila kreiranje fiktivnih neprijatelja i stvaranje netrpeljivosti prema etničkim i verskim manjinama. Sadam Husein je organizovao i Narodnu armiju, paravojnu organizaciju koja je služila kao milicija Baat partije. Takođe je kontrolisao i državnu obaveštajnu službu (Mukhabarat). Pomoću ove dve organizacije Sadam Husein je za vreme svoje vladavine hapsio, protivpravno lišavao slobode i ubijao pripadnike šiitske frakcije islama. Husein, koji je bio sunit, je napadao šite iz razloga što se pribojavao njihove rastuće moći na jugu Iraka, i moguće pobune protiv njega.

Glavna pretnja Baat partiji u Iraku je predstavljala kurdska manjina. Kurdski zahtevi za autonomijom i slobodnim Kurdistanom (oblast na severu Iraka) su eskalirali i 1962.godine su započeli ustanak koji je trajao sve do 1975. godine. Kurdske pobunjenike je predvodio Mustafa al-Barzani, osnivač i vođa Kurdske demokratske partije. Kurdski pobunjenici su uspeli da uspostave kontrolu nad većim delom severa Iraka. Osnov uspeha Kurda je bila podrška od strane Irana koji ih je naoružavao i pružao logističku podršku.

Irak je 1975.godine potpisao sporazum sa Iranom, tzv. Alžirski sporazum. Ovim sporazumom su razrešeni granični sporovi dve zemlje, Irak je odustao od teritorijalnih zahteva prema Iranu, a Iran je prestao da pruža podršku kurdskim pobunjenicima. Nakon što je Iran 1975.godine prestao da šalje pomoć pobunjenicima, Irak je uspeo da povrati kontrolu nad celim regionom koji su kontrolisali kurdski pobunjenici(sever Iraka).

Predsedniku Iraka i Baat partije, Hasan al-Bak-u, od 1970. godine je počelo da se pogoršava zdravstveno stanje i Sadam Husein postepeno preuzima svu vlast. Sadam Husein je zvanično postao predsednik Iraka 1979.godine, kada je Hasan-al-Bak podneo ostavku zbog bolesti.

Sadam Husein je 1972.godine izvršio nacionalizaciju iračke naftne industrije (Iraq Pertoleum Company - IPC) koja je kontrolisala proizvodnju nafte u Iraku. Ovo je bio jako bitan potez, jer se posle nacionalizacije naftne industrije povećala proizvodnja nafte sa 1 milijarde barela u 1972. godini, na količinu od 27 milijardi barela u 1980.godini.

Islamski fundamentalisti predvođeni ajatolahom Rukola Homeinijem (Ayatollah Ruhollah Khomeini), su 1979. godine započeli islamsku revoluciju u Iranu i uspeli su da preuzmu vlast u Iranu. Nakon toga je Sadam Husein uvideo priliku da ostvari svoje teritorijalne pretenzije prema Iranu. Takođe, Sadam Husein se plašio uticaja šiitskih fundamentalista iz Irana na šiite u Iraku. (Sadam Husein je bio pripadnik sunitskog ogranka islama).

Sadam Husein je obezbedio logističku podršku Jordana, Saudijske Arabije i Kuvajta i 22.septembra 1980. godine je započeo napad na Iran. Rat između Irana i Iraka trajao je od 1980. do 1988. godine.

U početku rata Irak je imao više uspeha i uspeo je da okupira deo teritorije Irana, posebno strateški važnu oblast Kuzestan, (oblast bogata naftom) i tako odseče pristup Irana Šat el Arab reci. Međutim, iranska vojska je uspela da se konsoliduje do marta 1981.godine i u narednih godinu dana uz pomoć oko 200 000 dobrovoljaca (regrutovanih iz redova iranskog naroda) je uspela da natera iračku vojsku da se potpuno povuče iz Irana.

Posle povlačenja iračkih snaga 1981.godine i pomeranja balansa snaga u korist Irana, Sjedinjene Američke Države (SAD) su počele da obezbeđuju pomoć Iraku. SAD su obezbeđivale satelitsko izviđanje, oružje, eksplozive, bojne otrove. Takođe se američka mornarica sukobila sa iranskom mornaricom u Arapskom zalivu.

I pored pomoći SAD-a Irak nije uspeo da slomi iranski otpor i rat je stajao na mrtvoj tački sve do 1988.godine kada je potpisano primirje pod pokroviteljstvom UN-a. Rat nije imao pobednika i svaka strana je zadržala teritorije koje je imala pre rata. Procenjuje se da je broj žrtava u ratu dostigao 1.5 milion.

Dve iračke frakcije kurdskih pobunjenika, Demokratska partija Kurdistana i Patriotska unija Kurdistana su se ujedinile početkom 1987.godine. Kao odgovor na novu pretnju njegovoj vlasti, Sadam Husein je započeo Anfal akciju, koju je predvodio Sadamov rođak, Ali Hassan al-Majid. Anfal akcija je za cilj imala napade na Kurde i druge nearape ne severu Iraka. U toku dve godine, od februara 1987.godine do kraja 1989.godine, iračke snage su pobile između 50 000 i 100 000 Kurda. U vojnim akcijama, iračke trupe nisu pravile razliku između civila i pobunjenika, a u ovim akcijama korišćeni su i bojni otrovi i nervni gas. Usled korišćenja nevnog gasa, iračka Vlada je postala prva Vlada ikada koja je koristila hemijsko oružje protiv svog naroda.

Kao posledica Anfal akcije, došlo je do iseljavanja stanovništva sa teritorije severnog Iraka. Posle uspostavljanja zabrane letenja iznad kurdske oblasti 1991.godine, bila je ublažena iračka represija na toj teritoriji i to je omogućilo povratak izbeglog stanovništva.

Početkom 1990.godine tenzije između Kuvajta i Iraka počinju da rastu. Kuvajt je pružao finansijsku podršku Iraku u Iračko-Iranskom ratu, i početkom 1990. godine dug Iraka prema Kuvajtu je bio oko 30 milijardi dolara. Irak je zatražio od Kuvajta da mu oprosti dug jer Irak stao na stranu Kuvajta u njegovom sukobu sa Iranom (upravo zbog kuvajtske podrške Iraku u Iračko-Iranskom ratu), kao i da smanji proizvodnju nafte i da tako dovede do porasta cena nafte u svetu. Kuvajt je odbio da oprosti dug i ne samo da nije smanjio proizvodnju nafte, već ju je i povećao. Ovo je „razbesnelo" Sadama Huseina, a kako je većina Iračana smatrala Kuvajt delom Iraka, ovo je dalo Sadamu Huseinu potrebnu podršku za još jedan rat.

Rano ujutru, 2. avgusta 1990. godine iračke snage su napale Kuvajt, izazvaši ono što je kasnije nazvano Prvi zalivski rat. Emir Kuvajta je izbegao u inostranstvo i iračka vojska je okupirala Kuvajt. Kuvajt je pripojen Iraku i postao je devetnaesti okrug Iraka u avgustu 1990. godine.
Savet bezbednosti UN-a je posle iračke okupacije Kuvajta, Rezolucijom 661 iz 1990. godine, uveo ekonomske sankcije Iraku. Ovim sankcijama je uvedena potpuna zabrana trgovine sa Irakom, osim za uvoz hrane i medicinskih potrepština.

Pošto Irak ni posle uvođenja ovih sankcija nije prekinuo okupaciju Kuvajta, Savet bezbednosti UN je doneo Rezoluciju 667 iz 1990. godine, kojom je pozvao zemlje članice UN-a da upotrebe sva potrebna sredstva da se okonča iračka okupacija Kuvajta.

Pošto Sadam Husein nije postupio po naredbi UN-a, 17.januara 1991. godine započeta je vojna akcija poznata pod nazivom Pustinjska oluja. U napadu na Irak su učestvovale vojske iz više od 30 zemalja, najviše vojnika su angažovale Sjedinjene Američke Države (SAD), Velika Britanija i Saudijska Arabija. Tačno 100 sati po početku kopnene invazije na Irak, Predsednik SAD, Džordž Buš, je proglasio primirje 28.februara 1991. godine. Posle proglašenja primirja iračke trupe su se povukle iz Kuvajta, a koalicione trupe iz Iraka. Sadam Husein je ostao na vlasti u Iraku. Takođe UN-ove ekonomske sankcije su ostale na snazi. UN-ovom Rezolucijom 687 iz 1991. godine, Iraku je naređeno da uništi sve biološko, nuklearno i hemijsko oružje, takođe je Iraku naređeno da uništi sve rakete dometa većeg od 150 km. Potvrđene su i ekonomske sankcije i lične sankcije prema vođama režima u Bagdadu. Irak je pristao na inspekcije međunarodnih misija koje bi se uverile da se Irak pridržava obaveza. Kako je Irak često odbijao da dopusti pristup inspektorima, dolazilo je do bombardovanja iračkih vojnih položaja od stane snaga SAD i Velike Britanije, stacioniranih u Saudijskoj Arabiji.

Tri najsevernije provincije Iraka, Itaka – Erbil, Duhok i Sulimaniyah, 1991. godine su se našle pod kontrolom Kurdistanske demokratske partije (KDP) i Patriotske unije Kurdistana (PUK). Ove partije zajedno su oformile Kurdistansku regionalnu Vladu (KRG) kao reprezentativno telo faktički nezavisnog regiona Irački Kurdistan koji se nalazi na severu Iraka. Posle ustanka Kurda protiv režima Sadama Huseina 1991.godine, Irački Kurdistan postaje faktički nezavisan od Iraka i takvo stanje ostaje do invazije savezničkih snaga na Irak 2003.godine posle čega se Irački Kurdistan integriše u politički sistem Iraka. Novim Ustavom Iraka iz 2005.godine Irački Kuridstan je priznat kao federalni entitet u okviru Iraka, međutim ovaj region faktički funkcioniše nezavisno od ostatka Iraka. Prema iračkom Ustavu Irački Kurdistan ima svoju vojsku, a po zakonu je zabranjeno da iračke vojne snage ulaze na teritoriju Iračkog Kurdistana.

Irački Kurdistan je organizovan kao parlamentarna demokratija, sa Regionalnim većem koje čini 111 članova. Trenutni predsednik Kurdistanske regionalne Vlade je Masud Barzani, koji je stupio na funkciju 2005. godine, a reizabran 2009. godine.

UN je Rezolucijom 986 iz 1995.godine umanjile sankcije uvedene Iranu (1990.godine) i na taj načino omogućile delimičan nastavak izvoza iračke nafte, kako bi se nabavila hrana i lekovi (takozvani program "nafta za hranu").

Takođe u tom periodu su održani predsednički izbori u Iraku. Dotadašnji predsednik Iraka, Sadam Husein, je u oktobru 1995. godine pobedio na referendumu i obezbedio mesto predsednika Iraka još 7 godina.

U oktobru 1998. godine, Irak je prekinuo saradnju sa Specijalnom komisijom UN za nadzor uništavanja iračkog oružja za masovno uništenje (UNSCOM). U decembru 1998. godine posle povlačenja UN osoblja iz Bagdada, Amerika i Britanija su otpočele bombardovanje Iraka, sa namerom da unište programe nuklearnog, hemijskog i biološkog oružja. Ta operacija nazvana je "Operacija pustinjska lisica".

Napetost između Iraka i SAD zbog odsustva potpune saradnje Iraka u pogledu uništenja oružja za masovno uništenje i nedopuštanja pristupa UN-ovim posmatračima teritoriji Iraka, se pogoršala posle napada na Svetski trgovinski centar u Njujorku 11. septembra 2001. godine od strane terorističke organizacije Al Kaida. Tadašnji predsednik SAD, Džordž Buš Mlađi, je smatrao da Irak krije oružje za masovno uništenje, te je tvrdio i da Irak razvija program nuklearnoga naoružanja. Džordž Buš Mlađi je takođe tvrdio da irački predsednik, Sadam Husein, sarađuje sa Al Kaidom. Zbog svih ovih tvrdnji Buš je insistirao da UN odobri vojnu akciju protiv Iraka.

UN-ova posmatračka misija krajem januara 2003. godine saopštila je da Irak i dalje ne sarađuje u potpunosti sa UN-ovom misijom i da Irak nije okončao proces uništenja svih oružja za masovno uništenje. Ovaj izveštaj su SAD iskoristile kao povod i obrazloženje za vojnu akciju protiv Iraka, pod nazivom Operacija iračka sloboda.

Napad na Irak je započeo 20. marta 2003. godine. U napadu su učestvovale vojne snage SAD-a, u koaliciji sa nekoliko saveznika između ostalih Velika Britanija, jednim imenom nazvane Međunarodne koalicione snage.

Međunarodne snage su zauzele Bagdad 9. aprila 2003. godine, a cela akcija je okončana 1.maja 2003. godine okupacijom Iraka od strane međunarodnih snaga. Time je okončana vladavina Baat-ista u Iraku. Predsednik Iraka, Sadam Husein, je uhapšen 14. decembra 2003. godine u iračkom gradu Tikritu. U julu 2003. godine, u gradu Mosulu ginu Sadamovi sinovi Udaj (Uday) i Kusaj (Qusay). Bivšem iračkom predsedniku, Sadamu Huseinu, je suđeno u iračkom Specijalnom sudu i pogubljen je 30. decembra 2006. godine.

Posle pada Sadamovog režima, većina šiitskog stanovništva Iraka, koje je u velikoj meri bilo isključeno iz vlasti za vreme njegove vladavine, bilo je optimistično. Međutim, optimizam je prešao u očaj, kada su pobunjeničke grupe - uglavnom ogorčeni suniti, otpušteni vojni oficiri i pristalice bivšeg režima Sadama Huseina – tokom 2003.godine otpočele da sprovode sve krvavije kampanje bombaških napada.

Nastali bezbednosti vakum u zemlji, nakon pada Sadama Huseina 2003. godine, doveo je i do rasprostranjenih pljačkanja, oštećenja infrastrukture i stalne nestašice vode i struje. Vodile su se borbe između međunarodnih koalicionionih snaga i ljudi lojalnih bivšem režimu. Takođe, umešan je bio i veliki broj sunita, šiitskih milicija i stranih džihadista. Nasilje između verskih grupa i etničko nasilje je bilo široko rasprostanjeno u Iraku tokom 2003.godine.

Nakon zauzimanja Iraka, 2003.godine međunarodne trupe su osnovale Privremenu koalicionu upravu (Coalition Provisional Authority – CPA) da upravlja zemljom. Iračka vojska je raspuštena i članovi Baat partije su sprečeni da učestvuju u radu Vlade ili bezbednosnih snaga. CPA je predstavljala telo oformljeno sa ciljem da privremeno upravljanja Irakom, te ovlašćenjem da rukovodi, nadgleda i pomaže u obnovi zemlje. CPA je bila sastavljena od predstavnika okupacionih snaga i predstavnika lokalnog stanovništva. Privremena koaliciona uprava je donela 8. marta 2004. godine Prelazni administrativni Zakon, koji je imao ulogu privremenog Ustava Iraka. U junu 2004.godine CPA je prenela vlast na Privremenu iračku Vladu (Iraqi interim government).

Privremena iračka Vlada se sastojala od predsednika (Gazi al-Javar), premijera (Ijad al-Alavi) i od Vlade sastavljene od 26 ministara. Privremena iračka Vlada je imala tri osnovna zadatka. Prvo: da sazove izbore za privremenu Narodnu skupštinu. Drugo: da obezbedi izradu nacrta novoga Ustava i treće da obezbedi održavanje referenduma za potvrdu tog Ustava.

Privremena iračka Vlada je zamenjena Prelaznom iračkom Vladom u maju 2005. godine, posle održanih parlamentarnih izbora u januaru 2005. godine, kada je izabrana Prelazna nacionalna skupština Iraka (Transitional National Assembly - TNA). Godinu dana kasnije 2006.godine, aktuelna Vlada Iraka je preuzela vlast.

Iračani su na referendumu održanom u oktobru 2005. godine, odobrili novi Ustav Iraka, i u skladu sa njim, u decembru 2005.godine izabrali 275 članova Predstavničkog saveta (Council of Representatives - COR). COR je odobrio većinu ministara u maju 2006. godine, stvarajući prvu iračku ustavnu Vladu za skoro pola veka, a premijer Iraka postaje Nur Al Maliki (Nuri al-Maliki).

Poslednji parlamentarni izbori u Iraku su održani u martu 2010. godine, na kojima je izabrano 325 poslanika u proširenom COR.

Međutim, usled rezultata izbora koji su bili ujednačeni i bez jasnog pobednika izbora, formiranje vlasti u Iraku je bilo otežano. Nedugo zatim, 10. novembra 2010. godine, postignut je Erbil sporazum („Irbil Agreement" – nazvan po oblasti Irbil u regionu Iračkog Kurdistana gde je sastanak održan i sporazum potpisan) o podeli vlasti između šiitski, sunitskih i kurdskih predstavnika. Prema ovom sporazumu Al Maliki, koji je šiit, ostao je premijer Iraka, Džalal Talebani (Jalal Talebani), Kurd, je ostao predsednik Iraka, a predsednik parlamenta postao je sunit dr. Osami Al Nujaifi (Usama Al-Nuajifi).

Novoizabrani Parlament Iraka je u novembru 2010.godine reizabrao Jalala Talabania za predsednika Iraka, a nova Vlada je odobrena u decembru 2010. godine.

U junu 2009. godine Međunarodne snage u Iraku (MNF) su se povukle iz Iraka. U avgustu 2009. godine Vašington je najavio kraj borbenim operacijama u Iraku, pošto je broj američkih trupa u Iraku tada bio manji od 50 000. U decembru 2010. godine Ujedinjene nacije su zvanično prekinule stranu okupaciju Iraka i vratile zemlji njen suverinitet. U januaru 2011. godine međunarodne snage (MNF) su deaktivirane i američke trupe u Iraku su postale jedina strana snaga u zemlji. Poslednje britanske trupe napustile su Irak u maju 2011. godine.

Prema sporazumu američkih snaga sa iračkom Vladom, američke trupe su trebale da ostanu u Iraku do kraja 2011. godine. Skoro devet godina od početka Drugog zalivskog rata u Iraku (2003.godine), američke vojne snage konačno su se povukle iz Iraka 18. decembra 2011. godine.

Inspirisani ustancima koji su se odvijali u Tunisu i Egiptu za vreme „arapskog proleća" početkom 2011. godine, hiljade Iračana demonstriralo je u većim gradovima. Oni su demonstrirali protiv korupcije, nezaposlenosti, nedostatka javnih službi, kao i za veća građanska i politička prava. Protesti su se odvijali i u regionu Iračkog Kurdistana, naročino u gradu Sulaimaniya, gde su ljudi takođe protestvovali protiv korupcije i zahtevali političke reforme.

Kao odgovor na kurdske gerilske napade na Tursku i Iran, koje su kurdski pobunjenici izvršavali sa teritorije Iraka tokom 2011.godine, Turska i Iran su u avgustu i oktobru 2011. godine izvšile su prekogranične napade u severnom Iraku, na osumnjičene gerilske mete kurdskih pobunjenika. Ovo su bili prvi takvi napadi od 2008. godine, međutim nisu doveli do ozbiljnijih nemira u regionu.

 

Političko-pravni sistem 

Sadašnji političko pravni sistem Iraka je zasnovan na Ustavu koji je stupio na snagu 15.oktobra 2005. godine. Prema Ustavu, Irak je organizovan kao Savezna Republika, sa parlamentarnim oblikom vlasti.

Region Irački Kurdistan, koji se nalazi na severu Iraka je po Ustavu Iraka autonomni ragion, i ima poseban politički poredak u odnosu na Irak, sa sopstvenom zastavom, vojnim snagama i jezikom. Faktički ovaj region funkcioniše nezavisno od ostatka Iraka jer ima svoju Vladu, Parlament, bezbednosne snage, a iračkim vojnicima je zabranjeno da uđu na teritoriju Iračkog Kurdistana.

Federalna izvršna vlast Iraka podeljena je između Vlade, koju čine premijer i Savet ministara, i predsednika države. Federalna zakonodavna vlast pripada Predstavničkom savetu i Federalnom veću. Federalna sudska vlast sastoji se od Visokog saveta sudstva, Vrhovnog suda, Kasacionog suda, javnog tužilaštva, Nadzorne pravosudne komisije i drugih sudova, kao što je na primer Centralni krivični sud.

Predsednik Iraka je šef države. Predsednikov mandat traje četiri godine i ista osoba može biti birana samo dva puta na poziciju predsednika.

U Iraku ne postoji izborna demokratija. Predsednika Iraka bira Donji dom Parlamenta. Predsednik se bira dvotrećinskom većinom od ukupnog broja članova Donjeg doma Parlamenta.

Predsednik Iraka nema velika ovlašćenja. Predsednik obavlja dužnosti vrhovnog zapovednika oružanih snaga, ali samo za počasne i ceremonijalne svrhe (stvarni zapovednik oružanih snaga je premijer Iraka), potpisuje međunarodne sporazume, akredituje ambasadore, donosi predsedničke uredbe i potvrđuje smrtne kazne.

Sadašnji predsednik Iraka je Đalal Talabani (Jalal Talabani). On je prvi put izabran na tu funkciju 6. aprila 2005. godine. Posle usvajanja novog Ustava 2005.godine, Đalal Talabani je na osnovu njega izabran na novi mandat 22.aprila 2006. godine, a reizabran je od strane parlamenta 11. novembra 2010. godine. Talabani je lider značajne kurdske partije Patriotska unija Kurdistana i prvi je Kurd koji je postao predsednik Iraka.

Premijer Iraka je direktno ovlašćen da vodi izvršnu vlasti, formira kabinet, tj. Ministarski savet, kreira opšti smer politike Iraka, komanduje oružanim snagama, kontroliše i usmerava rad ministarstava, predsedava sastancima Ministarskog saveta. Sadašnji premijer Iraka je Nuri al-Maliki, lider islamske Dava partije (Islamic Dawa Party.) koji je započeo svoj drugi premijerski mandat 21. decembra 2010. godine. Nuri al-Maliki je pripadnik šiitskog ogranka islama.

Ministarski savet na čelu sa premijerom predstavlja Vladu Iraka i ima ovlašćenja izvršne vlasti. Stranka ili koalicija koja predstavlja većinu u donjem domu Parlamenta, predlaže mandatara predsedniku Iraka. Predsednik Iraka ovlašćuje mandatara da u roku od 30 dana sastavi Ministarski savet i da imenuje zamenike premijera.

Zakonodavno telo Iraka na federalnom nivou je dvodomi Parlament koji se sastoji od Saveta predstavnika (Donji dom) i od još neoformljenog Federalnoga saveta (Gornji dom) .

Savet predstavnika reprezentuje sve građane Iraka i broj članova je određen tako da na svakih 100 000 građana Iraka dođe jedan poslanik. Trenutno Savet predstavnika se sastoji od 325 poslaničkih mesta. Poslanicima Donjeg doma mandati traju četiri godine.

Federalni savet predstavlja Federalne regione i provincije koje nisu organizovane u regione. U Ustavu Iraka nije naveden sastav ni funkcije Federalnoga saveta, već je navedeno da će to pitanje biti uređeno zakonom. Do danas zakon koji bi definisao funkcije i sastav Federalnoga saveta nije donesen, tako da Federalni savet nije oformljen.

Poslednji parlamentarni izbori u Iraku održani su 7. marta 2010, na kojima je izabrano 325 članova Saveta predstavnika. Rezultati izbora obezbedili su 91 mesto za partiju Irački nacionalni pokret, koju vodi bivši premijer Ayad Allawi, i 89 mesta za Koaliciju pravne države, koju vodi aktuelni premijer Nouri al-Maliki. Novi parlament je započeo sa radom 14. juna 2010. godine, a nova vlast je formirana 11. novembra 2010. godine, nakon primene „Erbil" sporazuma. (Videti odeljak: Istorijsko-politički razvoj, str. 20)

Poslednji lokalni izbori u Iraku su održani 31. januara 2009. godine.

Sudski sistem Iraka se deli na sudove na nivou regija i provincija i na federalne sudove.

Na nivou provincija i regija postoje prvostepeni sudovi koji se dele po nadležnosti na: Krivične sudove, Građanske sudove i Sud za statusna pitanja. Na nivou provincija i regija u drugom stepenu sude Žalbeni sudovi. Najviši sud na nivou provincija i regija je Kasacioni sud.

Najviši sud na federalnom nivou u Iraku je Vrhovni federalni sud. Vrhovni federalni sud se sastoji od devet sudija, i nadležan je za odlučivanje o ustavnosti i zakonosti pravnih akata, vrši tumačenje značenja odredbi Ustava, odlučuje u slučaju sukoba organa Federacije i regije ili provincije. Odlučuje u slučaju optužbe protiv predsednika Iraka, premijera ili nekog od članova Ministarskog saveta.

Visoki savet pravosuđa je zadužen za kontrolu rada pravosuđa, imenovanje predsednika Vrhovnog federalnog suda i za imenovanje sudija Federalnog kasacionog suda.

Najvažniji politički subjekti u Iraku su: UIA koalicija, koja obuhvata najveći deo iračkih šiitskih političkih grupa od kojih su najvažnije Islamski vrhovni savet Iraka (Ilamic Suprime Council of Iraq – SCIRI) koju predvodi Abdul Aziz al Hakim, i Dawa partija trenutnog premijera Nouri al Malikia. Dve najvažnije stranke Kurdistanske alijanse su Demokratska stranka Kurdistana (KDP), čiji je lider Massoud Barzani predsednik regionalne Vlade Kurdistana i Partiotska unija Kurdistana (PUK), čiji je vođa Jalal Talibani,predsednik Iraka.

Tunis


Službeno ime

Republika Tunis  (en: Republic of Tunisia, fr: République Tunisienne, ar: تونس‎)


Državni praznici

Državni praznici u Tunisu su: dan rođenja proroka Muhameda (05.februar), Dan nezavisnosti (20.mart), Dan mladih (21.mart), Dan mučenika (09.april), Praznik rada (01.maj), Dan republike (25.jul), Dan žena (13.avgust), Eid al-Fitr (19.avgust, kraj Ramadana), Dan Evakuacije (15.oktobar), Eid al-Idha (26.oktobar, praznik žrtvovanja), Dan Nove ere (07.novembar), Islamska nova godina (15.novembra).

Datumi proslava muslimanskih verskih praznika variraju, jer islamski kalendar ima 354 umesto 365 dana.

    
Geografski položaj

Tunis se nalazi u severnom delu Afrike i ima sledeće geografske koordinate: 34° 00' N (sever), 9° 00 E (istok). Graniči se sa Libijom na jugoistoku i sa Alžirom na zapadu i ima površinu od 163 610 km2. Tunis je najmanja zemlja u Severnoj Africi.

Teritorija Tunisa se može podeliti u dve geografske celine: na severu se nalazi veoma plodna zemlja formirana oko obale Sredozemnog mora, dok se južni deo zemlje koji se većim delom nalazi u saharskoj pustinji.
Od ukupne površine zemljišta, oko 17 % zauzima obradivo zemljište dok se pod stalnim usevima nalazi 13% zemljišta Tunisa.

Tunis na severu ima umerenu klimu koju karakterišu blage i vlažne zime kao i topla i suva leta, dok na jugu zemlje vlada pustinjska klima. Prosečna godišnja temperatura u Tunisu je 18 stepeni. Najhladniji mesec je januar sa dnevnim temperaturama koje se kreću oko 7˚C, dok su jul i avgust najtopliji meseci kada se temperature kreću oko 32 stepeni.

U Tunisu, do pronalaska nafte na dalekom jugu zemlje 1964.godine gotovo da i nije bilo prirodnih resursa. Iako su nalazišta nafte dosta manja od onih koje poseduju njihovi susedi, ta nalazišta i dalje čine bitan segment ekonomije države.

U Tunisu je izvršena administrativna podela na 24 provincije:
Arijana, Beša, Ben Arus, Bizert, Gabes, Gafsa, Čenduba, Keruan, Gasrin, Kibili, Kef, Mehdija, Manuba, Medine, Monastir, Nabel, Sfaks, Sidi Bu Zid, Siliena, Sus, Tatuine, Tuzer, Tunis i Zaghuan. Ove 24 provincije se dele na 264 okruga.

Gradovi sa najvećim brojem stanovnika su: glavni grad Tunis (728 543 stanovnika), Sfaks (340 000 stanovnika), Sus (173 047 stanovnika) i Keruan (117 903 stanovnika).

Vremenska zona: Tunis je jedan sat ispred vremena po Griniču (UTC/CET + 1).

Stanovništvo

Prema podacima iz jula 2012.godine, Tunis ima 10.7 miliona stanovnika.

Od ukupnog broja stanovnika, 23% pripada populaciji mlađoj od 14 godina. Oko 69% populacije pripada starosnoj grupi od 15 – 64 godine, dok nešto manje od 8% ljudi čini grupu starijih od 65 godina.

Etnički sastav stanovništva Tunisa je veoma homogen jer čak 98% stanovništva čine Arapi, dok Evropljani i Jevreji zajedno čine preostalih 2 % stanovništva.

Najveći procenat stanovništva živi u urbanim područjima zemlje, tj. čak 67% stanovništva živi u urbanim oblastima.

Očekivani životni vek je u Tunisu 73 godina za muškarce, a skoro 78 godina za žene.

Religija

Najveći deo stanovnika Tunisa, čak 99% su po religijskoj pripadnosti sunitski muslimani. Preostalih 1% stanovništva čine šiitski muslimani, bahajci, pripadnici judaizma i hrišćani.

Hrišćani su, posle sunitskih muslimana, druga najveća verska grupa u Tunisu. Od ukupnog broja hrišćana, njih 88 % su rimokatolički hrišćani. Podaci o zvaničnom broju pripadnika hrišćanske rimokatoličke grupe nisu dostupni, ali na osnovu podataka katoličke crkve procenjuje se da ih ima oko 5 hiljada.

Judaizam je treća najzastupljenija religija u Tunisu, a procenjuje se da se na celoj tunižanskoj teritoriji nalazi oko 1 500 Jevreja.


Jezik

Arapski je zvanični jezik u Tunisu. Tunižanski arapski se takođe naziva i darija (darija). Francuski se u Tunisu koristi kao drugi jezik. Zastupljen je i berberski ili tamazight jezik, kojim govore manjine, pretežno na jugu Tunisa.

Privreda i ekonomija

Tunis može da se pohvali jednom od najviših vrednosti bruto domaćeg proizvoda u celoj Africi. Bruto domaći proizvod (BDP) po glavi stanovnika za 2012. godinu u Tunisu iznosi 9 700$. Iako imaju prosečan rast BDP-a od 5%, zemlja i dalje ima problema sa velikom nezaposlenošću koja je posebno izražena među mladima.

Privreda je raznovrsna i kreće se od razvijene poljoprivrede preko rudarstva i naftnih derivata, pa sve do turizma. Industrija zauzima 25.7%, poljoprivreda 11.6% dok sektor usluga čini 62.8% BDP-a. Sam turizam zapošljava oko 370 000 stanovnika Tunisa.

Glavni poljoprivredni proizvodi Tunisa su masline, žitarice, mlečni proizvodi, citrusi i šećerna repa.

Osim tekstila, Tunis izvozi trikotažu, poljoprivredne proizvode, mehaničku robu, fosfate i hemikalije. Izvoz je skoro u potpunosti okrenut ka tržištima Evropske unije uz Sudan i Libiju. Oko 75% ukupnog uvoza i izvoza Tunis obavlja sa Evropskom unijom koja je glavni trgovinski partner Tunisa.

Tunis najviše uvozi mašine i mašinsku opremu, tekstil, prehrambene proizvode i hemikalije. Zemlje iz kojih Tunis najviše uvozi su Francuska, Italija, Španija, SAD i Kina.

Stopa nezaposlenosti za 2011.godinu u Tunisu je iznosila 18%.

Inflacija je krajem 2012.godine u Tunisu iznosila 5.6%.

Nacionalna valuta Tunisa je tunižanski dinar (TND), a jedan tunižanski dolar ima vrednost od oko 0.49€ (EUR) i oko 0.63$ (USD).

Istorijsko-politički razvoj

Tunis ima bogatu istoriju s obzirom da se na ovoj teritoriji smenjivalo nekoliko carstava, uključujući feničansko, kartaginsko kao i rimsko carstvo. Rimljani su vladali ovim prostorom sve do arapskog osvajanja ove teritorije u VII veku. Potom su se arapske i berberske dinastije smenjivale u vladavini nad Tunisom sve do turskog osvajanja u 16.veku, kada je Tunis i zvanično postao deo Otomanskog carstva.

Tunis je bio pod otomanskom vlašću sve do 1881.godine, kada su ga okupirali Francuzi i iste godine ga proglasili francuskim protektoratom.

Pre dolaska Francuza, Tunis je već imao određeni stepen političke autonomije u okviru otomanskog carstva i beg Ahmad ("beg" je naziv koji se tradicionalno koristio za vođe manjih turskih plemenskih grupa, ali je i titula vladara suverene države Tunisa bila "beg") je započeo proces modernih reformi. Sprovođenje reformi je bilo vrlo uspešno i dovelo je do toga da u Tunisu 1861.godine bude usvojen prvi Ustav u celom arapskom svetu.

Ipak, kada je Tunis postao francuski protektorat, beg Ahmad je ostao formalno na čelu države kao njen vladar, ali je de facto kontrolu nad celom teritorijom zemlje imao Generalni namesnik koga je imenovala vlada u Parizu. Francuzi su u Tunisu preuzeli najveći deo administrativnih pozicija i do 1884.godine su već kontrolisali oblasti finansija, obrazovanja, telegrafa, javnih radova i poljoprivrede.

Za vreme francuske vladavine, uočen je i porast broja francuskih doseljenika u Tunis. Deset godina po preuzimanju vlasti, na teritoriji Tunisa se nalazilo samo 10 000 Francuza, da bi po završetku Drugog svetskog rata u Tunisu bilo ukupno 144 000 francuskih državljana.

U periodu između 1906.godine i 1910.godine je došlo do kristalizacije nacionalističkog pokreta u Tunisu.

Tunižanski nacionalisti su počeli da se žale da reforme koje su francuske vlasti otpočele (a najvećim delom građenje železnice i vađenje ruda), a koje su po njihovom mišljenju mogle da koriste samo Francuzima. Pored toga što su Francuzi optuženi da samo profitiraju zahvaljujući tunižanskim resursima, nacionalisti su zamerali francuskim vlastima i da su prilike za zapošljavanje više otvorene za francuske doseljenike nego za lokalno stanovništvo.

Tunižanski intelektualci, buržoazija i studenti su reagovali protiv francuske administracije i njihovih ekonomskih mera. Počeli su da brane svoje pravo na rad nasuprot prava na rad imigranta. Takođe su počeli da zahtevaju da budu izjednačeni sa strancima pred zakonom, ali su počeli da se pozivaju i na princip tunižanskog suvereniteta.

Rastući nacionalistički pokret je 1920. godine iznedrio Destour partiju (Constitution Party). Međutim, kako nacionalisti nisu bili ujedinjeni oko zajedničke ideje, a Francuzi su 1922.godine dopustili da se uvedu određene reforme, u Destour partiji je došlo do rascepa i nastala je nova – Neo-Destour partija. Umesto da jačaju nacionalistički pokret, lideri nacionalista su svojom razjedinošću doveli do toga da se njihove partije pred početak Drugog svetskog rata bore za opstanak.

Za vreme Drugog svetskog rata, Tunižani su pokušavali da se oslobode francuske vlasti. Tadašnji beg Musif je čak i optužen od strane Francuza za kolaboracionizam sa Nemcima i pokušaj zbacivanja francuske vlasti. Ipak, Francuska je nakon Drugog svetskog rata ponovo preuzela potpunu vlast nad Tunisom.

Tokom Drugog svetskog rata Habib Bourguiba je postao lider Neo-Destour partije, koja je ponovo ojačala pod njegovim vođstvom. Međutim, kako pregovori između Neo-Destour partije i Francuza nisu doveli do ostvarivanja značajnijeg napretka po pitanju oslobađanja od kolonijalne vlasti, Tunižani su tokom 1954.godine, prvo u planinama, a potom i širom cele zemlje, otpočeli nasilni otpor protiv francuske vlasti. Građanski nemiri koji su ubrzo počeli da se šire na teritoriji cele zemlje su primorali Francuze da otpočnu pregovore sa predstavnicima Neo-Destour partije o davanju autonomije Tunisu. Neo-Destour partiju su u pregovorima podržali tunižanski radnički sindikati, ali i celokupna Arapska liga.

Kao rezultat pregovora, pregovaračke strane su potpisale Konvenciju (Convention) u aprilu 1955.godine. Francuska se ovim dokumentom obavezala da će dati autonomiju Tunisu, ali uz uslov da ona zadrži kontrolu nad tunižanskom vojskom i spoljnim poslovima.

Međutim, lider Neo-Destour partije Habib Bourguiba je iskoristio politički trenutak kada je Francuska ukinula protektorat nad Marokom, da zatraži nezavisnost za Tunis. Francuska je na kraju pristala da ukine protektorat i nad Tunisom, tako da je 20.marta 1956.godine Tunis postao nezavisna, suverena država. U julu iste godine, Tunis je postao i članica Ujedinjenih nacija.

Nakon dobijanja nezavisnosti Tunis je proglašen za ustavnu monarhiju na čelu sa tunižanskim begom (Bey of Tunis), Muhammad VII al-Amin-om koji je na mestu bega zamenio Musif bega. Parlamentarni izbori u Tunisu su održani 25.marta 1956.godine i na njima je Neo-Destour partija odnela ubedljivu pobedu. Njen lider, Habib Bourguiba je postap premijer Vlade Tunisa.

Sredinom 1957.godine, monarhija je ukinuta, kao i titula bega, koja se u Tunisu zadržala još iz otomanskog perioda. Tunis je proglašen za republiku, a Habib Bouguiba je 25. jula 1957.godine postao prvi predsednik Tunisa.

Bourguiba se na vlasti zadržao još 31 godinu. Period njegove vladavine je obeležen ekonomskim razvojem Tunisa i reformama u svim oblastima društva. Vlada Tunisa je u ovom periodu razvijala programe koji bi podstakli stabilnost i ekonomski rast zemlje, dok je sa druge strane suzbijala islamski fundamentalizam.

Bourguiba nije bio militarista i smatrao je da bi izgradnja Tunisa kao vojne sile iscrpela i onako oskudne državne resurse. Takođe je smatrao da bi u tom slučaju i Tunis mogao da bude uvučen u začarane krugove vojnih intervencija u politici, kao što je to bio slučaj sa ostalim arapskim zemljama.

Tunis je za vreme Bourguibine vladavine razvijao prava žena u meri sa kojom nije mogla da se poredi nijedna druga arapska zemlja. S obzirom da je pokušavao da spoji tradiciju sa inovacijama, kao i islam sa liberalnim prosperitetom, Habib Bourguiba je poređen sa Kemalom Ataturkom (osnivačem moderne turske države) kao jedinstveni moderni nacionalni lider.

Međutim, Habib Bourguiba je arbitrarno upravljao odlukama Vlade i 1963.godine je proglasio svoju Neo-Destour partiju za jedinu zakonski dozvoljenu partiju u zemlji. Ovim postupcima je u Tunisu otpočeo proces izgradnje kulta ličnosti Bourguibe.

Bourguiba je 1975.godine proglašen za doživotnog predsednika Tunisa, iako mu se zdravstveno stanje pogoršavalo. Iako je predsednik Habib nadglasan u glasanju 1981.godine da legalizuje opozicione partije, Tunis je i dalje ostao jednopartijska država. Vlada je na kraju dozvolila nekim zvanično zabranjenim partijama da ipak učestvuju na izborima 1981.godine.

Ipak, produženi jednopartizam nije doveo do nemira u zemlji, već njeno pogoršano ekonomsko stanje. Politika rezova i smanjenja troškova koju je Tunisu nametnuo Međunarodni monetarni fond je dovela do povećanja cena osnovnih namirnica, što je dovelo do masovnih protesta 1983.godine.

Zbog ovih protesta je uhapšeno na hiljade ljudi, naročito islamista, dok su mnoge kritički nastrojene novine zatvarane. Već bolesni Bourguiba je pretio uvođenjem represije u zemlji. Na čelu bezbednosnih snaga koje su gušile proteste se u tom trenutku nalazio general Ben Ali, koji je ubrzo imenovan za premijera zemlje.

Na političku scenu je u tom trenutku istupio islamistički Pokret islamske tendencije (Islamic Tendency Movement-MTI) na čelu sa Rashid al-Ghannushijem, koji je zadobio podršku naroda. U novembru 1987.godine, nakon što su doktori izjavili da Habib Bourguiba više nije sposoban da vrši funkciju predsednika, izvršena je mirna smena vlasti i Ben Ali je preuzeo funkciju predsednika Tunisa u zakonskim okvirima predviđenim tunižanskim Ustavom. General Ben Ali je preuzeo vlast u trenutku kada se zemlja suočavala sa teškom ekonomskom krizom, inflacija je bila 10 %, a javni dug je dostigao 46 % domaćeg bruto nacionalnog proizvoda (GDP-a).

Predsednik Ben Ali je prvobitno preduzeo korake ka liberalizaciji zemlje, obećao je veći stepen demokratije i poštovanje ljudskih prava. Predsednik Ben Ali je čak potpisao i "nacionalni pakt" sa opozicionim partijama. Međutim, ubrzo je vratio politička ograničenja iz perioda vladavine prethodnog režima.

Predsednički izbori u Tunisu održani su 1989.godine, dve godine nakon Ben Alijevog preuzimanja vlasti. Na ovim izborima Ben Ali je bio jedini kandidat na listi i osvojio je 99 % glasova. Tunis je u periodu Ben Alijeve vladavine počeo ekonomski da se razvija, ali je zato vlast kritikovana zbog gušenja ljudskih prava.

Naredni predsednički i parlamentarni izbori u Tunisu su održani 1994.godine. Neposredno pred održavanje izbora, izborni zakon je promenjen tako da je broj mesta u parlamentu povećan za dodatnih 19 mesta koji su rezervisani za članove opozicije. Ovaj gest ipak nije uspeo da zamaskira stanje političke realnosti u Tunisu. Na izborima je Ben Ali opet kao jedini predsednički kandidat osvojio 99.9 % glasova, a njegova partija Demokratska ustavna unija (Rassemblement Constitutionel Démocratique – RCD) je osvojila svih 144 mesta u parlamentu, osim 19 rezervisanih za opoziciju.

Prvi predsednički izbori na kojima je Ben Ali dozvolio da se kandiduju i drugi političari su održani 1999.godine. Na ovim izborima dotadašnji predsednik je ponovo pobedio i to sa 99.44 % dobijenih glasova. Na parlamentarnim izborima koji su održani u isto vreme, RCD je osvojila 91.6 % glasova dok je opozicija osvojila 34 od ukupno 182 mesta u parlamentu.

Tokom 2002.godine na održanom referendumu u Tunisu su odobreni bitni ustavni amandmani kojima se parlament pretvara iz jednodomog u dvodomo telo, ali i kojima se ukida zakonska granica da predsednik može da se kandiduje maksimalno tri puta za predsednički mandat. Ovim izmenama Ben Ali je dobio mogućnost da se kandiduje za predsednika još dva puta, što je izazvalo masovne proteste opozicije.

Međutim, ovi protesti nisu izazvali dramatičnije posledice i već 2004.godine su održani novi predsednički izbori na kojima je po četvrti put pobedio Ben Ali. On je osvojio 94.5 % glasova. U ovom periodu ekonomsko stanje u zemlji je bivalo sve bolje jer je Tunis proglašen jednim od afričkih "lavova". Ben Ali je uspeo da se izbori sa siromaštvom u zemlji i da stopu siromaštva sa 7.4 % u 1990.godini smanji na 3.8% u 2005.godini.

Predsednik Ben Ali se kandidovao i po peti put na izborima u oktobru 2009.godine, na kojima je i pobedio sa 89.6 % dobijenih glasova.
U decembru 2010.godine diplomirani student koji je radio kao ulični prodavac se samozapalio u gradu Sidi Bouzid u znak protesta protiv nezaposlenosti, korupcije i kontinuirane vladavine policijske države. Podstaknuti ovim činom demonstranti su izašli na ulice širom zemlje, a u glavnom gradu Tunisu se oko 10 hiljada našlo na ulicama u znak protesta.

Predsednik Ali je pokušao da suzbije proteste obećavajući nove izbore (ali koji se ne bi održali pre 2014.godine) i otvaranje 300 hiljada novih radnih mesta. Međutim, demonstracije su se nastavile i Ben Ali je bio prinuđen da 14.januara 2011.godine posle 23 godine vladavine napusti Tunis i pobegne u Saudijsku Arabiju.
U periodu od 17.decembra 2010.godine do 14.januara 2011.godine, oko 350 osoba je ubijeno od strane bezbednosnih snaga Tunisa koje su bile pod komandom predsednika Ben Alija.

Krajem januara iste godine, vlada Tunisa je izdala međunarodnu poternicu za Ben Alijem tereteći ga za ilegalno prisvajanje držvnog novca i ilegalno sticanje imovine u inostranstvu. Tokom juna 2011.godine civilni sud u Tunisu osudio je Ben Alija u odsustvu na ukupno 66 godina zatvora, na osnovu optužbi od marvelzacija do trgovine drogom, dok je njegova žena osudjena na 35 godina zatvora zbog nezakonitog posedovanja novca i nakita.

Međutim, u junu 2012. godine vojni sud u Tunisu osudio je Ben Alija na kaznu doživotnog zatvora zbog ubistva 23 demonstranta od strane policije tokom pobune 2011.godine. On je oglašen krivim za saučesništvo u ubistvu i za pokušaj ubistva. Istog dana, vojni sud osudio je Ben Alija na 20 godina zatvora za slučaj koji se odnosio na smrt četvorice muškaraca u gradu Uardaninu (Ouardanine), koji su 15. januara 2011.godine pokušali da spreče bekstvo rodjaka svrgnutog predsednika Alija.
Prvi slobodni i otvoreni izbori u Tunisu nakon dobijanja nezavisnosti su održani 23.oktobra 2011.godine. Partija Enahda (Ennahda - Renesansa) je pobedila na izborima dobivši 41% glasova.

Enahda je moderna, islamistička partija koja je tokom vladavine prethodnih režima bila zabranjena. Lider ove partije Rachid Ghannouchi je rekao da je partija posvećena demokratiji i pluralizmu i da neće implementirati striktni muslimanski moralni kodeks na građane. Krajem 2011.godine generalni sekretar Enahde, Hamadi Džebali (Hamadi Jebali), postao je premijer Tunisa, dok je dugogodišnji disident, Moncef Marzouki postao predsednik zemlje.

    
Političko- pravni sistem

Tunis je prema Ustavu definisan kao demokratska Republika. Politički sistem Tunisa se sastoji iz izvršne, zakonodavne i sudske grane vlasti.

Na čelu izvršne grane vlasti nalazi se predsednik koji se bira na svakih pet godina. Predsednik je i komandant oružanih snaga. Predsednik imenuje predsednika Vlade i kabinet, koji čine Vladu. Vlada sprovodi državne politike i imenuje guvernere provincija i lokalne administratore.

Trenutni predsednik Tunisa je Moncef Maryouki, koji je na toj funkciji od 12.decembra 2011. godine. Trenutni premijer Tunisa je Ali Larajedh (Ali Larayedh) iz vladajuće partije Enahda, koji je na tu funkciju postavljen 22. februara 2013. godine, nakon što je bivši premijer Hamadi Đebali (Hamadi Jebali) podneo ostavku.

Zakonodavnu granu vlasti u Tunisu čini dvodomi Parlament.

Donji dom Parlamenta ima 214 članova koji se biraju na opštim izborima na svakih pet godina. Donji dom je mesto za raspravu o nacionalnim politikama s obzirom da se u njemu nalaze i predstavnici opozicije. Više od 27% članova Donjeg doma čine žene.

Gornji dom ili Veće savetnika je sastavljeno od 112 članova koji su predstavnici provincija, profesionalnih udruženja i istaknute nacionalne ličnosti. Predsednik Tunisa imenuje 41 člana Gornjeg doma, dok se ostatak članova bira glasovima elektora koji su izabrani na lokalnom nivou.

Pravosudni sistem Tunisa je baziran na francuskom građanskom pravu i elementima iz islamskog zakona.

Maroko

 

Službeno ime

Kraljevina Maroko (Al-Mamlaka al-maghribiya arp- المملكة المغربية)

Državni praznici

Državni praznici koji se proslavljaju u Maroku su: 1.januar - Nova godina, 11.januar - Proglašenje nezavisnosti, 1.maj - Dan rada, 30.jul - Dan krunisanja, 20.avgust - Dan revolucije, 21.avgust - Dan mladih, 6.novembar – Dan „Zelenog marša", 18.novembar - Dan nezavisnosti.

Geografski položaj

Kraljevina Maroko je najzapadnija od severnoafričkih država poznatijih kao Magreb- arapski zapad. Maroko se na istoku graniči sa Alžirom, na severu izlazi na Sredozemno more, a na zapadu na Atlanski okean. Južna granica Maroka, zbog nerešenog statusa teritorije Zapadne Sahare i održavanja referenduma o statusu Demokratske Arapske Republike Sahare (Zapadne Sahare), nije međunarodno potvrđena.

Površina teritorije Maroka iznosi oko 446 550 km2, dok deo sporne teritorije Zapadne Sahare iznosi 167 413 km2.

Na obalama Atlantika se nalazi plodna ravnica, dok je mediteranska obala Maroka pretežno planinska. Planinski venac Atlas prostire se od severoistoka ka jugu i graniči sa Alžirom, dok je planinski venac Rif smešten na severu Maroka. Oba planinska lanca su pretežno naseljena Berberima (starosedelačkim plemenom afričkog kontinenta).

Glavni grad Maroka je Rabat, dok je najveći i naviše naseljeni grad Kazablanka. Ostali veći gradovi Marakeš, Fes i Tangier.

Reljef Maroka je uglavnom planinski. Terenom Maroka dominira planina Atlas sa najvišim vrhom Jbel Tubkal (4170m).

Klima na severu zemlje je pretežno mediteranskai odlikuju je topla i suva leta i prohladne vlažne zime, dok je u unutrašnosti zemlje i na jugu Maroka klima više ekstremna i odlikuju je hladne i oštre zime i jako topla leta. Predeo planinskog venca Srednjeg Atlasa (Middle Atlas) karakteriše više klimatskih podneblja: mediteranska klima sa nešto hladnijim odlikama, severna primorska klima i na višim planinskim vrhovima vlada hladnija klima. U predelu pustinje Sahare vlada pustinjska klima.

Kišna sezona u Maroku traje od novembra do marta, kada se najčešće javljaju poplave u planinskim i pustinjskim delovima zemlje.

Političkom reformom iz 1997.godine, Maroko je administrativno podeljen na 15 regija. Svaka administrativna regija se sastoji od određenog broja provincija i okruga, dok se na najnižem nivou vlasti nalaze opštine kojih u Maroku ima ukupno 1547. Na čelu svake administrativne regije se nalazi wali - guverner kojeg imenuje kralj.

Maroko je podeljen na sledeće administrativne regije - Chaouia-Ouardigha (administrativni centar grad Settat), Doukkala-Abda (Safi), Fes-Boulemane (grad Fes), Gharb-Chrarda-Beni Hssen (Kenitra), Grand Casablanca (Casablanca), Guelmim-es Semara (Guelmim), Laayoune-Boujdour-Sakia El Hamra (Laayoune), Marrakech-Tenesft-El Haouz (Marrakech), Maknes-Tafilalet (Maknes), Oriental (Oujda), Rabat-Sale-Zemmour-Zaer (u kojoj je smešten glavni grad Maroka-Rabat), Soss- massa-Draa (Agadir), Tadla-Azilal (Beni Mellal), Tangier-Tetouan (Tangier), Taza-Al Hoceima-Taounate (Al Hoceima).

Šesnaesta regija, Ed-Dahab-Lagouira (Dakhla) je sporna u međunarodnom pravu, jer pripada teritoriji Zapadne Sahare. Zvanična stav Vlade Maroka je da je teritorija Zapadne Sahare od 1963.godine integrisani deo Maroka, te samim tim i ova provincija.

Kazablanka je trgovinski i industrijski centar i značajna luka Maroka, Rabat je glavni grad i sedište Vlade. Tangier je veza sa Španijom i najveća luka Maroka, većinski arapski Fes je kulturni i religijski centar, a većinski berberski Marakeš je glavni turistički centar.

Maroko je četvrta najbrojnija arapska država, ali takođe Maroko je jedina afrička zemlja koja se nije pridružila Afričkoj uniji, zbog toga što Unija priznaje suverenitet Zapadne Sahare kao nezavisne države.

Stanovništvo

Stanovništvo Maroka čine većinom Arapi i Berberi ili mešavina Arapa i Berbera. Berberi su starosedelački narod na podneblju Afrike, a Arapi su na prostor Maroka stigli između VII i XI veka. Tokom vekova je došlo do mešanja Arapa i Berbera, tako da jako mali procenat stanovništva Maroka čine čistokrvni Arapi ili Berberi. Arapi su sa svojim dolaskom na prostor Maroka doneli islam i svoju kuturu.

Arapi i Berberi čine 98,7 % stanovništva Maroka, Jevreji čine 0,2% , a ostali 0,7% stanovništva. Većina stanovnika Maroka živi zapadno od planinskog venca Atlas koji štiti zemlju od uticaja pustinje Sahare.

Prema poslednjim podacima populacija Maroka za 2011. godinu procenjuje se na oko 32 500 000 stanovnika. Većinu stranog stanovništva u Maroku čine Francuzi i Španci.

Prema procenama samo 52 % populacije Maroka je pismeno.

Religija

Religijska pripadnost stanovništava Maroka je sačinjena od 98.7 % stanovništva koji pripadaju islamu, 1.1% su hrišćani a 0.2% je jevreji. Skoro svi muslimani u Maroku pripadaju sunitskom ogranku islama.

Većina Jevreja je nastanjena u gradu Kazablanka. Hrišćani naseljavaju veće gradove kao što su Kazablanka, Rabat i Tangier.

Takođe, u Maroku postoji mala zajednica muslimana šiita, većinom stranih doseljenika iz Iraka i Libana. Bahai zajednica broji oko 400 ljudi i oni su većinom nastanjeni u većim gradovima kao što su Kazablanka i Rabat.

Po Ustavu Maroka islam je službena religija, dok je drugim religijskim grupama dozvoljeno slobodno ispovedanje vere.

Jezik

Zvanični službeni jezik Kraljevine Maroko je arapski, a od usvajanja novog Ustava 2011.godine, status službenog jezika dobio je i berberski jezik (Amazigh).

Berberski jezik je podeljen na tri dijalekta Tarifit, Tashelhit i Tamazight. Tarifit se govori na severu Maroka u predelima oko planinskog venca Rif. Tamazight se govori u predelima oko planinskih venaca Srednjeg Atlasa u centralnim delovima Maroka, ali takođe i u regiji oko grada Rabata na severozapadu zemlje.

Franscuski jezik se široko koristi među poslovnim svetom u Maroku Francuski se takođe uči kao obavezan jezik u školi. U severnim delovima Maroka se govori i španski jezik.

Privreda i ekonomija

Tokom osamdesetih godina XX veka Maroko je sproveo ekomomske reforme. Od preuzimanja trona od strane kralja Muhameda VI 1999.godine, Maroko je uspostavio ekonomiju sa stabilnim tržištnim rastom, niskom inflacijom i generalnom otplatom državnih dugova.

Ključni ekonomski sektori Maroka su poljoprivreda, turizam, tekstilna industrija, izrada polugotovih proizvoda. Maroko je 2006.godine zaključio bilateralni trgovinski sporazum sa Sjedinjenim Američkim Državama, i za sada je jedina afrička država koja je potpisla takav sporazum.

Grane privrede koje beleže najveći rast u Maroku su turizam, telekomunikacije, informacione tehnologije i proizvodnja tekstila. Na bitan doprinos ekonomiji Maroka utiče i poljoprivreda koja umnogome zavisi od vremenskih prlika u zemlji, pre svega od padavina.

Maroko ima drugi najveći bruto društveni proizvod među arapskim zemljama koje nisu izvoznice nafte. Najveći pojedinačni doprinos marokanskoj ekonomiji daju poljoprivreda, turizam, fosfati, kao i ribolov. Sa druge strane problem za zemlju predstavljaju visoke cene uvoznih dobara, naročito cene nafte, kao i nestabilnost i nepredvidljivost kišnih padavina, koje dovode ili do suša ili do poplava što pogađa poljoprivredu. Glavni ekonomski partner, a ujedno i najveći investitor Maroka je Francuska.

Potencijal razvoja Maroka je što ima dobro kvalifikovanu radnu snagu, većina marokanaca govori dva ili više jezika.

Maroko je jedan od najvećih proizvođača hašiša na svetu. Pošiljke hašiša su usmerene uglavnom na zemlje zapadne Evrope. Takođe Maroko je tranzitna tačka preko koje ide transfer kokaina iz Južne Amerike. Maroko je takođe jedan od najvećih svetskih izvoznika i proizvođača fosfora.

Uprkos velikom ekonomskom rastu marokanske ekonomije u zemlji je prisutna velika stopa nezaposlenosti i siromaštva. Stopa nezaposlenosti u 2011.godini iznosila je oko 9%.

Ekonomski izazovi sa kojima se suočava marokanska Vlada odnose se na borbu protiv korupcije i smanjivanje državnih troškova.

Zvanična valuta Maroka je marokanski dirham (MAD). Dirham izdaje Al-Magrib banka, centralna banka Maroka. Marokanski dirham se takođe koristi i na teritoriji Zapadne Sahare. Jedan marokanski dirham (MAD) iznosi 0.089 eura (EUR). Jedan marokanski dirham iznosi 0.11 američkih dolara (USD).

Istorijsko politički razvoj

Dinastija Alaoulite, kojoj pripada i današnja kraljevska porodica, vlada Marokom od 17 veka.

Španija je okupirala severni Maroko 1860.godine i vladala je njime pola veka sve do 1912.godine kada je Francuska po odredbama ugovora iz Fesa postavila protektorat nad Marokom. Borba za nezavisnost Maroka od francuskog protektorata uspešno je okončana 1956.godine, kada su i neke od teritorija koje su bile pod upravom Španije pripale novoosnovanoj državi Maroku.

Maroko je stekao nezavisnost 1956.godine nakon četri decenije francuske vladavine. Prvi vladar posle sticanja nezavisnosti bio je kralj Mohamed V koji je vladao Marokom do svoje smrti 1961.godine.

Kralja Mohamed V je 1961. godine nasledio njegov sin Hassan II koji je vladao zemljom do 1999.godine. Za vreme njegove vladavine hiljade političkih protivnika je uhapšeno, mučeno, ubijeno ili nestalo. Poslednjih godina Hasanove vladavine došlo je do blagog poboljšanja političkih prava u Maroku, nekoliko političkih zatvorenika je oslobođeno, počelo je objavljivanje nezavisnih novina, i 1997.godine je uspostavljen novi dvodomni parlament.

Osama bin Laden, tadašnji lider terorističke organizacije Al Kaida, je februara 2003.godine svrstao Maroko među "opresivne, nepravedne i otpadničke zemlje" koje robuju Americi, te stoga "moraju biti kvalifikovane za oslobođenje". Po nekim tumačenima istraživača ovo je povezano sa terorističkim napadom u Kazablanci koji je usledio par meseci posle.

U samoubilačkim napadima dvanaest bombaša samoubica u gradu Kazablanci koji se desio 16.maja 2003.godine oko 45 ljudi je poginulo. Bombaši samoubice su organizovali više simultanih napada na jevrejsko groblje, belgijski konzulat i španski restoran u gradu Kazablanci. Posle ovog događaja Vlada Maroka je posvetila veliku pažnju borbi protiv terorizma. Vlasti Maroka su na napad odgovorili donošenjem strogog antiterorističkog zakona, ali on se u praksi naknadno koristio za procesuiranje nenesilnih kraljevih protivnika i kritičara vlasti. Svake godine veliki broj hapšenja u Maroku je povezan sa borbom protiv terorizma, što vlasti Maroka često zloupotrebljavaju i na taj način hapse političke protivnike.

Takođe, 2003.godine je usvojen i Zakon o migracijama (Migartion Act), sa ciljem borbe protiv priliva ilegalnih migranata iz podsaharske Afrike. Ovim zakonom obuhvaćeni su uslovi ulaska i boravka inostranih državljana u Maroku, i mere protiv migranata koji su ilegalno ušli u zemlju. Međunarodna zajednica je kritikovala ovaj zakon prvenstveno jer su propisane strožije kazne za migrante koji ilegalno uđu na teritoriju Maroka, između ostalog dug vremenski period pritvaranja ilegalnih migranata (prijavljeni su slučajevi pritvaranaj ilegalnih migranta više od jedne godine).

Kralj Muhamed je 2004.godine osnovao Komisiju za pravičnost i pomirenje (IER-Equity and Reconciliation Commission), sa zadatkom da ispita sve zloupotrebe ljudskih prava koje su se dešavale u periodu od 1956.godine do 1999.godine, uz obezbeđivanje obeštećenja za žrtve. Naime u tom periodu hiljade političkih protivnika tadašnjeg kralja , Muhameda V je uhapšeno, mučeno, ubijeno ili nestalo. Komisijom je predsedavao bivši politički zatvorenik, a suđenja su bila javna, otvorena za javnost. Svoj poslednji izveštaj komisija je podnela 2006.godine zajedno sa nizom preporuka za pravosudne i institucije kako bi se sprečile buduće zloupotrebe.

Kritičari Komisije za pravičnost i pomirenje su ukazali da nisu kažnjeni oni koji su zloupotrebljavali ljudska prava, a da preporuke koje je Komisija iznela ne dovode do nekih većih strukturnih promena. Vlasti Maroka su netolerantne na naknadne dikusije o bivšim zloupotrebama. Sud u Rabatu je u junu 2008.godine zabranio privatnom dnevnom listu Al-Jarida al-Qula da objavljuje svedočenja sa kojima komisija radi. Komisija je iznela procenu za obeštećenje oko 10 000 ljudi koji su ubijeni nestali ili primorani da napuste zemlju.

Vlada Maroka je iznela podatak po kome je od 2004.godine do kraja 2011.godine obezbedila obeštećenje za oko 25 442 porodica žrtava koje su nestale u periodu od 1956.godine do 1999.godine. Obeštećenje je omogućeno u vidu novčane nadoknade, zdravstvene zaštite, zaposlenja ili obezbeđivanja treninga za stručno osposobljavanje.

Maroko se često posmatra kao izuzetak u odnosu na okolne zemlje koje je zahvatio talas pobuna početkom 2011.godine nazvan „Arapsko proleće". Brz uspeh protesta u rušenju autoritarnih režima koji su započeli u Tunisu i Egiptu je inspirisao slične pokrete u okolnim arapskim državama. Zajedničko za sve pobune u ovim zemljama je da su svi bili upereni protiv autoritarnih režima, represivnog državnog i bezbednosnog aparata i smanjivanja socijalnih nejednakosti.

Nasuprot očekivanjima, režim u Maroku je opstao uprkos regionalnim nemirima, što se objašnjava najavljenim političkim reformama koje je kralj Muhamed VI obećao nakon izbijanja pobune početkom februara 2011.godine.

Velike demonstracije u gradovima Maroka su održane 20.februara 2011.godine na kojima u građani Maroka tražili sprovođene demokratsko političkih reformi, i borbu protiv raširene korupcije u zemlji. Protestanti iz Maroka su tražili povećnje političkih i građanskih prava, zatim povćanje građanskih sloboda, uvođenje demokratije, okončanje korupcije i suzbijanje političke represije. Takođe, pozivali su i na rešavanje pitanja stanovanja, problema nezposlenosti, i zaštite prava radnika.

Protestanti u Maroku su se organizovali u pokret nazvan 20. februar (February 20 Movemet), podnoseći zahteve za uvođenje reformi. Demonstracije koje je ovaj pokret oragnizovao tokom 2011. godine bile su većinom mirne i odobrne od strane države. Pokret 20. februar odbio je da prizna reformisani Ustav iz 2011.godine, i nastavili su da sporadično organizuju proteste, iako u mnogo manjem broju.
Kralj Maroka, Muhamed VI, je osnovao komisiju za nacrt revizije ustavnih odredbi koje su usvojene na referendumu u julu 2011.godine. Na referendumu doržanom u julu 2011.godine je 98% izašlih glasalo za novi Ustav.

Parlamentarni izbori u Maroku su održani u novembru 2011.godine i na njima je pobedu odnela opoziciona islamistička partija Pravde i razvoja (Justice and Development party). Za premijera je imenovan Abdelilah Benkirane.

Protesi širom Maroka su nastavljeni i u 2012.godini, desetine hiljada ljudi je protestvovalo u gradu Kazablanka 27.maja 2012.godine optužujući vladu Maroka za nedovoljnog sprovođenja obećanih reformi.

Zapadna Sahara:

Teritorija Zapadne Sahare je sporna u međunarodnom pravu. Zvanična stav Vlade Maroka je da je teritorija Zapadne Sahare od 1963.godine integrisani deo Maroka.

Zavnični status Zapadne Sahare u međunarodnim krugovima je da je ona teritorija koja nije prošla proces dekonolizacije, i teritorija koja nema svoju upravu. Ujedinjene nacije ne priznaju ni marokanski ni POLISARIO (POLISARIO front je skraćenica od Popular Front for the Liberation of Saqiat al Hamra and Rio de Oro ( Narodni front za oslobođenje Saguie el Hamre i Rio de Ora)) suverenitet nad ovom teritorijom. Kao pokušaj rešavanja pitanja statusa Zapadne Sahare, Ujednjene nacije su 29. aprila 1991.godine osnovale misiju Ujedninjenih nacija za sprovođenje referenduma na teritoriji Zapadne Sahare (United Nations Mission for the Referendum in Western Sahara-MINURSO), međutim ova misija nije uspela da sprovede referendum o statusu Zapadne Sahare do kraja 2012.godine .

Kralj Maroka Hassan II je novembra 1975.godine mobilizovao oko 350 000 nenaoružanih marokanskih građana u pohodu koji je poznat kao Zeleni marš (Green March) na Zapadnu Saharu. Marš je organizovan sa ciljem demonstriranja moći Maroka i osnaživanja u pregovorima oko teritorije Zapadne Sahare. Maroko svoje pretenzije nad teritorijom Zapadne Sahare bazira na istorijskom podatku o dugogodišnjoj lojalnosti pripadnika plemena Saharci (Saharawis), koji naseljavaju teritoriju Zapadne Sahare marokanskom sultanu. POLISARIO navodi da zastupa interese i zahteve Saharaca, stanovnika Zapadne Sahare i njihovu težnju za nezavisnošću.

POLISARIO je političko militantna organizacija koja se bori za nezavisnost bivše španske kolonije Zapadne Sahare koja se nalazi pod upravom Maroka. Front je većinom sačinjen od starosedelačkih nomadskih plemena grupe Saharavi (Saharawis). Front je nastao maja 1973.godine iz pobune protiv španskog upravljanja Zapadnom Saharom. Nakon španskog povlačenja upravu nad ovim prostorom su delili Maroko i Mauritanija do 1976.godine. POLISARIO je nastao u Mauritaniji, a 1976.godine je bazu prebacio u Alžir, koji je Frontu ponudio organizacionu i vojnu pomoć.

Mauritanija je zaključila mir sa POLISARIOM 1979.godine, nakon čega je Maroko jednostrano anektirao celu teritriju Zapadne Sahare. Maroko je tokom osamedesetih godina XX veka na teritoriji Zapadne Sahare izgradio " berm", zemljane barijere u dužini od 2 000 km kao odbrmbeni zid od gerilskih napada POLISARIO fronta. Ovaj zid koji je izgradio Maroko je ogradio zapadne i severne delove teritorije Zapadne Sahare i na taj način je obezbednio kontrolisanje dve trećine teritorije Zapadne Sahare od strane Maroka. POLISARIO front kontroliše samo delove na jugoistoku Zapadne Sahare, i na severoistoku oko gradova Al Farciya i Tfarity.

POLISARIO front je 1991.godine doneo novi demokratski Ustav za Saharsku Arapsku Demokratsku Republiku, i prihvatio mirovni predlog Ujedinjenih nacija o održavanju referenduma o samopredeljenju. Pokušaji održavanja referenduma su bili neuspešni, i on još uvek nije sproveden, te samim tim ni Ustav koji je doneo POLISARIO front se ne primenjuje. Tokom 2000.godine Maroko je odbio zahtev za održavanje refrenduma i ponudio autonomiju za Zapadnu Saharu unutar Maroka.

Osma runda pregovora između Vlade Maroka i POLISARIO fronta je održana tokom jula 2011.godine, gde su obe strane zadržale svoje prethodne zahteve, Vlada Maroka koja je insistirala na davanju veće autonomije teritoriji Zapadne Sahare, a POLISARIO front je zadržao svoje zahteve održavanje referenduma o samoopredeljenju. Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija je 27.aprila 2011.godine obnovio mandat misije UN zaodržavanje referenduma u zapadnoj Sahari, međutim ova misija ne uključuje nadgledanje i zaštitu ljudskih prava na teritoriji Zapadne Sahare.

Odnosi između Maroka i Alžira su i dalje napeti, prvenstveno zbog alžirskog podržavanja POLISARIO fronta po pitanju Zapadne Sahare. Granica između Maroka i Alžira je zatvorena i postoji velika sumnja da se preko nje vrši krijumčarenje i delovanje militantnih grupa. Granica između Maroka i Alžira zatvorena je od 1994.godine nakon što je Maroko optužio Alžir za podražvanje terorističkih grupa koje su izvele teroristički napad u Marakešu 1994.godine, u kojem je poginulo dvoje ljudi. Alžir je 2012.godine odbio zahtev za otvaranjem granica između dve zemlje.

Političko-pravni sistem

Pravni sistem Maroka zasniva se na građanskim zakonima baziranim jednim delom na francuskom zakonodavstvu, a drugim na islamske zakone.

Maroko je ustavna monarhija, na čijem čelu se nalazi kralj Muhamed VI. Ustav Maroka je usvojen 1972.godine, a u julu 2011.godine na referendumu su usvojene ustavne reforme, kojima je formalno umanjena kraljeva moć. Ali i po reformisanom Ustavu iz 2011.godine kralj je zadržao ovlašćenje da raspusti Parlament i da razreši članove ministarskog kabineta.

Prema reformisanom Ustavu iz jula 2011.godine, zadržane su odredbe kojima kralj ostaje najviši verski autoritet u zemlji (the Commander of Morocco faithful), tačnije da kralj ima poslednju reč u vezi sa verskim pitanjima. Takođe kralj je ostao šef Vrhovnog Saveta (Ulama), presedava Vrhovnim pravosudnim organom, a takođe i novosnovanim Vrhovnim bezbednosnim savetom, čime kontoliše vojsku, bezbednosne snage i obaveštajnu služu. Ukratko, ustavnom revizijom je predviđeno da stvarna snaga ostaje u rukama kralja.

Neke od reformi koje su uvedene novim Ustavom iz 2011.godine odnose se na odredbu da se novi premijer više neće birati kraljevim proglasom, već će biti izabran od strane glasača na izborima. Takođe novi Ustav priznaje pravo na slobodu izražavanja i održavanja demonstracija. U Ustavu su uključena i univerzalna ljudska prava kao što su pravo na jednakost polova i održavanje slobodnih i fer izbora. Novi Ustav priznaje Amazigh, berberski jezik kao zvaničan jezik, i zabranjuje torturu, nehumano ili ponižavajće kažnjavanje, proizvoljno hapšenje i prisilne nestanke. Takođe obavezuje nadležne organe da privedenu osobu obaveste o razlozima hapšenja, uz uvažavanje principa prezumpcije nevinosti (svako je nevin dok se ne dokaže suprotno), i pravo na pravično suđenje.

Izvršnu vlast u Maroku vrši Savet ministara na čelu sa premijerom. Prema novom Ustavu iz 2011.godine premijer se bira na parlamentarnim izborima, bez direktnog kraljevog uticaja. Novi Ustav po prvi put u marokanskoj istoriji propisuje da se premijer bira iz stranke koja je na parlamentarnim izborima osvojila najviše glasova.

Za premijera Maroka 29.novembra 2011.godine je izabran Abdelilah Benkirane.

Zakonodavnu vlast u Maroku vrši dvodomni (bikameralni) Parlament.

Gornji dom Parlamenta Maroka je Veće savetnika (Chamber of Counselors), ima 270 mesta i čine ga članovi izabrani indirektno iz redova profesionalnih organizacija, radničkih sindikata ili lokalnih odbora. Jedna trećina članova bira se na svake tri godine, a ostali na period od devet godina. Poslednji izbori za Gornji dom su održani 3.oktobra 2009.godine.

Donji dom ili Predstavnički dom (Chamber of Representatives), ima 395 mesta i članovi se biraju neposredno na narodnim izborima na period od 5 godine. Poslednji izbori za Donji dom su održni 25. novembra 2011.godine, i na njima je pobedu odnela partija Pravde i razvoja, partija sa umereno islamističkom ideologijom.

Sudstvo je kao treća grana vlasti prema Ustavu Maroka propisuno kao nezavisno grana vlasti, nezavisna od izvršne i zakonodavne vlasti. Vrhovni sud vrši reviziju pravnih akata koje usvoji Skupština.

Ustavnim reformama iz 2011.godine formalno su proširena prava premijera, i garantovana je nezavisnost Visokog saveta sudstva.

Egipat

 

Službeno ime

Arapska Republika Egipat (eng: Arab Republic of Egypt; arb: جمهورية مصر العربية).

Državni praznici

Državni praznici koji se proslavljaju u Egiptu su: 25. januar - Dan januarske revolucije, (proslavlja se dan kada je 2011.godine započeta egipatska revolucija); 25. april - Dan oslobođenja Sinaja (proslavlja se dan kada se izraelska vojska povukla sa sinajskog poluostrva 1982.godine); 1.maj - Dan rada, 23. jul - Dan revolucije (proslavlja se početak egipatske revolucije iz 1952.godine) i 6.oktobar - Dan vojske (proslavlja se u znak sećanja na prelazak egipatske vojske preko Suetskog kanala tokom oktobarskog rata 1973.godine).

Od kada je islam proglašen za državnu religiju Egipta 1980.godine, muslimanski praznici su postali i državni praznici i to su: Eid Al-Fitr (kraj Ramadana), Eid al-Adha (praznik žrtvovanja), islamska Nova godina, Rođenje proroka Muhameda. Muslimanski praznici nemaju fiksan datum proslavanja, već ti datumi variraju u zavisnosti od islamskog lunarnog kalendara.

Samo jedan hrišćanski praznik - pravoslavni Božić, koji se proslavlja 7. januara, je uvršten u državne praznike Egipta.

Geografski položaj

Egipat je smešten u severnoistočnoj Africi, a obuhvata i azijsko Sinajsko poluostrvo. Geografske kordinate Egipta su: 27 00 N (severno) i 30 00 E (istočno). Teritorija Egipta obuhvata površinu od 1 001 450 km2, od čega površina kopna iznosi 995 450km2, a vodene površine 6000km.2 Dužina egipatske obale iznosi 2 450km. Egipat na severu izlazi na Mediteransko i Crveno more.

Egipat se graniči se sa pojasom Gaze, Izraelom, Libijom, Sudanom i Jordanom.

Egipat zauzima važan geostrateški položaj jer kontroliše Sinajsko poluostvro - jedini kopneni most između Afrike i ostatka istočne hemisfere. Kontroliše i Suecki kanal, koji je morska veza između Indijskog okeana i Mediteranskog mora.

Teren Egipta se odlikuje ogromnom pustinjskom visoravni, koja je presečena deltom i dolinom reke Nil. Nil deli zemlju na 4 oblasti: Zapadnu pustinju, koja zauzima skoro 2/3 ukupne površine Egipta, Istočnu pustinju, Sinajsko poluostrvo i na dolinu u delti reke Nila, koja je i najgušće naseljena oblast zemlje.

Klima Egipta je pustinjska i karakterišu je vrela suva leta sa umerenim zimama.

Glavni grad Egipta je Kairo (Cairo), drugi grad po veličini je Aleksandrija (Alexandria), a ostali veći gradovi su Aswan, Asyut, Port Said, Suez, Ismailia.

Egipat je podeljen na 27 administrativnih jedinica (muzafazat-a): Ad Daqahliyah, Al Bahr al Ahmar (Red Sea), Al Buhayrah, Al Fayyum, Al Gharbiyah, Al Iskandariyah (Alexandria), Al Isma'illyah (Ismailia), Al Jizah (Giza), Al Minufiyah, Al Minya, Al Qahiran (Cairo), Al Qalyubiyah, Al Uqsur (Luxor), Al Wadi al Jadid (New Valley), As Suways (Suez), Ash Sharqiyah, Aswan, Asyut, Bani Suwayf, Bur Sa'id (Port Said), Dumyat (Damietta), Janub Sina' (South Sinai), Kafr ash Shaykh, Matruh, Matruh, Qina, Shamal Sina' (North Sinai), Suhaj.

Vremenska zona: Egipat je dva sata ispred vremena po Griniču (UTC + 2).

Stanovništvo

Populacija Egipta iznosi oko 82.5 miliona stanovnika. Egipćani čine 99.6% stanovništva, a pripadnici ostalih etničkih grupa čine tek 0.4% stanovništva. Pod njima se podrazumevaju oni koji nisu građani Egipta kao što su radnici inostranih kompanija i strane diplomate.

Procenjeni životni vek stanovništva Egipta iznosi oko 73 godine, i to oko 70 godina za muškarce i oko 75.5 godina za žene.

Manje od 4% teritorije Egipta je naseljeno, uglavnom u oblasti delte reke Nila i na obalama Nila.

Religija

Zvanična državna religija Egipta je islam.

Velika većina Egipćana su muslimani (uglavnom suniti) i oni čine 90% stanovništva, oko 9% stanovnišva čine Kopti (pravoslavni hrišćani), a 1% stanovništva čine ostale verske grupe, kao što je mali broj jevreja, muslimana šiita i bahajaca (bahajci su pripadnici monotističke religije koja preuzima verovanja svih drugih religija i oni smatraju da su sve religije nastale od jednog istog boga i da su u međusobnoj harmoniji).

Šiitska zajednica u Egiptu broji između 800 000 i 2 000 000 ljudi, bahajska zajednica oko 2 000, dok Jevrejska zajednica u Egiptu broji manje od 100 ljudi.

Jezik

Zvanički državni jezik Egipta je arapski, a u zemlji se koriste i engleski i francuski jezik, naročito od strane obrazovanih ljudi.

Osim aparskog koji govori ogromna većina stanovništa, u Egiptu su u upotrebi još i nubijski jezik, koji govori oko 300 000 ljudi pretežno naseljeni u dolini Nila u blizini gradova Kon Ombo i Aswan. Takođe, oko 230 000 ljudi govori domari jezikom, u oblastima oko gradova Kairo i Luxor.

Osim ovih, zajednica od oko 77 000 ljudi u oblasti istočne pustinje i duž obale Crvenog mora u Egiptu koristi Beja (Bedža) jezik, dok oko 15 000 ljudi, u Siwi oazi na krajnjem zapadu zemlje, govori berberskim jezikom.

Privreda i ekonomija

Egipatska ekonomija je druga najjača u arapskom svetu, posle Saudijske Arabije. Međutim, ekonomija Egipta je značajno bila pogođena revolucijom koja je otpočeta u januaru 2011. godine.

Nakon izbijanja nemira u januaru 2011. godine, egipatska Vlada je povećala javnu potrošnju, kako bi umirila javno nezadovoljstvo. Međutim, politička nestabilnost tokom cele 2011. godine u isto vreme je usporila ekonomski rast. Proizvodnja i građevinarstvo su među najteže pogođenim sektorima egipatske privrede, a najviše štete usled Arapskog proleća je pretrpeo turizam.

Većina ekonomskih aktivnosti Egipta odvija se u dolini Nila. Skoro sva poljoprivredna proizvodnja Egipta se odvija na plodnom zemljištu u dolini i delti reke Nila, što čini tek 4% zemljišta koje je obradivo. Toplo vreme i velike količine vode u tim predelima omogućavaju nekoliko useva godišnje.

Najveći deo egipatske ekonomije se oslanja na turizam i izvoz nafte i gasa, kao i na prihode od Sueckog kanala. Prirodni resursi koje Egipat poseduje su nafta, prirodni gas, ruda gvožđa, fosfati, mangan, krečnjak, gips, talk, azbest, olovo, retke zemljane rude, cink.

Poljoprivredni proizvodi koji se pretežno gaje u Egiptu su pamuk, pirinač, kukuruz, pšenica, pasulj, voće, povrće. Uobičajeni industrijski proizvodi i delatnosti su tekstil, prerada hrane, turizam, proizvodnja hemikalija, građevinarstvo, proizvodnja cementa, metali.

Proizvodi koji se iz Egipta najviše izvoze su: sirova nafta i naftni proizvodi, pamuk, tekstil, proizvodi od metala, hemikalije, prerađena hrana. Zemlje u koje je Egipat najviše izvozio u 2011. godini su: Italija (8.8%), Nemačka (5.5%), USA (5.5%), Indija (5.2%), Saudijska Arabija (5.1%), Španija (4.7%), Francuska (4.5%).

Proizvodi koji se u Egipat najviše uvoze su: mašine i oprema, prehrambeni proizvodi, hemikalije, proizvodi od drveta i goriva. Zemlje iz kojih je Egipat najviše uvozio u 2011. godini su: Kina (11.5%), USA (9.8%), Italija (5.6%), Nemačka (4.9%), Turska (4.4%), Brazil (4.1%).

Uprkos relativno visokom nivou privrednog rasta u poslednjih nekoliko godina, životni uslovi prosečnog stanovnika Egipta i dalje su niski.

Za 2011. godinu stopa nezaposlenosti u Egiptu je iznosila nešto više od 12%. Inflacija je u istoj godini bila 10.2%.

Valuta: Zvanična valuta u Egiptu je egipatska funta. Vrednost egipatske funte iznosi 6,17 funte (EGP) za 1 dolar (USD).

Istorijsko-politički razvoj

Egipat kao jedna od najznačajnijih drevnih civilizacija, ima istoriju dugu više od 5000 godina. Moderna istorija Egipta započinje osnivanjem ustavne monarhije 1922. godine, odnosno dobijanjem formalne nezavisnosti od Velike Britanije. Fuad I je 1922.godine postao kralj Egipta. A njega je nasledio njegov sin Farouk 1936. godine.

Posle revolucije koja je izbila 1952. godine, Egipat je naredne 1953. godine proglašen za republiku. Prvi predsednik Egipta bio je Mohamed Nagib (Mohamed Naguib). On je 1954.godine smenjen od strane Gamala Abdel Nasera (Gamal Abdel Nasser), koji je vladao Egiptom narednih 16 godina, sve do 1970.godine.

Tokom 1950-ih godina prošlog veka, Naser je bio pionir arapskog nacionalizma i Pokreta nesvrstanih. Arapski nacionalalizam je nacionalistička ideololgija koja poziva na dostignuća arapske kulture, jezika i književnosti na temelju kojih se zalaže za političko ujedinjenje arapskog sveta.

Egipat i Sirija su 1958.godine formirali Ujedinjenu Arapsku Republiku (United Arab Republic – UAR), sa Gamalom Abdelom Naserom (Gamal Abdel Nasser) kao predsednikom. Ova Unija međutim nije bila uspešna, pa je Egipat ponovo postao nezavisan 28. septembra 1961. godine.

Naserov naslednik, Anvar El Sadat, je vladao Egiptnom od 1970. do 1981. godine, kada je ubijen.

Sadat je poznat i po tome što je sklopio mir sa Izraelom 1979. godine. Sporazum sa Izraelom doveo je do izbacivanja Egipta iz Arapske lige sve do 1989. godine. Takođe, pod vlašću Sadata usvojen je Ustav Egipta 1971. godine. Sadat je i ubijen od strane islamskih ekstremista, prvenstveno zbog toga što je potpisao sporazum sa Izraelom i pokušao da sekularizuje Egipat (razdvoji svetovnu i crkvenu vlast).

Hosni Mubarak dolazi na vlast u Egiptu u oktobru 1981.godine i on je vodio Egipat sve do njegove ostavke 11. februara 2011. godine.

Iako je vladavina Hosnija Mubaraka obezbeđivala stabilnost i ekonomski napredak zemlje, njegova vladavina je bila prilično represivna. Za vreme njegove vladavine državne snage bezbednosti su postale poznate po svojoj brutalnosti, a korupcija je bila široko rasprostranjena.

Mubarak je odmah po dolasku na vlast 1981.godine proglasio vanredno stanje. Vanredno stanje u Egiptu je uvedeno nakon ubistva bivšeg predsednika Sadata i bilo je na snazi do 2011.godine.

Ekonomski rast kroz koji je prolazio Egipat krajem 1990-ih godina privremeno je ublažio probleme i nemire, ali se 2001. godine zemljom ponovo proširilo nezadovoljstvo radom Vlade Egipta, a antivladine demonstracije su surovo ugušene od strane državnih bezbednosnih snaga.

U decembru 2004. godine pokret „Dosta" (Kifaya), koji je okupljao širok krug sekularnih i islamističkih aktivista, održao je prvi protest u istoriji Egipta, na kome je Mubarak bio pozvan da se povuče sa vlasti. Slični protesti pokreta „Dosta" i drugih opozicionih grupa nastavljeni su tokom 2005. godine, ali su nailazili na brutalan odgovor vlasti.

Mubarak je 7. septembra 2005. godine na održanim izborima izabran za svoj peti uzastopni mandat. Međutim, ovo su bili prvi osporeni predsednički izbori u Egiptu, nakon promene Ustava u maju 2005.godine, kojom je predviđeno da kandidati na predsedničkim izborima mogu biti predloženi samo od strane licenciranih stranaka ili značajnog bloka izbornih zvaničnika. Mubarak je na tim izborima osvojio 88% glasova, dok je njegov protivkandidat Ayman Nour osvojio samo 8%.

Na parlamentarnim izborima u Egiptu održanim krajem iste godine (2005. godine) odziv birača je bio nizak i rasprostranjeni su bili napadi na opozicione birače. Sudije su kritikovale ponašanje Vlade i odbile da potvrde rezultate izbora, što je dovelo do toga da vlasti suzbiju nezavisnost pravosuđa.

Opštinski izbori koji su trebali da budu održani 2006. godine su odloženi na dve godine, a Vlada Egipta je nastavila obračun sa organizacijom Muslimansko bratstvo. Na odloženim opštinskim izborima koji su održani 2008. godine, Muslimansko bratstvo je potpuno marginalizovano, a mnogi njihovi značajni članovi su bili uhapšeni.

Muslimansko bratstvo je islamski politički, društveni i religiozni pokret koji je u Egiptu osnovan 1928.godine. Članovi muslimanskog bratstva teže uvođenju šerijarskog prava u svim oblastima života, od uređivanja svakodnevnih problema do organizovanja političkog života u skladu sa islamskim tumačenjima.

Nekoliko opozicionih lidera u Egiptu je u februaru 2010. godine osnovalo Nacionalnu asocijaciju za promene (National Association for Chance) koja se zalagala za izborne reforme u Egiptu, posebno za ukidanje organičenja koja se tiču predsedničkih kandidata.

Podrška reformama i nezadovoljstvo režimom poraslo je nakon parlamentarnih izbora održanih u Egiptu u novembru 2010. godine. Na njima je šest malih političkih partija osvojilo ukupno samo 15 poslaničkih mandata. Rezultati ovih izbora su usled toga viđeni kao očigledno namešteni.

Mubarakov režim je kritikovan i zbog učestalog mučenja civila i drugih brutalnosti od strane njegovih pripadnika službe bezbednosti. Nezadovoljstvo je ubrzo dostiglo vrhunac i početkom 2011. godine su otpočele masovne demonstracije protiv predsednika Mubaraka. Protesti su u Egiptu otpočeli 25. januara 2011.godine.

Jedan od ključnih zahteva demonstranata bio je da se okonča vanredno stanje, koje je u Egiptu uvedeno još od 1981. godine. Drugi zahtevi ticali su se poboljšanja stanja ljudskih prava u Egiptu i povećanja zaposlenosti stanovništva.

Glavne demonstracije su održavane na trgu Tahrir (Tahrir Square) u Kairu od 25. januara 2011.godine. Mubarakov režim je odgovorio na ove proteste brutalnom silom, pri čemu su pripadnici egipatskih bezbednosnih snaga napadali demonstrante palicama, vodenim topovima i suzavcima, kao i pucanjem bojevom municijom i angažovanjem siledžija koji su napadali demonstrante. Takođe, vlasti Egipta su nakon otpočinjanja protesta u januaru 2011. godine onemogućile pristup internetu kako bi sprečili organizatore demonstracija da komuniciraju. Isto se desilo i telefonima.

Demonstracije su u Egiptu nastavljene sve do 11. februara 2011.godine, kada je predsednik Egipta Hosni Mubarak podneo ostavku.

Tokom demonstracija u januuaru i februaru 2011.godine, od strane egipatske policije i snaga bezbednosti je stradalo najmanje 840 ljudi, a povređeno je preko 6000. Na hiljade ljudi je bilo pritvoreno, od kojih su mnogi tokom pritvora bili mučeni i zlostavljani.

Hosni Mubarak je uhapšen u aprilu 2011. godine pod optužbama za korupciju i zloupotrebu vlasti, uključujući i upotrebu sile protiv civila tokom protesta. Mubarakova dva sina, Alaa i Gamal, takođe su uhapšteni pod optužbama za korupciju.

Suđenje bivšem predsedniku Egipta je započeto u avgustu 2011. godine, a Hosni Mubarak je u junu 2012. godine osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog ubistva demonstranata za vreme nemira početkom 2011. godine i zbog propuštanja da se ta ubistva spreče.

U aprilu 2011. godine počelo je suđenje i bivšem ministru unutrašnjih poslova Egipta, Habib Ibranih El Adly i šestorici njegovih bivših saradnika, zbog optužbi koje se tiču ubijanja demonstranata tokom 2011.godine. Slučaj je pridodat slučaju protiv Hosnija Mubaraka i njegova dva sina.

Vrhovni savet oružanih snaga (Suprime Council for the Armed Forces - SCAF) je preuzeo kontrolu nad bezbednosnom situacijom u Egiptu 28. januara 2011. godine. Vlast nad uspostavljenom de facto Vladom imao je Field Marshall Mohammed Hussein Tantawi, šef Vrhovnog saveta oružanih snaga Egipta. Vrhovni savet oružanih snaga (SCAF) predstavlja dvadesetočlano telo koje predstavlja sve ogranke egipatske vojske.

Tokom većeg dela 2011. godine i sve do sredine 2012. godine, SCAF je vršio izvršnu vlast u Egiptu.

SCAF je 13. februara 2011. godine suspendovao egipatski Ustav iz 1971. godine, a već 19. marta 2011. godine održan je referendum, na kome je usvojen set amandmana na Ustav iz 1971. godine, koji su uključivali smanjene uslova za predsedničke kandidate i ograničavanje predsedničkog mandata, kao i obnovu sudskog nadzora izbora i organičenje uslova pod kojima se može uvesti vanredno stanje.

Na održanom referendumu se u stvari glasalo za usvajanje privremenog Ustava Egipta, koji je konačno stupio na snagu 30. marta 2011.godine, i koji je bio na snazi sve do usvajanja novog Ustava 26. decembra 2012. godine. (videti odeljak: Politično-pravni sistem, strana 22)

Muslimansko bratstvo i druge zabranjene organizacije u Egiptu su tokom marta 2011.godine dobile dozvolu vlasti da se registruju i da deluju zakonito. Nasuprot tome, nacionalna demokratska stranka Hosnija Mubaraka je raspuštena u aprilu 2011. godine.

Ministarstvo unutrašnjih poslova Egipta je u martu 2011.godine rasformiralo SSI (State Security Investigations Service - Džavnu istražnu službu bezbednosti) – bezbednosnu policiju, ozloglašenu zbog torture i drugih zloupotreba prema civilima. SSI je zamenjena Agencijom za nacionalnu bezbednost. Članovi SSI su tokom 2011.godine počinili različite oblike torture, a da za to nikada nisu odgovarali. Šef SSI je opužen zbog umešanosti u ubistva demonstranata u januaru i februaru 2011. godine.

U mesecima nakon ostavke Mubaraka 2011.godine, rasle su verske tenzije i povremeni protesti na kojima se zahtevalo okončanje vojne vladavine u Egiptu (vladavina SCAF-a).

Jedan od značajnijih incidenata dogodio se 9. oktobra 2011. godine, kada su bezbednosne snage ubile preko 20 civila, uglavnom koptskih hrišćana, ispred zgrade državne televizije u Kairu, poznate kao Maspero, koji su protestvovali zbog prethodnog spaljivanja crkve u Gornjem Egiptu. Demonstracije su ugušene od strane naoružanih snaga bezbednosti i civilnih razbojnika. Vojska je u tom incidentu koristila bojevu municiju i prekomernu silu, a vojna vozila su navodno namerno pregazila i ubila nekoliko demonstranata. Ovaj sukob je rezultirao sa ukupno više od 300 povređenih ljudi, i poznat je kao "Maspero masakr".

Tri egipatska vojnika su u septembru 2012. godine osuđena na kazne zatvora između 2 i 3 godine, zbog ubistva 14 ljudi prilikom "Maspero masakra."

Privremena vojna uprava (SCAF) koja je preuzela vlast u Egiptu nakon pada prethodne vlasti je obećala da će u zemlji sprovesti brzu tranziciju ka demokratiji. Međutim, u praksi ovaj proces je trajao više od godinu dana, sve do održavanja predsedničkih izbora u maju 2012. godine.

U prvom krugu presedničkih izbora u Egiptu, koji su održani u maju 2012. godine, Muhamed Morsi je osvojio najviše glasova. Morsi je pobedio i u drugom krugu glasanja koji je održan 24. juna 2012. godine, nakon čega je zvanično proglašen novim predsednikom Egipta.

Ubrzo nakon što je izabran za predsednika Egipta, Morsi je ukinuo deklaraciju od 17. juna 2011. godine, kojom je privremena vojna uprava (SCAF) sebi dala dalekosežna ustavna prava i ograničio ovlašćenja predsednika zemlje. SCAF je time ponovo postavljen pod kontrolu predsedništva, a i zakonodavna vlast je preneta na predsedništvo. Morsi je i razrešio (odnosno primorao da se penzionišu) ključne generale privremene vojne uprave, uključujući i ministra odbrane Huseina Tantavia (Hussein Tantawi).

Predsednik Morsi je nakon oduzimanja ovlašćenja privremenoj vojnoj vlasti, ista na sličan način obezbedio za sebe. On je 22. novembra 2012. godine izdao kontraverzni predsednički dekret, kojim je odobrio sebi nova dalekosežna ovlašćenja. Dekretom je između ostalog predviđeno da će odluke Morsija biti imune na sudsku reviziju do usvajanja novog Ustava. Mnogi su ovo rešenje shvatili kao korak kojim se želi prigrabiti moć.

Kao reakcija na sporni dekret, početkom decembra 2012.godine na ulicama Egipta su izbili masovni i nasilni protesti, između pristalica i protivnika predsednika Morsija. U sukobima 6.decembra 2012.godine je povređeno nekoliko stotina ljudi.

Održavanje ustavnog referenduma u Egiptu je bilo zakazano za 15. decembar 2012. godine. Iako je Morsi 8. decembra poništio svoj dekret od 22. novembra 2012. godine, on nije odustao od održavanja zakazanog ustavnog referenduma. Demontracije na ulicama Egipta su ipak nastavljene, zbog nezadovoljstva javnosti nacrtom novog Ustava. Opozicija je tvrdila da se novim Ustavom slabe ljudska prava.

Demonstracije su nastavile da se održavaju sve do dana održavanja referenduma. Najmanje devetoro ljudi je povređeno na demonstracijama održanim 11.decembra 2012.godine, kada su pripadnici državnih snaga pucali na opozicione demonstrante u centru Kaira. Na ovim demonstracijama je ukupno poginulo najmanje osmoro ljudi.

Prvi krug referenduma na kome se glasalo za usvajanje novog Ustava je održan 15. decembra 2012.godine. Glasanje je održano u Kairu, Aleksandriji i u još 8 provincija u Egiptu. Stanovnici ostalih delova Egipta su glasali za novi Ustav 22. decembra 2012. Referendum je organizovan na ovaj način, jer je većina sudija egipatksih sudova odbilo da nadgleda održavanje referenduma, u znak protesta protiv predloga novog Ustava.

Vrhovna izborna komisija Egipta je saopštila da je nacrt Ustava na referendumu podržalo oko 63% građana. Međutim, na ovom referendumu je primećena velika apatija birača, jer je glasalo samo 33% egipćana.

Političko-pravni sistem

Nakon promene vlasti u zemlji u februaru 2011. godine, već sledećeg meseca (19. marta 2011. godine) je održan referendum na kome je prihvaćen privremeni Ustav Egipta, a konačno je usvojen je 30. marta 2011.godine.

Parlament Egipta je u junu 2012. godine odobrio sastav od 100 članova Ustavotvorne skupštine, koja je imala zadatak da izradi novi stalan Ustav Egipta. Ona je dobila rok od 6 meseci da završi nacrt dokumenta i da ga iznese na potvrdu na referendumu. Ustavotvorna Skupština je predlog novog Ustava Egipta potvrdila 30. novembra 2012. godine.

Novi Ustav Egipta je usvojen na referendumu nakon dva kruga glasanja tokom decembra 2012.godine, a zvanično je potpisan 26. decembra 2012. godine od strane predsednika Egipta Muhameda Morsija, kada je i stupio na snagu. Stupanjem na stagu novog Ustava, privremeni Ustav koji je do tada bio na snazi je prestao da važi.

Izvršnu vlast u Egiptu vrše predsednik i premijer; šef države je predsednik Muhamed Morsi (Muhammad Mursi), koji se na toj funkciji nalazi od 30. juna 2012. godine, a premijer je Hišam Kandil (Hisham Qandil), od 24. jula 2012. godine.

Predsednik Egipta se bira na neposrednim izborima i može biti izabran na dva četvorogodišnja mandata.

Poslednji predsednički izbori održani su 23-24. maja 2012. godine, kada je održan prvi krug. Drugi krug je održan 16-17. juna 2012. godine. U drugi krug prošli su Muhamed Morsi – koji je u drugom krugu osvojio 51.7%, i Ahmed Šafik (Ahmed Shafiq) koji je u drugom krugu osvojio 48.3 % glasova. Morsi je bio kandidat ispred Muslimanskog bratstva i svoje partije Sloboda i pravda (Freedom and Justice - FJP), ali je posle izbora podneo ostavku na tu funkciju.

Zakonodavstvo Egipta potiče uglavnom od Napoleonovih zakonika. Porodično pravo (brak i lični status) se primarno zasniva na verskim pravilima, što je za većinu Egipćana islamsko pravo (šerijat).

Zakonodavna vlast u Egiptu sastoji se od dvodelnog sistema koji čine Savetodavno veće (Šura savet – Majlis al-Shura) i Narodna skupština (Majlis al-Sha'b).

Savetodavno veće ima uglavnom savetodavnu ili konsultativnu ulogu, sastoji se od 270 članova, od kojih se 180 bira glasanjem, a 90 postavlja predsednik zemlje. Mandat članova Savetodavnog veća traje 6 godina, s tim što se polovina članova bira svake 3 godine.

Narodna skupština ima 508 članova, 498 se biraju glasanjem na izborima, a 10 članova imenuje predsednik. 64 mesta u je rezervisano za žene. Mandat poslanika Narodne Skupštine traje 5 godina.

Poslednji izbori za Savetodavno veće su održani u februaru 2012. godine. Tada je izabrano 180 članova, a preostalih 90 predviđeno je da izabere novi predsednik Egipta.

Poslednji izbori za Narodnu skupštinu su održani u 3 faze, između novembra 2011. i januara 2012.

Rezultati izbora obezbedili su pobedu Islamista u Egiptu - Partija Sloboda i pravda (koalicija Muslimanskog bratstva) osvojila je 47% a Al-Nour Partija (Salafi koalicija) osvojili su oko 24% od ukupno 498 mesta u parlamentu.

Korupcija je u Egiptu prisutna na svim nivoima vlasti. Egipat je rangiran na 112 mestu od 183 zemlje sveta prema indeksu percepcije korupcije za 2011. godinu.

Alžir

Službeno ime

Narodna Demokratska Republika Alžir (engl: People's Democratic Republic of Algeria; fran: République algérienne démocratique et populaire; arp: الجمهورية الجزائرية الديمقراطية الشعبية; ).

Državni praznici

Državni praznici koji se proslavljaju u Alžiru su: 1. januar (Nova godina); 4. februar (Mouloud-rođenje Muhameda); 1. maj (Dan rada); 19. jun (zbacivanje Ben Bela); 5. jul (Dan nezavisnosti); 1. novembar (Godišnjica revolucije).

Verski praznici koji se proslavljaju u Alžriu su: 16. jun (Vaznesenje Muhameda); 19. jul (početak Ramazana); 18. avgust (kraj Ramazana); 25. oktobar (Praznik žrtvovanja); 15. novembar (Muharram - islamska Nova godina); 23. novembar (Ashoura-oplakivanje Muharema). Datumi ovih praznika variraju zbog toga što zavise od islamskog lunarnog kalendara.

Geografski položaj

Alžir se nalazi u severnoj Africi, sa izlazom na Mediteransko more na severu. Graniči se sa Malijem i Nigerijom na jugu, Tunisom i Libijom na istoku, Marokom i Mauritanijom na zapadu.

Geografske kordinate Alžira su 28 00 N (severno) i 3 00 E (istočno).

Glavni grad države je grad Alžir (el-Djezair). Drugi veći gradovi su Setif, Tizi Ouzou, Oran (Ouahran), Konstrantin (Qacentina), Blida (el-Boulaida), Klef (el-Cheliff), Dželfa (Djelfa), Batna i Anaba (Annaba).

Teritorija Alžira se prostire na 2 381 741 km2, i deli se na tri velika regiona: pojas duž obale, oblast planine Atlas i oblast pustinje Sahara. Saharska pustinja čini 80% teritorije Alžira.

Vremenska zona: Alžir je jedan sat ispred vremena po Griniču (vremenska zona Centralne Evrope - UTC + 1).

Klima Alžira duž obale je suva, blaga, sa vlažnim zimama i toplim, suvim letima. Nasuprot tome, na visoravnima su zime hladne, a leta topla. Posebno leti u Alžiru duva vruć vetar koji nanosi pesak.

Stanovništvo

Alžir ima nešto više od 37 miliona stanovnika.

Etnički sastav stanovništva je vrlo homogen, jer Arapi - Berberi čine 99% stanovništva, a manje od 1% stanovništva čine Evropljani.

Religija

Državna religija u Alžiru je islam i 99% stanovništva su muslimani, suniti. Hrišćani i Jevreji čine samo 1% stanovnika.

Jevrejska zajednica u Alžiru broji tek nekoliko stotina pripadnika. , tj. manje od 2000 pripadika. Jevrejska zajednica u Alžiru nije aktivna, a sinagoge su ili napuštene ili nisu u upotrebi.

Evangelistički hrišćani uključujući i adventiste čine najveći broj od ukupnog broja hrišćana u Alžiru. Hrišćanska zajednica je u Alžiru koncentrisana u gradovima Alžir, Anaba i Oran. Većina evangelista živi u Kabylie regionu, koji se nalazi na severu Alžira.

Mala zajednica Ibadi muslimana u Alžiru živi u pokrajini Ghardaia.

 

Jezik

Zvanički nacionalni jezik u Alžiru je arapski.

Osim arapskog, u Alžiru se govore i francuski jezik i berberski (Tamazight) jezik. Berberski jezik je 2001. godine priznat kao nacionalni jezik, ali ne i kao zvanični jezik Alžira.      

Privreda i ekonomija

Ekonomija Alžira je i dalje pod kontrolom države, što je posledica socijalizma u prošlosti.

Alžirskom ekonomijom dominira industrija, koja čini oko 62% bruto domaćeg proizvoda (BDP), dok sektor usluga čini oko 30%, a poljoprivreda oko 8% BDP-a.

Poslednjih godina Alžir je uveo nova ograničenja stranog učešća u svojoj ekonomiji i u velikoj meri zaustavio privatizaciju industrije koja se nalazi u državnom vlasništvu.

Glavni prirodni resursi Alžira su nafta, prirodni gas, ruda gvožđa, fosfati, uranijum, olovo, cink. Ugljovodonici su dugo bili kičma privrede i činili oko 60% budžetskih prihoda, 30% BDP-a i preko 95% zarade od izvoza.

Alžir ima desete rezerve prirodnog gasa u svetu i šesti je po redu svetski izvoznik gasa.

Glavni industrijski proizvodi Alžira su: nafta, prirodni gas, industrija svetla, rudarstvo, elektronika, petrohemija i prerada hrane. Glavni poljoprivredni proizvodi Alžira su: pšenica, ječam, ovas, grožđe, masline, citrusno voće, ovce i goveda.

Alžir ima jako nizak spoljni dug, koji iznosi samo 2% bruto domaćeg proizvoda. Stopa inflacije u Alžiru za 2011. godinu iznosila je 4.5%.

Alžir najviše izvozi naftu, prirodni gas i naftne proizvode. Zemlje u koje Alžir najviše izvozi su SAD, Italija, Španija, Francuska, Holandija, Kanada i Brazil.

Alžir najviše uvozi kapitalna dobra, namirnice i robu široke potrošnje. Zemlje iz kojih Alžir najviše uvozi su Francuska, Kina, Italija, Španija, Nemačka i SAD.

Valuta Alžira je alžirski dinar (DZD) i njegova vrednost iznosi oko 79 alžirskih dinara (DZD) za 1 dolar (USD).

Glavni problem alžirske ekonomije čini nezaposlenost mladih ljudi. Nezaposlenost je u 2011. godini u Alžiru dostigla 25% među mladima do 24 godine.

U Alžiru je prisutan i visok nivo poslovne korupcije i korupcije u javnom sektoru. Alžir je rangiran kao 112. od 183 zemalja, prema indeksu percepcije korupcije.

Istorijsko-politički razvoj

Originalni stanovnici Alžira su Berberi. Od XVI veka Alžir je bio pod otomanskom vlašću. Francuska je anektirala i kolonizovala Alžir 1830. godine i teritorija Alžira je predstavljala deo francuske teritorije od 1848 do 1962. godine.

Od 1954. godine započinje krvav rat za nezavisnost Alžira, koji je okončan 1962. godine dobijanjem nezavisnosti, koja je formalno proklamovana 25. septembra 1962. godine. Za premijera nezavisnog Alžira tokom septembra 1962.godine izabran je Ahmed Ben Bella.

Ubrzo posle sticanja nezavisnosti, susedni Maroko je potraživao deo alžirske teritorije i između ove dve zemlje je vođen kratak rat u periodu 1963-1964. godine. Sporna granica izmedju Alžira i Maroka je konačno formirana tek 1972. godine.

Od sticanja nezavisnosti, pa sve do kasnih 1980-ih godina, Alžir je bio jednopartijska socijalistička država. Premijer Ben Bella je u martu 1963. godine uredbom proglasio da su svi poljoprivredni, industrijski i komercijalni prostori koji su bili u vlasništvu Evropljana ispražnjeni i time je legalizovana konfiskacija imovine od strane države.

Državu je od dobijanja nezavisnosti 1962. godine vodila jedna stranka - Nacionalni oslobodilački front (Nacional Liberation Front - FLN). Novi Ustav Alžira je usvojen pod njihovom kontrolom na referendumu u septembru 1963. godine, a Ben Bella je izabran da vodi zemlju još pet godina. Međutim, Bella je 19. juna 1965. bio smenjen u puču koji je predvodio Houari Boumediene, tadašnji ministar odbrane Alžira.

Odmah po preuzimanju vlasti, Boumedine je raspustio Narodnu skupštinu i suspendovao Ustav iz 1963. godine. Tek nakon 11 godina od ukidanja Ustava iz 1963.godine, novi Ustav je proglašen u novembru 1976. godine, a Boumediene je izabran za predsednika Alžira.

Nakon Boumedieneove smrti u decembru 1978. godine, vlast u Alžiru preuzima pukovnik Chadli Bendjedid. On je reizabran za predsednika Alžira i 1984. i 1988. godine.

Osamdesetih godina prošlog veka u Alžiru se beleži uspon islamističke ideologije. Takođe, tokom 1980-ih godina, Vlada Alžira nije uspevala da smanji nezaposlenost i ekonomske teškoše, što je izazvalo gnev kod stanovništva i rezultiralo je serijom štrajkova studenata i radnika, koji su se pretvorili u nemire u Alžiru. Kao odgovor na štrajkove u oktobru 1988. godine, Vlada Alžira je proglasila vanredno stranje i koristila je silu da uguši nemire. Ovi dogadjaji su poznati kao "Crni oktobar".

Snažne mere koje je Vlada Alžira upotrebila da bi smirila nemire "Crnog oktobra" iznedrile su veliki bes kod stanovništva. Kao odgovor na to, predsednik Benjedid je sproveo "čistku" među visokim zvaničnicima i sačinio program političkih reformi.

Novi Ustav Alžira je odobren velikom većinom na referendumu u februaru 1989. godine. Njime je uklonjena reč "socijalisička" iz naziva zemlje, garantovane su slobode izražavanja i udruživanja , ali su smanjene garancije ženskih prava koja su postojala u Ustavu iz 1976. godine. Naime 1984.godine Parlament Alžira je usvojio Porodični zakon koji je baziran na interpretaciji šerijatskog prava, koji žene stravlja u nejednak položaj u odnosu na muškarce. Ovaj Zakon je ujedno bio u suprotnosti sa članom 29. Ustava iz 1976.godine po kojem svi građani uživaju ista prava bez obzira na pol. Ustavom iz 1989.godine umanjene su garancije ženskih prava koja su postojala u prethodnom Ustavu iz 1976. godine.

Ustavom iz 1989. godine je u Alžiru uveden i višestranački sistem. Na osnovu toga, u Alžiru je u februaru 1989. godine osnovana Partija Islamski front spasa (Front Islamique du Salut - FIS). A već u decembru 1991. godine FIS je u prvom krugu parlamentarnih izbora ostvario uspeh i osvojio apsolutnu većinu u 188 od 430 izbornih okruga.

Predsednik Alžira Benjadid je raspustio parlament, a zatim i podneo ostavku u januaru 1992.godine, usled straha od potpunog preuzimanja vlasti od strane FIS i usled pritiska od vojnog rukovodstva da napusti vlast.

Visoko državno veće preuzelo je 1992.godine vlast i kontrolu nad Vladom od predsednika, i otkazalo drugi krug izbora koji je trebao da se održi. FIS kao i FLN su zahtevali održavanje izbora, ali su policija i vojska Alžira na proteste uzvratili masivnim hapšenjima.

Izborni rezultati iz 1991. godine su poništeni i to je povelo do gradjanskog sukoba u Alžiru. U februaru 1992. godine izbile su nasilne demonstracije u mnogim gradovima Alžira, a pristalice FIS-a napadale su Vladine objekte.

Vlada je usled nemira 1992.godine proglasila jednogodišnje vanredno stanje i zabranila je FIS. Na osnovu Zakona o vanrednom stanju mnogi pripadici FIS su bili uhapšeni.

Nastali građanski sukob je trajao između 1992. i 1998. godine i odneo je na stotine hiljada života (različiti izvori navode različit ukupan broj žrtava, koji u izveštajima izvosi: 100 000 života ili 150 000 života ili 200 000 života ). Od početka sukoba 1992. godine desetine hiljada ljudi je ubijeno, nestalo ili oteto, u velikoj većini slučajeva bez sprovedene istrage i objašnjenja šta se dogodilo. Mnogi ljudi bili su žrtve u neselektivnim masakrima od strane ekstremista, naročino u ruralnim oblastima Alžira. Hiljade drugih bili su žrtve prinudnih nestanaka od strane državnih službi bezbednosti ili kidnapovanja od strane oružanih grupa. Za vreme građanskog sukoba u Alžiru je najmanje 7000 ljudi nestalo.

Za vreme građanskog sukoba od 1992. do 1998. godine u Alžiru povremeno su održavani pregovori između vojne Vlade i islamističkih pobunjenika, ali nije se dolazilo do rešenja.

Na referendumu održanom 1996. godine odobrene su promene Ustava koje su jačale predsednička ovlašćenja i zabranile delovanje islamisličkih partija u Alžiru.

Predsednički izbori u Alžiru su održani u aprilu 1999. godine. Iako se sedam kandidata kvalifikovalo za izbore, svi oni su se povukli uoči izbora zbog optužbi za izbornu prevaru i neregularnost izbornog procesa. Jedini se nije povukao Abdelaziz Bouteflika, koji je imao podršku vojske i partije Nacionalnog oslobodilačkog fronta - FLN. Bouteflika je na izborima pobedio i osvojio petogodišnji mandat.

Predsednik Bouteflika je za vreme svoje vlasti obnovio bezbednost i stabilnost zemlje. Između ostalog, Bouteflika je amnestirao hiljade pripadnika zabranjene partije Front spasa - FIS. Za svoje napore, Bouteflika je nagrađen na izborima u aprilu 2004. godine, kada je izabran na drugi petogodišnji mandat.

U septembru 2005. godine u Alžiru je održan referendum na kome je velikom većinom (97% glasova) usvojena Povelja za mir i nacionalno pomirenje. U njoj je ponuđena amnestija za sve učesnike islamističkog ustanka 90-ih godina, kao i za pripadnike bezbednosnih snaga, tj. za vojnike i vladine agente optužene za zločine protiv pobunjenika. Šta više, prema odredbama Povelje, svako ko pokuša da optuži državne snage bezbednosti za te zločine, može sam biti optužen za podrivanje državnih intitucija i vređanje njenih zvaničnika i može biti osuđen na kaznu od pet godina zatvora.

Parlamentarni izbori za Donji dom parlamenta Alžira održani su u maju 2007. godine, ali su imali rekordno malu izlaznost od 35%. Mnoge opozicione grupe su pozvale svoje pristalice da ne učestvuju u ovim izborima, tvrdeći da će rezultati biti namešteni.

U novembru 2008. godine parlament Alžira je skoro bez rasprave usvojio amandman na Ustav koji je ukinuo limit od najviše dva mandata za predsednika zemlje. Na osnovu toga je 9. aprila 2009. godine predsednik Bouteflika ponovo reizabran za predsednika Alžira sa, prema zvaničnim podacima, 90% osvojenih glasova, pobedivši pet svojih protivkandidata. Velike opozicione stranke - Front socijalističkih snaga, Skup za kulturu i demokratiju i islamistička Nahdha partija su bojkotovale izbore zbog navodnog nedostatka uslova za održavanje slobodnih i fer izbora.

Tokom 2009. i 2010. godine Alžir je bio zahvaćen štrajkovima i protestima. Početkom januara 2011. godine nezadovoljstvo stanovništva je i dalje bilo visoko i održane su demonstracije u znak protesta protiv naglog porasta cene hrane, visoke nezaposlenosti među mladima i generalno lošeg životnog standarda u Alžiru.

Držvne snage bezbednosti Alžira su nasiljem odgovrile na demonstracije održane 2011.godine, sa ciljem suzbijanja protesta.

Tokom sukoba demonstranata i državmoj snaga bezbednosti u Tipazi i M'Sila pokrajini, poginula su dva demonstranta, neki mladići su se samozapalili, a oko 400 ljudi je ranjeno u nemirima širom zemlje. 6. januara 2011. godine policija je upucala Azzedine Lebza u M'sila gradu. Istog dana Akriche Abdelfattah je poginuo u gradu Bou Smail, blizu glavnog grada, nakon što je bio pogodjen suzavcem. Takodje, 9. januara je taksista umro nakon udisanja suzavca u Ahhaba gradu.

Ukupno je tokom demonstracija u januaru 2011. godine u Alžiru poginulo 4 protestanta i jedan policajac, a više od 780 ljudi je povređeno, uglavnom pripadnika snaga bezbednosti.

Kao odgovor na nemire, vlasti Alžira su privremeno smanjile porez na izvesne namirnice, a krajem februara 2011. godine predsednik Beuteflika je u pokušaju da umiri demonstrante, ukinuo vanredno stanje uvedeno još 1992. godine.

Međutim, krajem januara 2011. godine, nekoliko ljudi je navodno povređeno kada je policija intervenisala da zaustavi ponovne demonstracije na kojima je zahtevana veća politička sloboda. Tada je izveštavano i da je još jedan Alžirac umro, nakon što se samozapalio u glavnom gradu Alžira.

Protesti su u Alžiru nastavljeni i tokom februara 2011. godine. Od 12. februara do kraja aprila 2011. godine Vladine snage bezbednosti su sprečavale demonstrante opozicione partije CNCD (Nacionalna koordinacija za promene i demokratiju - partija koju čini nekoliko ujedinjenih opozicionih partija, civilnih grupa i nezavisnih sindikata) da marširaju ka gradu Alžiru. Neki od tih demonstranata su bili uhapšeni i povredjeni. Ipak, između 3000 i 5000 studenata je 12. aprila 2011.godine organizovalo prvi uspešni marš u Alžiru, uprkos naporima policije da ih spreči.

Tokom maja i do polovine aprila 2011. godine protesti u Alžiru su nastavljeni. Svi održani protesti bili su uglavnom mirni. U maju 2011. godine su u Alžir održani i masovni radnički protesti.

Uspešne revolucije koje su se desile u januaru 2011. godine u Tunisu i Egiptu, plašile su vlast u Alžiru, da bi mogli biti sledeći koji će doživeti promenu vlasti. Zbog toga je krajem aprila 2011. godine, u jeku nemira, Bouteflika u televizijskom obraćanju obećao da će sprovesti ustavne reforme, kao i amandmane na izborni zakon pre izbora zakazanih za maj 2012. godine.

Da bi izbegle gnev stanovništva vlasti Alžira pokušavale su da kupe socijalni mir uvođenjem mera kao što su rebalans budžeta, povećavanje socijalnih davanja i plata za zaposlene u javnom sektoru.

Drugi način borbe vlasti Alžira protiv mogućih revolucionarnih promena bila je propaganda. Izveštavajući o dešavanjima u Libiji, zvanični mediji u Alžiru isticali su pretnje od terorizma, stranih intervencija i opšti kolaps društvenog sistema, pokazivajući slike napada i ubistva mase na ulicama i uništene infrastrukture u Libiji.

Alžir jeste izbegao revoliciju kakve su se dogodile u drugim arapskim zemljama tokom proleća 2011. godine, ali to ne znači da je nezadovoljstvo ljudi nestalo.

Trenutno su izmedju Alžira i Maroka napeti medjudržavni odnosi, prvenstveno zbog alžirskog podržavanja POLISARIO (Narodni front za oslobođenje Sakiat al Hamra i Rio de Oro - Popular Front for the Liberation of Saqiat al-Hamra and Rio de Oro) - organizacije koje se zalaže za nezavisnost Zapadne Sahare.

Granica između Maroka i Alžira je zatvorena od 1994.godine i postoji velika sumnja da se preko nje vrši krijumčarenje i delovanje militantnih grupa. Alžir je tokom 2012.godine odbio zahtev za otvaranjem granica između dve zemlje, koja je zatvorena pre 15 godina kao odmazda za optužbu Maroka da je Alžir učestovao u terorističkim napadima u gradu Marakešu (Marrakesh) u Maroku 1994.godine.

Političko - pravni sistem

Alžir je po državnom uređenju višestranačka republika.

Na čelu države je predsednik, koji se bira na izborima direktnim glasanjem na period od 5 godina, i posle usvajanja ustavnog amandmana 2008. godine, više ne postoje ograničenja koja se tiču broja mandata.

Predsednik Alžira je prema Ustavu šef svih oružanih snaga u zemlji, ima ustavna ovlašćenja da imenuje i razrešava članove Vlade i premijera. Predsednik Alžira presedava i Savetom ministara i Visokim savetom bezbednosti.

Poslednji predsednički izbori u Alžiru su održani u aprilu 2009. godine, kada je aktuelni predsednik Abdelaziz Boutelika pobedio i započeo svoj treći predsednički mandat.

Zakonodavna vlast Alžira se sastoji od dvodomog tela: Narodne skuštine (Donjeg doma) koji se sastoji od 389 članova i Nacionalnog saveta (Gornjeg doma) od 144 članova.

Članovi Narodne skupštine Alžira biraju se na opštim, direktnim i tajnim izborima, na petogodišnji mandat.

Dve trećine članova Nacionalnog saveta biraju se indirektnim, tajnim glasanjem regionalnih i opštinskih vlasti, dok jednu trećinu imenuje predsednik republike. Mandat članova Nacionalnog saveta traje 6 godina, s tim što se polovina članova zamenjuje na svake tri godine.

Za vreme trajanja svog mandata, poslanici uživaju imunitet. Oni ne mogu biti predmet tužbe, ne mogu biti uhapšeni ili građanski ili krivično odgovarati zbog izraženog mišljenja, datog iskaza ili načina na koji su glasali.

Poslednji izvori za Nacionalni savet (Gornji dom) su održani u decembru 2009. godine.

Poslednji izbori za Narodnu skupštinu (Donji dom) u Alžiru su održani u maju 2012. godine. Vladajuća stranka – Nacionalni oslobodilački front (FLN) je pobedila i osvojila 220 mesta u parlamentu. Nacionalna demokratska unija (RND) bila je drugoplasirana sa osvojenih 68 mesta. Izbori su ocenjeni kao slobodni i fer, ali uz primetnu apatiju kod birača, jer je izlaznost bila nešto veća od 42% od ukupnog broja glasača. Premijer Alžira je Abdelmakek Selal (Abdelmakek Sellal) koji je započeo svoj mandat 3. septebra 2012. godine.

U danima pre parlamentarnih izbora u maju 2012. godine, vlast Alžira je hapsila civile i koristila druge taktike kako bi sprečila ljude da mirno demonstriraju u gradovima Alžira.

Za osnivanje političke stranke u Alžiru je potrebno zvanično odobrenje Ministarstva unutrašnjih poslova. Za dobijanje odobrenja potrebno je da stranka ima 25 osnivača iz cele zemlje, čija imena moraju biti registrovana kod Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako bi mogla da učestvuje na nacionalnim izborima stranka mora osvojiti 4% glasova ili najmanje 2000 glasova u 25 pokrajina, na jednom od tri poslednjih održanih parlamentarnih izbora.

Ova pravila znatno otežavaju stvaranje novih političkih stranaka u Alžiru. Tokom 2011. godine Ministarstvo unutrašnjih poslova Alžira nije odobrilo nijednu novu političku partiju.

Najvažnije političke stranke u Alžiru su: Nacionalni oslobodilački front (Front de liberation nationale - FLN), Snage socijalističkog fronta (Front des forces socialistes - FFS), Nacionalna demokratska unija (Rassemble
ment national democratique - RND), Pokret nacionalnih reformi (Mouvement de la reforme nationale - Islamisti), Unija za kulturu i demokratiju (Rassemblement pour la culture et la democratie - RCD), Društveni pokret za mir (Mouvement de la societe pour la paix - MSP - islamisti), Radnička partija (Parti des travailleurs).
Prema odredbama Ustava Alžira sudska vlast je nezavisna grana vlasti. Odluku na suđenjima donose sudije.

Strukturu sudstva čini nekoliko nivoa. Na prvom nivou su sudovi (tribunali) ili Daira sudovi, koji se sastoje od jednog sudije. Civilni i trgovinski sporovi i neki krivični predmeti rešavaju se pred ovim sudovima.

Na drugom nivou se nalaze pokrajinski sudovi ili Wilaya sudovi, koji se sastoje od veća od trojice sudija. Ovi sudovi postoje u svakoj od 48 administrativnih provincija i organizovani su u četiri vrste: građanski, krivični, upravni i optužni. Ovi sudovi razmatraju žalbe na odluke nižih sudova (tribunala).

Najviša sudska vlast u Alžiru je Vrhovni sud, koji se sastoji iz privatnopravnog odeljenja za građanske i privredne sporove, Odeljenja za socijalnu sigurnost i radne sporove, Krivičnog suda i Administrativnog odeljenja. Vrhovni sud je regulativno telo za aktivnosti sudova i trubunala.

Sudski sistem Alžira čine i Državni savet, Tribunal za konflikte i Visoki savet magistrata. Državni savet je telo koje reguliše delatnosti iz upravnih nadležnosti. Tribunal za konflikte rešava sukob nadležnosti između Vrhovnog suda i Državnog saveta.

Vrhovni sud i Državni savet su odgovorni za unifikaciju sudske prakse u zemlji i poštovanje zakona. Sudije su odgovorne Visokom savetu magistrata.

U praksi sudstvo Alžira nije potpuno nezavisno ni nepristrasno u građanskim stvarima i u nekim slučajevima povrede ljudskih prava. Sudstvo je u Alžiru podložno pritiscima Vlade. Takođe, porodične veze i partijske veze mogu uticani na sudske odluke.

Vojni sudovi u Alžiru sude u slučajevima koji se odnose na špijunažu, državnu bezbednost i druga krivična dela počinjena od strane vojnih lica.

Teritorija Alžira podeljena je na 48 administrativnih provincija (wilaya).

Svaka provincija, okrug i opština nosi ime po svom sedištu, što je obično i najveći grad. Provincije su: Adrar, Ain Defla, Ain Temouchent, Alger, Annaba, Batna, Bechar, Bejaia, Biskra, Blida, Bordj Bou Arreridj, Bouira, Boumerdes, Chlef, Constantine, Djelfa, El Bayadh, El Oued, El Tarf, Ghardaia, Guelma, Illizi, Jijel, Khenchela, Laghouat, Mascara, Medea, Mila, Mostaganem, M'Sila, Naama, Oran, Ouargla, Oum el Bouaghi, Relizane, Saida, Setif, Sidi Bel Abbes, Skikda, Souk Ahras, Tamanghasset, Tebessa, Tiaret, Tindouf, Tipaza, Tissemsilt, Tizi Ouzou i Tlemcen.

Svaka pokrajina ima Pokrajinsku narodnu skupštinu, koja je politički entitet kojim upravlja pokrajina i ima i svog predsednika koga biraju članovi skupštine. Članovi Pokrajinske skupštine biraju se na izborima, na svakih pet godina. Guvener upravlja pokrajinom i bira se od strane predsednika Alžira, kako bi sprovodio odluke Pokrajinske narodne skupštine.

Bezbednosne snage Alžira odgovaraju civilnim vlastima.

Iran

Službeno ime

Islamska Republika Iran (engl: Islamic Republic of Iran; persijski: جمهوری اسلامی ایران ).

Državni praznici

Država Iran koristi tri različita kalendara: iranski kalendar (koji vodi poreklo od starog persijskog kalendara) , lunarni islamski kalendar (za verske praznike) i gregorijanski kalendar (za međunarodne praznike).

Praznici koji se slave u Iranu su:

Arba'in e Hosseini (14.januar, proslava 40.dana od Ashura-e, mučeništva Imam Huseina), Dan smrti proroka Muhameda i mučeništvo Imam Hassan-a (22.januar), mučeništvo Imam Reza-e (24.januar), Dan rođenja proroka Muhameda i Imam Sadegh-a (10.februar), Dan početka islamske revolucije (11.februar), Dan nacionalizacije nafte (19.mart), Norooz ( 9.mart, početak iranske nove godine), Dan republike Irana (31.mart), Sizdehbedar (01.april, dan prirode), Mučeništvo Hazart Fatemesh (25.april), dan smrti Imama Homeinija (03.jun), 15 Khordad (04.jun, dan narodne pobune 1963.godine), Dan rođenja Imam Ali-ja (04.jun), Mabaath (18.jun, dan kada je Muhamed postao prorok), Dan rođenja Imam Mahdi-ja (05.jul), Mučeništvo Imam Ali-ja (10.avgust), Eid-e-Fitr (19.avgust, kraj Ramadana), Mučeništvo Imam Sadeq-a (12.septembar), Eid-e-Qorban (26.oktobar, praznik posvećen žrtvovanju proroka Ibrahima), Eid-e-Ghadeer (3.novembar, dan kada je prorok Muhamed imenovao Ali ibn Abi Talib-a za svog naslednika), Tasua (24.novembar, 9.-ti dan meseca Muharama), Ashura (25.novembar, mučeništvo Imam Husein-a).

Datumi praznika variraju u odnosu na lunarnu islamsku godinu.

Veliki broj državnih praznika izaziva polemike u Iranu već 30 godina, naročito ako se uzme u obzir da se svake godine određeni broj novih praznika doda na postojeći broj.

Geografski položaj

Iran se nalazi u jugozapadnoj Aziji i ima sledeće geografske koordinate: 32˚ N (sever) i 53˚ E (istok).

Na istoku, Iran se graniči sa Pakistanom i Avganistanom, na severoistoku se graniči sa Turkmenistanom, na severu se graniči sa Jermenijom, Azerbejdžanom i azerbejdžanskom Autonomnom Republikom Nakhivan (Nakhchivan Autonomous Republic), na severozapadu se graniči sa Turskom, na zapadu se graniči sa Irakom. Na krajnjem severu zemlje Iran izlazi na Kaspijsko more, dok na jugu izlazi na Persijski i Omanski zaliv.

Iran ima površinu od 1,648,195 km2.

Zapadni deo Irana je planinski, dok je severni deo prekriven gustim prašumama koje se još zovu i džunglama Irana. Na istoku Irana većim delom se nalaze pustinje sa povremenim slanim jezerima. Jedino gde se na teritoriji Irana mogu naći ravnice je neposredno uz Kaspijsko jezero, kao i pri severnom delu Persijskog zaliva gde se Iran graniči sa deltom reke Šat El Arab.

Klima u Iranu se kreće od pustinjske i polupustinjske pa sve do suptropske, koja se može naći uz obalu Kaspijskog jezera i na severu zemlje. Na severu zemlje temperatura preko leta retko prelazi 29 stepeni, a zimi gotovo da temperatura ne pada ispod 0 C°. Najtopliji mesec je jul sa prosečnom temperaturom od 36 C°, dok je najhladniji mesec januar sa prosečnom temperaturom od -1 C°.

Administrativna podela Irana je izvršena 2004.godine kada je zemlja podeljena na 31 provinciju: Teheran, Alborz, Kum, Markazi, Kazvin, Gilan, Ardabil, Zandžan, Istočni Azerbejdžan, Zapadni Azerbejdžan, Kurdistan, Hamadan, Kermanšah, Ilam, Lorestan, Huzestan, Čaharmahal i Bahtijari, Kohkilujeh i Bujer Ahmad, Bušehr, Fars, Hormozgan, Sistan i Beludžistan, Kerman, Jazd, Isfahan, Semnan, Mazandaran, Golestan, Severni Horasan, Razavi, Horasan, Južni Horasan.

Iranski gradovi sa najvećim brojem stanovnika su Teheran (11.5 miliona stanovnika) , Mashhad (3.6 miliona), Karaj (2.7 miliona) , Esfahan (2.4 miliona) i Tabriz (2 miliona stanovnika).

Vremenska zona: Iran je 3 sata ispred vremena po Griniču (UTC/IRST + 3). (Srbija je jedan sat ispred vremena po Griniču - GMT/UTC +1). 

Stanovništvo

Prema podacima iz jula 2012.godine, Iran ima nešto manje od 79 miliona stanovnika.

Od ukupnog broja stanovnika, 24 % pripada populaciji mlađoj od 14 godina. Oko 71 % populacije Irana pripada starosnoj grupi od 15 – 64 godine, dok nešto više od 5 % ljudi čini grupu starijih od 65 godina.

Etnički sastav stanovništva Irana je veoma heterogen. Najveću etničku grupu čine Persijanci 61%, Azari 16 %, Kurdi 10%, Luri 6 %, Baloki 2 %, Arapi 2 %, dok turkmenistanska i turska plemena čine preostalih 2 %.
Kurdi naseljavaju severozapadne delove Irana, i to provincije Kurdestan, Kermanshahan i provinciju Zapadni Arzabaijan, koje se nalaze na granici sa Irakom.

Luri naseljavaju planinske predele na jugozapadu Irana, uglavnom u provinciji Lorestan.

Baloki naseljavaju provinciju Balokistan koja se nalazi na jugoistoku Irana.

Najveća turkmenska plemena koja naseljevaju teritoriju Irana su Kuklans i Yamotes. Većina Turkmena su muslimani, pripadnici Hanafi škole sunitskog ogranka islama.

Najveći procenat stanovništva Irana živi u urbanim područjima. Prema podacima, čak 71 % stanovništva živi u urbanim oblastima zemlje.

Očekivani životni vek stanovništva Irana za 2011.godinu je procenjen na 69 godina za muškarce, a skoro 72 godina za žene.

Religija

Islam je zvanična državna religija u Iranu i muslimani čine čak 98% stanovništva zemlje.

Od ukupnog broja stanovnika koji su muslimanske veroispovesti, šiiti čine oko 89%, dok se sunitski muslimani nalaze u preostalih 9%. Ostale verske zajednice: Zoroastrijanci, Jevreji, hrišćani i Bahajci čine preostalih 2 % stanovništva.

Zoroastrijanci su pripadnici religije zasnovane na predanjima proroka Zaratruste.

Bahajci nisu priznati kao verska manjina u Iranu, naime Ustav Irana ne priznaje bahaizam kao religiju, bez obzira što su Bahajci najveća nemuslimanska verska manjina u Iranu. Naime, bahai religija je nastala u Iranu i zasniva se na preuzimanju elemenata svih drugih religija i teži ka uspostavljanju jedne univerzalne zajednice.

Jezik

 Persijski je zvanični jezik u Iranu i njega govori 53 % stanovništva.

Azarski turski i turski dijalekti su zastupljeni kod 18 % stanovništva i većinom su zastupljeni na severozapadu Irana, kurdski jezik govori 10 % stanovnika i to većinom predstavnici etničke grupe Kurda koji naseljavaju severozapadne delove Irana.

Luri jezik govori 6 % i to većinom predstavnici etničke grupe Luri koji naseljavaju planinske predele na jugozapadu Irana, jezik baloka govori 2 % stanovnika, većinom predstavnici etničke grupe Baloka koji naseljavaju jugoistočnu provinciju Irana, Balokistan.

Gilaki i manzandaranski jezik upotrebljava 7 % stanovnika Irana. Arapski jezik govori 2 %, dok preostalih 2 % stanovnika upotrebljava druge jezike i dijalekte.

Privreda i ekonomija

U Iranu su dominantne industrije za proizvodnju nafte i gasa. Vrednost bruto domaćeg proizvoda (GDP) iznosi 6.419 $ (USD).

Država subvencioniše i kontroliše cene energije i hrane, što dosta otežava ekonomsku situaciju u zemlji. Ono što je karakteristično za ekonomiju u Iranu je postojanje velikih religijskih fondacija na koje odlazi preko 30% javne potrošnje Vlade.

Najvažniji izvozni proizvodi Irana su nafta i prirodni gas, a izvoz ova dva proizvoda čini najveći deo prihoda Vlade i samo od izvoza nafte Iran je do 2010.godine zaradio 100 milijardi dolara (USD) u deviznim rezervama. Iran je druga zemlja sveta prema rezervama prirodnog gasa (prva je Rusija), i jedna od četri zemlje sa najviše naftnih rezervi na svetu (posle Venecuele, Saudijske Arabije i Kanade). Međutim dugogodišnje međunarodne sankcije i nedostatak inostranih ulaganja negativno utiču na iskorišćavanje resursa koje Iran poseduje.

Osim nafte i naftnih derivata koji čine 80% izvoza, Iran izvozi i hemijske i petrohemijske proizvode, voće, automobile, tepihe i tehničke usluge. Najveći izvozni partneri i zemlje u koje Iran najviše izvozi su: Ujedinjeni Arapski Emirati, Nemačka, Turska, Indija.

Iran uvozi industrijski materijal, sekundarne sirovine, materijale koji se koriste za proizvodnju finalnih proizvoda, hranu, potrošačka dobra i tehničke usluge. Zemlje iz kojih se najviše uvozi su Kina, Ujedinjeni Arapski Emirati, Nemačka, Južna Koreja, Italija i Rusija.

Stopa nezaposlenosti u Iranu za 2011.godini je iznosila 15.3% Inflacija u 2011.godini u Iranu je dostigla čak 22.5%.

Nacionalna valuta je iranski rial, a jedan euro iznosi 12.250 riala.

Istorijsko – politički razvoj

Začetak današnje moderne države Iran vuče svoje korene iz 1502. godine kada je Safavidska dinastija predvođena šahom Ismailom I, uspela da porazi mongolske i turske osvajače. Propast Safavidske dinastije 1736.godine označava početak novog nestabilnog perioda u iranskoj istoriji u kome su se razne vladajuće dinastije smenjivale na vlasti na teritoriji današnjeg Irana.

Prekretnica u razvoju moderne države Iran se desila 1905. godine, kada je započeta ustavna revolucija. Tada vladajuća Kadžar dinastija je svojim luksuznim načinom života i zaduživanjem kod stranih sila, poput Rusije i Velike Britanije, izgubila poverenje iranskog naroda. Uskoro je ustavni pokret dovoljno ojačao da primora apsolutnog monarha Moazarferdin Šaha (Moazaferedin Shah) da dozvoli osnivanje prvog parlamenta i donošenje prvog Ustava kojim je njegova apsolutna vlast konačno ograničena. Prvi Ustav Irana je usvojen 31. decembra 1906. godine i tako je Iran postao prva zemlja na Bliskom istoku koja je donela Ustav.

Interes Britanske imperije i carske Rusije za Iran se posebno pojačao sa otkrićem naftnih rezervi u Iranu 1908. godine. Godinu dana pre toga (1907. godine) Rusija i Britanija su potpisale Anglo-Rusku Konvenciju kojom su podelili Iran na svoje interesne zone.

U toku Prvog svetskog rata Iran je proglasio neutralnost, ali su vojne snage Rusije, Velike Britanije i Otomanskog carstva vodile borbe na prostoru Irana i naizmenično su okupirale delove iranske teritorije. Po okončanju Prvog svetskog rata ruske i britanske snage su se povukle sa prostora Irana, ali Velika Britanija nije odustala od svojih pretenzija prema Iranu. Već 1919.godine Britanija je pokušala da nametne potpisivanje Anglo-persijskog sporazuma, po kojem je Iran trebao da dozvoli Britancima slobodan pristup iransko naftnim rezervama, koji je iranski narod doživeo kao nametanje britanskog protektorata, zbog čega je ovaj sporazum odbačen u iranskom parlamentu.

Dugogodišnje nezadovoljstvo iranskog naroda i to načinom na koji je Kadžar dinastija upravljala zemljom, kulminiralo je 1921.godine u vidu vojnog udara koji je organizovao oficir kozačke persijske brigade Reza Pahlavi. Reza Pahlavi je 1925.godine postao šah (kralj) Irana i tako je okončao viševekovnu vladavinu Kadžar dinastije.

Uz pomoć hiljada novih mladih stručnjaka, školovanih na Zapadu, Reza Pahlavi je uspeo da tokom 30-ih godina XX veka razvije moderan sistem uprave i da sprovede u delo ambiciozne planove razvoja industrije, moderne saobraćajne mreže, sistema javnog školstva, zdravstvene zaštite i reforme sudskog sistema.

Šah, Reza Pahlavi, je tokom 30-ih godina XX veka u Iranu uveo nezavisno sudstvo, zabranio je ženama da nose hidžab (tradicionalnu žensku nošnju u muslimanskim zemljama) i kodifikovao je građansko pravo. Pomenutim reformama šah Reza Pahlavi je značajno umanjio moć i društveni uticaj muslimanskog sveštenstva, što ga je dovelo u otvoren sukob sa sveštenstvom i značajno umanjilo šahovu popularnost u narodu.

Pred početak Drugog svetskog rata, šah Reza Pahlavi se okrenuo Nemačkoj jer nije želeo da se oslanja na ekonomsku saradnju sa Velikom Britanijom i Sovjetskim Savezom. Nemačka je ubrzo postala najveći ekonomski partner Irana. Kada je otpočeo Drugi svetski rat, Iran je proglasio neutralnost, a šah Reza Pahlavi nije pristao na ultimatum Britanije i Sovjetskog Saveza da protera sve nemačke državljane iz Irana. Posledica ovog odbijanja je bila britansko-sovjetska okupacija Irana avgusta 1941. godine. Šah Reza Pahlavi je emigrirao iz zemlje i abdicirao je u korist svog sina Muhameda Reze Pahlavija, koji je postao šah Irana u septembru 1941. godine.

Po okončanju Drugog svetskog rata britanske snage su se povukle iz Irana, dok su sovjetske trupe odbile da se povuku iz severnih provincija Irana, Istočnog i Južnog Azerbejdžana. Odbijanje sovjetskih snaga da se povuku iz severnog Irana označilo je početak tzv. azerbejdžanske krize, koja je okončana povlačenjem sovjetskih snaga 1946. godine. Ovaj sukob Irana sa Sovjetskim Savezom je kao posledicu imao razvoj savezničkih odnosa između Irana i SAD, koji su trajali sve do muslimanske revolucije iz 1979. godine.

Šah Muhamed Reza Pahlavi je u početku svoje vladavine nastojao da upravlja Iranom u okviru ograničenja ustavne monarhije i dozvoljavao je slobodan rad parlamenta i političkih partija. Šah Muhamed Reza Pahlavi je bio čvrsto opredeljen da blisko sarađuje sa zapadnoevropskim silama, zbog čega se sukobio sa nacionalističkom i komunističkom strujom unutar zemlje koja je bila predvođena premijerom Muhamedom Musadekom. Premijer Irana Muhamed Musadek je 1953. godine uspeo da privremeno nacionalizuje iransku naftnu industriju koja je bila u rukama Velike Britanije i da primora šaha da napusti zemlju. Međutim, šah Muhamed Reza Pahlavi je uz pomoć svojih saveznika Velike Britanije i SAD-a uspeo da se ponovo vrati na vlast i oštro je kaznio premijera Mosadeka i njegove pristalice. Muhamed Mosadek je osuđen na kućni pritvor, u kome je ostao do svoje smrti 1967.godine. Njegov ministar spoljnih poslova Hosain Fatemi je osuđen na smrt i pogubljen, dok je na stotine pristalica bivšeg premijera uhapšeno.

Iako je iranski šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio reformsku politiku svog oca, njegova popularnost u narodu je stalno opadala, zbog čega je šah postajao sve skloniji autoritarnom načinu vladanja i oslanjanju na jaku vojsku i tajnu policiju. Stalna represija i rastući jaz između vladajuće elite i naroda Irana stvorili su mogućnost da islamsko sveštenstvo, predvođeno ajatolahom (islamska šiitska titula) Rukolahom Homeinijem, kreira populističku ideologiju koja će krajem sedamdesetih godina dovesti do islamske revolucije u Iranu.

Krajem 1978. godine, protivnici šahovog režima inspirisani propovedima ajatolaha Homeinija započinju seriju masovnih protesta i štrajkova koji su ubrzo paralisali zemlju. Šah Muhamed Reza Pahlavi je do sredine januara 1979. godine upotpunosti izgubio podršku naroda i konačno je 16. januara 1979. godine napustio Iran.

Ajatolah Homeini se nakon izgnanstva vratio u Iran u februaru 1979. godine i odmah je uspostavio režim revolucionarnih sudova koji su započeli „čistku" šahovih pristalica. Za vreme trajanja revolucije, na hiljade lica koja su bila odana šahu su ubijena od strane pristalica revolucionarnih snaga. U martu 1979. godine održan je referendum na kome je sa 98 % glasova izglasano ukidanje monarhije i proglašenje islamske republike.

Revolucionarni savet na čelu sa ajatolahom Homeinijem je u maju 1979. godine osnovao Revolucionarnu islamsku gardu kao vojnu snagu odanu islamskim sveštenicima i ciljevima revolucije, jer ajatolah Homeini nije verovao u političku odanost redovne vojske. Revolucionarna islamska garda se nije sukobila samo sa redovnom vojskom, već i sa levičarski orijentisanim gerilskim grupacijama koje nisu prihvatale ideju islamske države.

Uz pomoć Revolucionarne islamske garde ajatolah Homeini uspeva da savlada sve umerene političke snage i da neometano organizuje Iran u teokratsku islamsku republiku. (teokratija je oblik vladavine u kojoj religija ima dominantan uticaj) Do početka septembra 1979. godine revolucionarni sudovi su zabranili rad svim levičarskim novinama i zabranili su rad levičarskog Nacionalnog demokratskog fronta. Uskoro je Revolucionarni savet započeo nacionalizaciju najvećeg dela privrede, a pored ekonomskih reformi uveden je i niz represivnih religijskih pravila.

Početkom novembra 1979. godine, grupa naoružanih islamskih studenata i militanata je upala u ambasadu SAD-a u Teheranu i tom prilikom je 66 američkih državljana uzeto za taoce. Otmičari su naveli da su upad u ambasadu izveli u znak podrške iranskoj revoluciji. U roku od nekoliko dana 14 talaca je oslobođeno, ali 52 preostala taoca su zadržana u zatočeništvu još dodatnih 444 dana.

Ova kriza sa taocima je dodatno pogoršala iransko-američke odnose. Predsednik SAD-a Džimi Karter je odobrio uvođenje sankcija Iranu i naredio da se zapleni više milijardi dolara vredna iranska imovina u SAD-u. Kriza je razrešena Alžirskim dogovorom postignutim 19. januara 1981. godine. Ovim dogovorom SAD su se obavezale da će odmrznuti iransku imovinu u Americi i da se neće mešati u unutrašnje poslove Irana, a Iran je zauzvrat oslobodio taoce.

Na međunarodnom planu, Iran posle revolucije 1979.godine nije imao nijednog saveznika jer su susedne muslimanske zemlje sa strahom gledale na mogućnost šiitske pobune na svojim teritorijama, a zapadno-evropske zemlje i SAD su od strane ajatolaha Homeinija proglašene za „veliko zlo".

Irački predsednik Sadam Husein je pokušao da iskoristi iransku oslabljenost u periodu posle revolucije i u septembru 1980. godine je započeo punu invaziju Irana. Ajatolah Homeini nije imao poverenja u regularnu vojsku Irana i zbog toga je upravljanje odbranom zemlje preuzela Revolucionarna islamska garda koja nije imala odgovarajuću obuku za vođenje rata. Iračke snage su u početku rata ostvarile nekoliko značajnih pobeda i uspele su da zauzmu značaj deo iranske teritorije. Međutim, iranske snage su uz pomoć dobrovoljaca koje su u napadu koristile kao "ljudske talase" (human-wave attack) uspele da zaustave iračke snage. Iranske snage su do kraja maja 1982. godine uspele da potisnu sve iračke snage sa prostora Irana, ali je rat nastavljen sve do 1988. godine kada je uz posredovanje UN-a potpisano primirje. Rat nije doneo nikakve teritorijalne promene, već je samo naneo ogromne ekonomske i ljudske gubitke obema zemljama.

Idejni tvorac islamske revolucije i vrhovni vođa Irana, ajatolah Homeini, je umro u junu 1989. godine. Na mestu vrhovnog vođe Irana nasledio ga je ajatolah Ali Hamnei, dok je predsednik Irana postao dotadašnji predsednik skupštine - Ali Akbar Hašemi Rafsanjani. Novi predsednik i novi vrhovni vođa su započeli proces obnove uništene iranske ekonomije, pokušali su da smanje nezaposlenost i da normalizuju odnose sa međunarodnom zajednicom i susednim zemljama.

Ali Akbara Hašemi Rafsanjanija je na mestu predsednika Irana nasledio 1997. godine Muhamed Katami. Predsednik Katami je pokušao da vodi reformsku politiku sa ciljem uspostavljanja većih građanskih sloboda, ali je njegove reforme često blokiralo izuzetno uticajno konzervativno islamsko sveštenstvo. Pored unutrašnjih reformi, predsednik Katami je radio na normalizaciji odnosa sa susedima i na popravljanju odnosa sa zapadno evropskim zemljama i SAD. Muhamed Katami je reizabran za predsednika Irana 2001. godine i njegov drugi mandat su obeležili studentski protesti koji su zahtevali demokratske promene.

Iranski nuklearni program je 2003. godine privukao pažnju međunarodne zajednice koja je počela da sumnja da Iran sprovodi obogaćivanje uranijuma u vojne svrhe. Predsednik Irana, Muhamed Katami je dozvolio inspektorima Međunarodne asocijacije za atomsku energiju da sprovedu svoju kontrolu iranskih nuklearnih postrojenja i pristao je da obustavi program obogaćivanja uranijuma.

Međutim, na narednim predsedničkim izborima održanim 2005. godine pobedu je odneo konzervativni i desničarski orijentisan Mahmud Ahmedinedžad, koji je odlučio da se nastavi razvoj nukleranog programa.

Inspekcija Međunarodne asocijacije za atomsku energiju koja je 2005. godine posetila Iran, saopštila je da ne može da utvrdi da li Iran proizvodi nuklearno oružje, jer Iran odbija punu saradnju. Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija je sredinom 2006. godine izglasao uvođenje ekonomskih sankcija Iranu zbog odbijanja saradnje sa inspektorima Međunarodne asocijacije za atomsku energiju. Sankcije Saveta bezbednosti su pooštrene 2007. godine. Novim sankcijama su uvedene dodatne finansijske mere kojima se međunarodne finansijske institucije pozivaju da do daljnjeg ne odobravaju Iranu finansijske zajmove niti koncesije. Istim paketom sankcija uveden je embargo na uvoz oružja.

U junu 2009. godine održani su novi predsednički izbori u Iranu na kojima je dotadašnji predsednik Mahmud Ahmedinedžad odneo još jednu pobedu. Predsedničke izbore 2009.godine su obeležile postizborne optužbe za izbornu prevaru koje su na ulice izvukle hiljade demonstranata. U nasilnom odgovoru bezbednosnih snaga Irana više stotina demonstranata je uhapšeno, a između 17 i 20 lica je i poginulo. Preko 100 istaknutih članova društva, intelektualaca i političkih aktivista, je uhapšeno nakon izbora i vrlo brzo su osuđeni na osnovu optužnice da su pokušali da izvedu „plišanu revoluciju" (nenasilnu smenu vlasti).

U junu 2010.godine Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija je usvojio Rezoluciju 1929 kojom je Iranu nametnuta četvrta runda sankcija. Novi paket mera je uključio dodatne finansijske kaznene mere i proširio embargo na oružje. Predsednik Ahmadinedžad je izjavio da ove sankcije nemaju sposobnost „da naude iranskom narodu".

U avgustu 2010.godine Ruska federalna agencija za atomsku energiju (Russian Federal Atomic Energy Agency – Rosatom) je objavila da je uz njenu pomoć Iran uspeo da izgradi svoju prvu operativnu nuklearnu elektranu, čije je svečano otvaranje bio krajem istog meseca.

Političku scenu Irana je tokom 2011.godine obeležila politička borba između predsednika Ahmadinedžada i vrhovnog vođe Hamneija. Borba za moć između njih dvojice je poprimila veće razmere u maju 2011.godine, kada je Hamnei na isto mesto ponovo imenovao ministra obaveštajnih poslova, koga je Ahmadinedžad prethodno otpustio sa te pozicije.

U novembru 2011.godine vrhovni vođa Irana, Hamnei je izjavio da treba razmotriti mogućnost ukidanja funkcije predsednika i uvođenja parlamentarnog sistema sa premijerom. Hamnei je dodao da je "dobar i efektan metod" što Iran ima predsednika koji se direktno bira na izborima, ali da nema ničeg lošeg u tome da se sistem promeni ukoliko se utvrdi da je parlamentarni sistem bolji način za biranje šefa izvršne vlasti. Ne razumem zasto je to sada bitno sta se sada hoe reci sa tim...

U martu 2012.godine u Iranu su održani parlamentarni izbori koji su bili presudni za dalji nastavak borbe oko političke moći između predsednika Ahmadinedžada i vrhovnog vođe Hamneija. Na ovim izborima vrhovni vođa Khamenei je zadobio gotovo 75 % podrške glasača, te su pristalice njegove struje u iranskom parlamentu zauzele više od tri četvrtine poslaničkih mesta.

Političko-pravni sistem    

Političko-pravni sistem Irana je uređen na osnovu Ustava iz 1979.godine. Prema ovom Ustavu, Iran se proglašava islamskom republikom. Prema obliku vladavine Iran je teokratska republika (teokratija je oblik vladavine u kojoj religija ima dominantnu ulogu i moć leži u rukama verskih vođa).

Nakon islamske revolucije koja je sprovedena 1979.godine, sva moć u državi je skoncentrisana u rukama „vrhovnog verskog vođe", koji ima najvažniju poziciju u raspodeli političke moći unutar iranskog političkog sistema. Vrhovni vođa je zadužen da definiše i nadgleda vođenje ukupne politike Irana. Glavna ovlašćenja vrhovnog vođe su: imenovanje šefa pravosuđa, imenovanje pola članova Saveta čuvara, imenovanje zapovednika svih oružanih snaga, imenovanje direktora iranske državne televizije i radija, imenovanje članova Saveta za nacionalnu bezbednost. Vrhovni vođa je takođe zadužen za potvrđivanje rezultata predsedničkih izbora. On ima i pravo veta na zakone koje izglasa Parlament Irana, a tradicionalno odobrava kandidaturu predsedničkim kandidatima.

Vođa je vrhovni zapovednik oružanih snaga i kontroliše vojne operacije i zadatke vezane za bezbednost, i on ima mogućnost da sam proglasi ratno stanje. Vrhovnog vođu bira Škupština stručnjaka na neodređeno trajanje mandata. Na mestu Vrhovnog vođe se još od 1989.godine nalazi Ali Hamnei ( Ali Khamenei).

Skupština stručnjaka je organi koji se bira od strane građana Irana i mandat im traje osam godina. Skupština stručnajka bira vrhovnog vođu, vrši nadzor nad njegovim aktivnostima i ima mogućnost da ga smeni ukoliko procene da ne izvršava svoje dužnposti.

Nakon Vrhovnog vođe, predsednik je prema Ustavu Irana sledeći najviši autoritet u zemlji. Predsednik se direktno bira na izborima koji se održavaju na svake četiri godine. Predsednički kandidati moraju dobiti odobrenje Saveta čuvara pre nego što objave kandidaturu. Nakon što je izglasan od strane birača, predsednikovo imenovanje mora potvrditi i vrhovni vođa.

Predsednik je odgovoran za primenu Ustava i za vođenje izvršne vlasti, osim u slučajevima gde odlučuje vrhovni vođa. Predsednik imenuje Savet ministara, koordinira odlukama Vlade i bira koje će politike vlade biti iznete na glasanje pred zakonodavnim telom. Savet ministara je sačinjen od 10 potpredsednika i 21 ministra.

Izvršna grana vlasti nema kontrolu nad oružanim snagama. Iako predsednik imenuje ministre za Ministarstvo obaveštajnih poslova i Ministarstvo odbrane, on pre toga mora dobiti saglasnost vrhovnog vođe za njihovo imenovanje pre nego što zakonodavno telo potvrdi njihov izbor na funkciju.

Izvršnu granu vlasti čini još tri tela među kojima su Skupština eksperata, Savet čuvara i Savet za usaglašavanje. Skupština eksperata ima 86 članova i njena funkcija je da bira vrhovnog vođu. Savet čuvara je sastavljen od 12 sudija (od kojih polovinu imenuje vrhovni vođa) i ima ovlašćenja da tumači Ustav kao i da kontroliše da li su doneti zakoni u saglasnosti sa Ustavom i šerijatskim pravom. Treće telo, Savet za usaglašavanje (Expediency Council), ima funkciju da rešava sporove između parlamenta i Saveta čuvara. Savet za usaglašavanje služi još i kao savetodavno telo Vrhovnog vođe.

Zakonodavnu vlast u Iranu vrši jednodomi parlament (Majlis) koji ima 290 članova koji se biraju na mandat u trajanju od četiri godine. Parlament donosi nacrte zakona, ratifikuje međunarodne sporazume i odobrava državni budžet. Svi kandidati za parlament, kao i svi zakoni koji se donesu u parlamentu moraju biti odobreni od strane Starateljskog saveta. Starateljski savet čine šest verskih zvaničnika koje postavlja vrhovni vođa i šest pravnih eksperata koje bira parlament, i ima pravo da stavi veto na zakone koje izglasa parlament.

Vrhovni vođa imenuje šefa pravosuđa, koji potom imenuje predsednika Vrhovnog suda i glavnog državnog tužioca.

U Iranu postoji nekoliko vrsta sudova.

Javni sudovi su zaduženi za građansko i krivično pravo.

Revolucionarni sudovi (Revolutuionary courts) sude za određene vrste krivičnih prekršaja, kao što su krivična dela počinjena protiv nacionalne bezbednosi. Odluke revolucionarnih sudova su konačne i na njih se ne može podneti žalba.

Specijalni sud za sveštenike sudi za dela počinjena od strane sveštenih lica. Ovaj sud funkcioniše nezavisno od ostalih i pod nadzorom je jedino vrhovnog vođe.

 

DR Kongo

Službeno ime

Demokratska Republika Kongo (fr.République Démocratique du Congo, eng. Democratic Republic of the Congo)

Državni praznici

Praznici koji se obeležavaju u Demokratskoj Republici Kongo su: 1.januar - Nova godina, 4.januar - Dan mučenika, 1.maj - Dan rada, 17.maj - Praznik oslobođenja, 30.jun -Dan nezavisnosti, 1.avgust - Dan roditelja, 17.novembar - Dan vojske.

Geografski položaj

Demokratska Republika Kongo se nalazi u centralnoj Africi i jedna je od najvećih zemalja afričkog kontinenta i jedanaesta zemlja na svetu po površini teritorije koju zauzima.

DR Kongo se graniči sa Angolom i Zambijom na jugu, Burundijem, Ugandom i Ruandom na istoku, Centralnom Afričkom Republikom i Južnim Sudanom na severu, Republikom Kongo na zapadu i Tanzanijom na istoku.

Uskim pojasom dugim svega 37 km DR Kongo izlazi na Atlantski okean. DR Kongo preseca ekvator i jedna trećina zemlje se nalazi na severnoj hemisferi, a dve trećine na južnoj hemisferi.
Ukupna površina teritorije DR Konga iznosi nešto više od 2 345 000 km².

Središnjim delom DR Konga dominira veliki niski plato koji okružuje vodeni bazen reke Kongo i koji se postepeno spušta u pravcu zapada, prekriven tropskom kišnom prašumom. Pomenuti plato je okružen planinskim terasama na zapadu, dok se na jugu i jugozapadu spaja sa savanama i gustim ravnicama koje se pružaju iza reke Kongo u pravcu severa. Visoki planinski lanci pod nazivom Ruvenzori (Rwenzori Mounteins) se nalaze na istoku zemlje.

Reka Kongo, poznata i kao reka Zaire, je najdublja reka na svetu sa dubinom većom od 220 m. Zahvaljujući činjenici da protiče kroz padavinama bogatu tropsku kišnu prašumu, reka Kongo je treća na svetu po presečnom protoku vode. Takođe, reka Kongo nema veće oscilacije u količini vode koja protiče njome tokom godine zahvaljujući obilnim padavinama. Njena ukupna dužina od 4 700 km čini je drugom najdužom rekom u Africi odmah iza Nila. Najveći deo bazena reke Kongo nalazi se upravo u DR Kongo, a pomenuti bazen zauzima površinu veću od 1 000 000 km².

Severo-istočni deo DR Konga je obeležen planinskim lancima i zbog položaja duž procepa Velike doline (Great Rift Valey) ovaj deo DR Konga je izložen tektonskim i vulkanskim aktivnostima slabijeg intenziteta. Zahvaljujući položaju duž Velike doline, na istočnoj granici DR Konga nalaze se tri velika afrička jezera: Tanganjika, Edvardovo jezero i Albertovo jezero.

Geološka aktivnost procepa Velike doline je, uz formiranje ovih velikih i izrazito lepih jezera, uticala na stvaranje veće količine mineralnog bogatstva koje je tako postalo pogodno za kopanje i obradu. Duž Velike doline u DR Kongu mogu da se nađu veće količine sledećih ruda i minerala: kobalta, bakra, kadmija, zlata, srebra, cinka, mangana, kalaja, germanija, urana, radijuma, boksita, gvozdene rude, nafte, industrijskih i ukrasnih dijamanata i uglja.

Najviši vrh DR Konga je Maunt Stanlej (Mt Stanley) visine 5 110m. Maunt Stanlej se nalazi na Ruvenzori lancu koji se pruža duž granice DR Konga i Ugande. Pomenuti lanac je jedan od najviših u Africi i njegovi najviši vrhovi su tokom cele godine pokriveni snegom, što je uz vrhove Kilimandžara i Maunt Kenije jedinstvena pojava na afričkom kontinentu.

Glavni i najveći grad DR Konga je Kinšasa (Kinshasa) koj broji oko 9 miliona stanovnika. Kinšasa se nalazi na samoj obali reke Kongo, u neposrednoj blizini glavnog grada Republike Kongo - Brazavila, koji se nalazi sa druge strane reke, tako da ova dva grada čine međunarodnu stambenu zajednicu tzv. metro regiju.

Drugi značajni gradovi u DR Kongu su Bandundu, Bukavu, Goma, Kananga, Kindu, Kisangani, Lubumbaši, Matadi, Mbandaka i Mbuji-Maji.

Demokratska Republika Kongo je obeležena različitim klimatskim uslovima u zavisnosti od dela zemlje. U predelu bazena reke Kongo klima je vrela i vlažna, dok je u južnim visoravnima klima hladna i suva. DR Kongo leži na obe strane ekvatora i zbog toga kišna sezona južno od ekvatora traje od maja do oktobra, a severno od ekvatora traje od novembra do aprila. Duž ekvatora kišne padavine su česte tokom cele godine. Tokom kišne sezone česte su jake oluje praćene udarima groma, ali retko traju duže od nekoliko sati. Prosečna količina padavina za celu zemlju je oko 107 cm po km² na godišnjem nivou.

Novi Ustav DR Konga iz 2006. godine predvideo je administrativnu podelu zemlje na 26 provincija, umesto dotadašnjih 11. Provincije DR Konga su: Bas-Uele, Equateur, Haut-Lomami, Haut-Katanga, Haut-Uele, Ituri, Kasai, Kasai Oriental, Kinshasa, Kongo central, Kwango, Kwilu, Lomami, Lualaba, Kasai Central, Mai-Ndombe, Maniema, Mongala, Nord-Kivu, Nord-Ubangi, Sankuru, Sud-Kivu, Sud-Ubangi, Tanganyika, Tshopo, Tshuapa.

Stanovništvo

Prema procenama za 2012.godinu populacija DR Konga iznosi oko 73 599 190 stanovnika.

DR Kongo nastanjuje više od 250 etničkih grupa organizovanih u plemena, među kojima su najbrojnije etničke grupe Kongo (poznati i kao Bakongo), Luba i Anamongo (poznati i kao samo Mongo).

Pripadnici grupe Luba su starosedioci centralnih i južnih provincija DR Konga kao što su provincija Katanga, zatim provnicije Kasai (Kasai Ocidentale i Kasai Orjentale) i provincije Maniema. Pripadnici ove etničke grupe govore jezikom svahili, a u zavisnosti od provincije u kojoj žive koriste se i nekim od luba jezika, luba-kasai ili luba-katanga.

Pripadnici etničke grupe Mongo naseljavaju prostore južno od glavnog toka reke Kongo, južni deo provincije Ekvator i severni deo provincije Bunandu koje se nalaze na zapadu zemlje. Govore jezikom mongo i zvaničnim jezikom lingala.

Pre nezavisnosti dobijene 1960. godine obrazovanje u DR Kongu je u velikoj meri bilo u rukama verskih grupa. Sistem osnovnih škola bio je dobro razvijen u trenutku dobijanja nezavisnosti, međutim, srednjoškolski sistem je bio ograničenog razvoja, dok sistem visokog obrazovanja gotovo da nije postojao u zemlji. Glavni cilj visokoškolskog sistema je bio da se obrazuju činovnici i administratori nižeg nivoa. Od sticanja nezavisnosti, vlasti DR Konga ulažu napore da se poveća pristup obrazovanju i sada su srednjoškolsko i visokoškolsko obrazovanje na raspolaganju mnogo većem broju stanovnika.

Mađutim uprkos uloženim naporima tek oko 67% stanovništva DR Konga je pismeno. Ipak, na svim nivoima obrazovanja muškarci i dalje brojčano nadmašuju žene. Najveći državni univerziteti su Univerzitet u Kinšasi, Univerzitet u Lubumbaši i Univerzitet u Kisangani. Imućniji članovi društva i dalju šalju svoju decu u inostranstvo da se obrazuju, pre svega u zapadnu Evropu.

Procenjeni životni vek stanovništva u DR Kongu za 2012.godinu iznosi 55.7 godina, što je među najnižim na svetu.

Bruto društveni proizvod (BDP) po glavi stanovnika u DR Kongu za 2011.godinu iznosio je oko 350 dolara (USD), što zemlju svrstava na poslednje mesto među svim zemljama sveta.

Religija

Hrišćanstvo je dominantna religija u DR Kongu sa oko 70% stanovništva, od čega oko 50% pripada rimokatoličkoj crkvi, dok oko 20% pripada protestanskim crkvama. Preostalih 30% stanovnika ispoveda islam (10%), kimbagizam (10%) i različite oblike tradicionalnih afričkih vera i sekti (10%).

Kimbagizam predstavlja oblik hrišćanstva ustanovljen od strane Simona Kimbange pod zvaničnim nazivom Crkva Isusa Hrista na zemlji prema proroku Simonu Kimbangi. Kimbangizam je u Kongu doživljavan kao pretnja od strane kolonijalne uprave tadašnjeg Belgijskog Konga i bio je zabranjen. Danas u DR Kongu kimbangizam broji oko 3 000 000 vernika, mahom iz Bakongo plemena u Bas-kongo provinciji Kinšase. Kimbangizam je 1969. godine postao prva nezavisna afrička crkva primljena u Svetski savet crkava.

Pod pojmom tradicionalne vere i sekte (monoteizam, animizam, kult obožavanja predaka) podrazumeva se verovanje u crnu magiju (evil eye), verovanje da polaganje žrtvi precima štiti od zlih sila.

Jezik

Kulturno i etničko bogatstvo DR Konga se možda najviše ogleda u broju jezika koje domaće stanovništvo koristi, jer se u DR Kongo upotrebljava više od 700 jezika. Jezička barijera koju ju je neophodno savladati zarad funkcionisanja države savladana je upotrebom francuskog jezika i domaćih kikongo, tšiluba (tshiluba), svahili (swahili) i lingala jezika kao službenih.

Svahili govori oko 40 % stanovništva DR Konga, i to većinom na istoku zemlje u provincijama Severni i Južni Kivu, zatim provinciji Katanga na jugoistoku DR Konga i Orjentale provinciji na severoistoku. Pripadnici etničke grupe Luba govore svahili jezikom, a u zavisnosti od provincije u kojoj žive koriste se i nekim od luba jezika - luba-kasai ili luba-katanga.

Lingala jezikom govori oko 28% stanovništva i najviše se koristi u glavnom gradu Kinšasi, zatim u severnoj provinciji Ekvator i severoistočnoj provinciji Orjentale.

Kikongo se govori u provinciji Bas-Kongo koja se nalazi na zapadu zemlje i njime se koristi oko 18 % stanovništva DR Konga. Jezik tšiluba se najviše govori u provincijama Kasai Orjentale i Kasai Ocidentale, koji se nalaze u centralnom delu zemlje i njime se služi oko 15% stanovništva DR Konga.

Pripadnici etničke grupe Mongo govore jezikom mongo i zvaničnim jezikom lingala.

Privreda i ekonomija

DR Kongo je zemlja izuzetno bogata prirodnim resursima i mineralnim blagom, ali godine rata, loše uprave i nekontrolisana korupcija učinile su ovu afričku zemlju jednom od najsiromašnijih zemalja sveta. Sa bruto nacionalnim dohotkom po glavi stanovnika nešto višim od oko 300 dolara (USD) u 2011.godini, DR Kongo je jedna od najsiromašnijh zemalja na svetu.

Celokupna ekonomija DR Konga je izrazito zavisna od rudarstva. Rudarstvo je najrazvijenije u Katanga provinciji (koja se nalazi na jugoistoku DR Konga). Najznačajnije rude i minerali koji su rasprostranjeni u DR Kongu su bakar, kobalt, cink, uranijum, zlato, srebro, kaserit i ugalj.

Demokratska Republika Kongo takođe raspolaže i značajnim rezervama dijamanata i drugog dragog kamenja. Više od 70% svih svetskih zaliha jako vrednog minerala kobalta i oko 30% svih svetskih zaliha dijamanata se nalaze u DR Kongu. Vlada DR Konga je u septembru 2010.godine zabranila eksproprijaciju minerala na istoku zemlje sa ciljem da spreči nelegalno vađenje i krijumčarenje minerala.

Najznačajnija poljoprivredna dobra koja se uglavnom izvoze iz DR Konga i koja donose prihod državi su kafa, šećerna repa, palmino ulje, guma, kakao, čaj i pamuk.

Najznačajniji poljoprivredni proizvodi koji se u DR Kongu koriste za ishranu su kikiriki, pirinač, kukuruz i manioka (biljka od koje se pravi brašno za hleb).

Obradivo plodno zemljište u DR Kongu se prostire na svega 3% do 3.5% celokupne teritorije zemlje. Međutim, interesantno je da poljoprivredna industrija i pored toga čini najveći deo bruto domaćeg proizvoda sa oko 40% BDP-a. Industrija doprinosi sa 25%, a uslužni sektor čini 35% bruto domaćeg proizvoda.

Važno je naglasiti činjenicu da celokupna poljoprivredna proizvodnja DR Konga nije dovoljna da zadovolji prehrambene potrebe zemlje i da DR Kongo uvozi znatne količine hrane. Međutim, ni količina uvezene hrane nije dovoljna da zadovolji potrebe stanovništva DR Konga i procenjuje se da je oko dve trećine stanovništva DR Konga izloženo neuhranjenosti.

DR Kongo poseduje značajne prirodne resurse koji predstavljaju dobar osnov za razvoj ekonomije i predstavljaju najznačajnije bogatsvo nacije. Međutim, ekonomski rast DR Konga se nalazi u opadanju još od osamdesetih godina prošlog veka. Dva velika rata, koja su počela 1996. godine, su dramatično smanjila nacionalni dohodak, priliv sredstava u državni budžet i doveli su do povećanja spoljnog duga DR Konga.

Loša infrastruktura, nesigurnost povezana sa ishodom konflikta, ogromna korupcija i neadekvatno zakonodavstvo odbijaju potencijalne investitore od ulaganja u DR Kongo.
Zbog navođenja osnovnih statističkih podataka o ekonomiji DR Konga, značajno je navesti da su godine političkih nestabilnosti za posledicu imale cvetanje tzv. sive ekonomije koja se odvija izvan zakonskih okvira, zbog čega se ne mogu pouzdano utvrditi osnovni ekonomski statistički podaci.

Prema indeksu percepcije korupcije, DR Kongo je u 2011.godini svrstan na 168. mesto od 183. države sveta.
Prema indeksu humanog razvoja DR Kongo se u 2011.godine nalazio na poslednjem mestu među državama sveta (187. od 187 zemalja). Humani indeks razvoja je formula kojom se mere faktori kao što su siromaštvo, pismenost, obrazovanje i životni vek stanovništva.

Istorijsko-politički razvoj

Najstariji poznati stanovnici područja današnjeg DR Konga bili su pigmejski narodi koji su nastanjivali ovo područje pre migracija Bantu naroda koji su ih potisnuli u planinska područja. Bantu narodi su okončali svoju migraciju sa severa iz današnje Nigerije u današnji DR Kongo između šestog i osmog veka nove ere.

Evropa je saznala za područje današnjeg DR Konga kada je krajem petnaestog veka portugalski moreplovac i istraživač Diego Kao (Diego Cao) pronašao ušće reke Kongo. Sredinom devetnaestog veka novinar i istraživač Henri M. Stenli (Henry M. Stanley) je sproveo istraživanje unutrašnjosti bazena reke Kongo što je otvorilo put evropskoj kolonizaciji današnjeg DR Konga.

Pomenuti istraživač je nastavio istraživanje i uspostavljanje odnosa sa lokalnim stanovništvom po nalogu i za račun belgijskog kralja Leopolda II. Prostor današnjeg DR Konga je zvanično kolonizovan 1885.godine kao lični posed belgijskog kralja Leopolda II pod nazivom Slobodna država Kongo (Congo Free State).

Belgijski parlament je 1908. godine posle niza unutrašnjih i spoljašnjih pritisaka preuzeo upravu nad Slobodnom državom Kongom od belgijskog kralja. Područje današnjeg DR Konga je pripojeno Belgiji pod nazivom belgijski Kongo i belgijska Vlada je vršila upravu nad ovim područjem sve do nezavisnosti za koju su se Kongoanci izborili 1960. godine.

Odmah po dobijanju nezavisnosti sredinom 1960. godine u novoosnovanoj Republici Kongo održani su izbori na kojima je za predsednika izabran Džosef Kasavubu (Joseph Kasavubu), a premijer je postao Patris Lumumba (Patrice Lumumba).

Mlada afrička država je već nekoliko nedelja po nezavisnosti 1960.godine osetila celokupan teret upravljanja tako velikom i raznolikom državom. Nezadovoljna svojim položajem, kongoanska vojska se pobunila i uskoro izbijaju neredi u kojima je glavna meta bilo belačko stanovništvo.

Više desetina hiljada belgijskih državljana koji su živeli u nekadašnjem Belgijskom Kongu je proterano tokom 1960.godine, a predsednik najbogatije provincije Katange je iskoristio nerede i pobunu da proglasi nezavisnost pomenute provincije čime je dodatno otežao poziciju centralne vlasti.

Premijer Lumumba se obratio Sovjetskom Savezu za pomoć, ali pre nego što je došlo do realizacije ove pomoći, 5.septembra 1960.godine Lumumba je smenjen od strane predsednika Kasavubua. Međutim, premijer Lumumba je odbio da prihvati ovu odluku smatrajući je kao neustavnu.

Džosef Mobutu, glavnokomandujući u vojsci Konga, je iskoristio nestabilnost vlasti i proglasio je da „neutrališe" svo političko vođstvo i krajem 1960.godine privremeno preuzima vlast u ime vojske.

Premijer Patris Lubumba je 17. januara 1961.godine kidnapovan i ubijen pod misterioznim okolnostima. Prema zvaničnoj izjavi on je ubijen u provinciji Katanga dok je pokušavao da pobegne iz zemlje, ali postoje opravdane sumnje da je ubijen u zaveri organizovanoj od strane predsednika Kasavubua, a uz pomoć belgijskih i američkih snaga.

Džosef Mobutu je uskoro vratio vlast u ruke predsednika Kasavubua, ali to nije donelo mir mladoj kongoanskoj Republici. Predvođeni Mois Čombeom (Moise Tshombe) i pomognuti belgijskim i drugim stranim snagama, separatisti koji su se borili za nezavisnost provincije Katanga su i dalje držali kontrolu nad ovom provincijom.

U periodu od 1961. godine do početka 1963. godine separatističke snage su uspevale da održe kontrolu nad Katanga provincijom, ali presudni trenutak je bio kada su snage UN-a ušle u otvorene sukobe sa separatistima i početkom 1963. godine uspele da ih primoraju na potpisivanje primirja i odustajanje od svojih zahteva.

Značajno poglavlje istorije DR Kongo je otvoreno 1965. godine kada su se iste godine desila dva prevrata. Na parlamentarnim izborima održanim 1965. godine pobedu je odneo nekadašnji lider separatističke Katanga provincije Mois Čombe, ali ga je odmah po preuzimanju vlasti zbacio predsednik Džosef Kasavubu. Ubrzo posle državnog udara od strane Džosefa Kasavubua glavnokomandujući u vojsci Konga, Džosef Mobutu, još jednom 1965.godine preuzima vlasti u svoje ruke svrgavajući Kasavubua.

Ubrzo po preuzimanju vlasti 1965.godine Džosef Mobutu je centralizovao državni aparat usredsređujući vlast u svojim rukama.

Sledeći korak u uspostavljanju diktature Džozefa Mobutua je bilo osnivanje političke partije pod nazivom Narodni revolucionarni pokret - (MPR - Mouvement Populaire de la Révolution) 1966.godine, koja je postala jedina dozvoljena politička partija.

Džosef Mobutu je sproveo obiman projekat „afrikanizacije" cele zemlje sa ciljem uklanjanja tragova kolonijalne prošlosti i buđenja kulturnog identiteta kongoanskog naroda. U tom cilju Mobutu je naredio da svi građani promene svoja imena iz evropskih u afrička. Sam Džosef Mobutu je dao primer građanima promenivši ime u Mobutu Sese Seko Koko Ngbendu Va Za Banga (Mobutu Sese Seko Koko Ngbendu Wa Za Banga), što u prevodu znači nepobedivi ratnik koji neustrašivo ide iz pobede u pobedu i iza sebe ostavlja plameni trag.

Imena mnogih gradova su takođe promenjena, pa je tako Leopoldvil postao Kinšasa, Stanlejvile je postao Kisangani, a Elizabetvil je postao Lumumbaši.

Mobutu Sese Seko je naredio i da se samo ime zemlje promeni iz Demokratska Republika Kongo u Zair, jer je Zair afričko ime reke Kongo.

Mobutu Sese Seko je uživao podršku zapadnih sila posebno Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i predstavljao je važnog saveznika sve do kraja Hladnog rata. Podršku zapadnih sila Mobutu Sese Seko nije dobijao samo na osnovu svog otpora prema komunizmu, već i omogućivanjem neometanog izvoza velikih količina mineralnih rezervi kojima DR Kongo obiluje.

Relativni mir i stabilnost u zemlji su trajali sve do 1977. godine kada je došlo do pobune u Katanga provinciji. Opoziciona grupacija pod nazivom Oslobodilački front kongoanske nacije (FLNC - Front de la Libération Nationale Congolaise) koja je delovala iz Angole je izvršla invaziju na Katanga provinciju. Mobutu Sese Seko je uz pomoć francuskih i marokanskih snaga uspeo da porazi pobunjenike i da održi kontrolu nad Zairom.

Tokom osamdesetih godina dvadesetog veka Mobutu Sese Seko je uspevao da se održi na vlasti, uprkos jako lošoj ekonomskoj situaciji u zemlji, rastućem pritisku od strane unutrašnjih opozicionih snaga koje su tražile šira politička prava i internacionalnim kritikama uzrokovanim jako lošim stanjem ljudskih prava u tadašnjem Zairu.

Početkom devededesetih godina dvadesetog veka dolazi do kraja Hladnog rata i svetska politička klima se nepovoljno promenila po Mobute Sese Sekoa jer više nije bio neophodni saveznik u borbi za svetsku prevlast između kapitalističkog i socijalističkkog bloka.

Gubitak podrške od strane zapadnih sila je primorao Mobutu Sese Sekoa da popusti pod zahtevima za demokratizacijom zemlje. Međutim, nastale promene su bile više kozmetičke prirode nego što su donele značajniju demokratizaciju, jer iako je uveden višepartijski sistem i opoziciji dozvoljen rad, Mobutu Sese Seko je u svojim rukama zadržao najveći deo vlasti.

Posledice rata u susednoj Ruandi, u kome je Hutu pleme izvršilo genocid nad plenemom Tutsi, su se prelile i na Zair. Procenjuje se da je oko 800 000 ljudi iz plemena Tutsi ubijeno tokom 1994.godine. Oko 2 miliona Huta iz Ruande je prebeglo ka istoku teritorije Zaira tokom 1994.godine, bežeći od moguće osvete Tutsa. Duž granice Ruande i Zaira otvoren je veći broj izbegličkih kampova za hutske izbeglice.

U pomenutim kampovima naoružane hutske milicije su obučavale vojnike i odatle su vršili napade na Ruandu. Krajem 1996. godine vojske Ruande i Ugande su odlučile da napadnu Zair i da zaustave napade koji su dolazili iz kampova na granici, a dodatni motiv je bio i mogućnost iskorišćavanja bogatih mineralnih nalazišta u Zairu.

Opozicija Mobutovog režima je spremno reagovala na ovaj upad vojski susednih zemalja i ubrzo je osnovana vojna formacija pod nazivom Alijansa demokratskih snaga za oslobođenje Konga-Zaira (Alliance des Forces Democratiques pour la Liberation du Congo-Zaire (AFDL)) predvođena Lorent Dezire Kabilom (Laurent-Desire Kabila).

Do kraja maja 1997. godine Mobutu Sese Seko je morao da prizna poraz i da se odrekne vlasti i uskoro je napustio Zair. Za novog predsednika 1997.godine imenovan je vođa opozicionih snaga Lorent Dezire Kabila, koji je ubrzo po preuzimanju vlasti ukinuo naziv Zair i vratio stari naziv Demokratska Republika Kongo.

Lorent Dezire Kabila je u Oružane snage Konga uključio veliki broj vojnika i oficira iz Ruande i na taj način je Ruanda indirektno imala veliki uticaj na politiku svog znatno većeg suseda. Lorent Dezire Kabili svakako nije odgovarala ovako značajno vojno prisustvo snaga Ruande i 1998. godine je zatražio od vojnih snaga Ruande da napuste DR Kongo.

Ruanda se nadala da će kroz vojnu prisutnost u DR Kongu moći da kontroliše značajna bogatstva DR Konga i odbila je da povuče svoje snage. Ubrzo je na osnovana pobunjenička vojna formacija podržana od strane Ruande pod nazivom Kongoanska unija za demokratiju (Rassemblement Congolais pour la Democratie – RCD). Snage vojske Ruande i njihovi saveznici iz Kongoanske unije za demokratiju su 2. avgusta 1998. godine započele pobunu i uskoro su im se pridružile dodatne snage iz Ruande i Ugande. Dva dana kasnije pomenute snage su krenule ka Kinšasi sa namerom da svrgnu Lorenta Dezirea Kabilu i da postave vladu predvođenu Kongoanskom unijom za demokratiju.

Napad snaga Ruande i njenih saveznika iz DR Konga je u poslednjem trenutku zaustavljen kontraofanzivom udruženih snaga Angole, Namibije i Zimbabvea koje su stupile u rat na strani vlade DR Konga. Ruandska vojska i snage kongoanske Unije za demokratiju su se povukle u istočni deo DR Konga gde su uspostavili de facto kontrolu nad ovim delom zemlje i odakle su nastavile sa napadima na kongoanske snage i njihove saveznike.

Uganda je takođe želela da osigura svoje interese u Kongu i 1999. godine je podržala osnivanje još jedne pobunjeničke grupacije pod nazivom Pokret za oslobođenje Konga (Mouvement pour la Liberation du Congo - MLC). Pokret za oslobođenje Konga je imao svoje uporište u Ekvator provinciji, rodnoj provinciji Mobutu Sese Sekoa, i regrutovao je svoje snage upravo među osobama još uvek odanim Mobutu Sese Sekou.

Tokom prvog dela 1999. godine DR Kongo je bio de facto podeljen na tri dela, jedan je kontrolisala vlada DR Konga, drugi deo su kontrolisale snage odane Ruandi dok su treći deo kontrolisale snage Ugande. U tom momentu snage su bile relativno izjednačene i nije bilo mogućnosti za dalje vojno napredovanje bilo koje strane.

Vojna pat pozicija je dovela do početka pregovora o primirju koji su započeti u julu 1999. godine u gradu Lusaki u Angoli. Sve zaraćene snage su avgusta 1999. godine potpisale mirovni ugovor koji je predviđao prestanak svih neprijateljstava, razmeštanje snaga UN-a, povlačenje svih stranih snaga i početak među-kongoanskog dialoga koji bi doveo do raspisivanja izbora i osnivanja prelazne vlade.

Međutim, strane potpisnice mirovnog ugovora iz Lusake nisu u toku 1999. godine i 2000. godine uspele da u delo sprovedu odredbe pomenutog sporazuma. Kao najznačajniji krivac označen je Lorente Dezire Kabila zbog svog blokiranja napora da se trupe UN-a razmeste po DR Kongu, potiskivanja političke aktivnosti u zemlji i ometanja uspostavljanja unutar-kongoanskog dialoga.

Tokom 2000. godine Ujedinjene nacije nisu mogle da upute mirovne trupe jer su se sukobi u DR Kongu nastavili. U gradu Kisanganiju u provinciji Orjentale, su se međusobno sukobile snage Ugande i Ruande, a snage odane Lorente Dezire Kabili su napale Ekvator provinciju koja se nalazi na severozapadu DR Konga.

Lorente Dezire Kabila je ubijen od strane svoga telohranitelja početkom 2001. godine i na mestu predsednika ga je nasledio njegov sin Džozef Kabila (Joseph Kabila).

Džozef Kabila je odmah po preuzimanju vlasti pozvao na okončanje neprijateljstava i već u februaru 2001.godine potpisan je novi mirovni sporazum. Ubrzo su skoro sva neprijateljstva okončana iako je bilo slučajeva raznih odmetničkih napada u istočnom delu DR Konga. Do kraja 2002.godine skoro sve strane snage su se povukle iz DR Konga.

Početkom 2003. godine u Pretoriji u Južnoafričkoj Republici potpisan je novi mirovni ugovor kojim su obuhvaćene sve zaraćene grupacije u DR Kongu. U junu 2003. godine osnovana je Prelazna vlada DR Konga na čelu sa Džozefom Kabilom, dok su četiri potpresednika prestavljala bivšu vladu, bivše pobunjenike, političku opoziciju i civilno društvo. Uprkos potpisanom primirju sukobi na istoku zemlje su se nastavili i tokom 2003. godine i 2004.godine.

Pripadnici Hutu milicija iz Ruande, koji su nastanjeni u istočnom delu DR Konga odgovorni su za mnoga kršenja ljudskih prava tokom 2005.godine, između ostalog masovna ubistva, silovanja i otmnice kongoanskih civila. Takođe tokom 2005.godine sukobljene milicijske grupe podržane od strane Ugande i Ruande sukobile su se na severoistoku DR Konga u regionu Ituri, boreći se oko kontrole granične trgovine i zlatnih rezervi na toj teritoriji.

Glasači su 2005. godine na referendumu potvrdili novi Ustav DR Konga i sledeće godine, 30.jula 2006.godine su održani prvi višestranački izbori još od 1970. godine.

Na pomenutim izborima građani DR Konga su glasali za poslanike Narodne skupštine i za predsednika. Izbori su od strane međunarodne zajednice ocenjeni kao uspešni i mahom su prošli u mirnoj atmosferi. Na izborima za predsednika u prvom krugu je oko 45% glasova dobio Džosef Kabila, dok je oko 20% dobio Žan Pjer Bemba (Jean-Pierre Bemba). Odmah posle objavljivanja rezulatata izbora za predsednika na ulicama Kinšase su izbili neredi u kojima su se sukobile pristalice Džosefa Kabile i Žan Pjer Bembe. Pomenuti neredi nisu prerasli u veće sukobe i oktobra 2006. godine održan je drugi krug izbora u kome je Džosef Kabila odneo pobedu.

Tokom oktobra 2008.godine situacija na istoku DR Konga se znatno pogoršala, posebno u oblasti provincije Severni Kivu, izbijanjem sukoba između vladinih snaga i oružane grupe predvođenje Loranom Nkudom. Desetine hiljada ljudi su primorane da napuste svoje domove, a kako su državne snage napustile svoje borbene teritorije, došlo je do brojnih zloupotreba i kršenja ljudskih prava od strane pobunjeničkih grupa.

Tokom 2008.godine došlo je do povećanja tenzija između Demokratske Republike Kongo i Ruande, zbog navodne podrške koju Ruanda obezbeđivala pobunjenicima i Nkudi. Ujedinjene nacije su optužile pobunjeničku grupu generala Nkude CDNP (Nacionalni kongres za oslobođenje naroda), i vladine snage da su u gradu Kivanji u novembru 2008.godine počinili ratne zločine.

Vlada DR Konga je u januaru 2008.godine potpisala primirje sa 22 oružane grupe koje su delovale u istočnom delu zemlje. Ovo primirje nije obuhvatilo Demokratske snage za oslobođenje Ruande (FDRL) - oružanu milicijsku grupu sačinjenu većinom od etničke grupe Hutu. Većina od FDRL boraca su pripadnici Ex FAR milicije Ruande koji su 1994.godine izvršili genocid su nad plemenom Tutsi u Ruandi a zatim pobegli na teritoriju DR Konga.

Krajem 2008.godine odnosi između DR Konga i Ruande se značajno popravljaju, i vlade dve zemlje potpisuju ugovor o zajedničkoj borbi proiv FDRL pobunjenika. Predsednik Kabila je tokom 2009.godine odobrio amnestiju oružanim grupama koje deluju na istoku zemlje kao deo nagodbe za uspostavljanje mira.

U pokušaju poboljšanja odnosa između DR Konga i Ruande, dve zemlje su tokom 2009.godine potpisale ugovor o međusobnoj saradnji u borbi protiv pobunjeničkih milicija Hutu etničke grupe koje deluju na teritoriji istočnog Konga. Takođe 2009.godine je usledilo hapšenje generala Nkude koji se nalazio na teritoriji Ruande.

Uprkos pokušajima vlade DR Konga da na istoku zemlje uvede red i uspostavi kontrolu nad oružanim grupama, izaslanik Ujedinjenih nacija je u svom izveštaju zaključio da Vlada nije uspela da uspostavi kontrolu nad tom teritorijom i da se tokom 2009. godine desilo mnogo zloupotreba ljudskih prava, kao što su silovanja, nezakonita ubistva i pljačke.

Prvi slobodni višestranački izbori u Demokratskoj Republici Kongo održani su 28. novembra 2011.godine. Na izborima je na petogodišnji mandat ponovo izabran Joseph Kabila.

Predsednički i parlamentarni izbori održani 2011.godine, kritikovani su od strane domaćih i inostranih posmatrača. Primećene su brojne nepravilnosti, između ostalih i nestanak hiljada glasačkih listića, kao i brojne nepravilnosti sa biračkim spiskovima.
Glavne opozicione stranke su optužile Izbornu komisiju Konga (CENI) za pristrasnost, i navele da je aktuelni predsednik Kabila koristio državne resurse za jačanje svoje kampanje. Medijska kuća Radio Lisanga Télévision (RLTV) je optužena da je saopštila rezultate izbora pre javnog sopštenja nezavisne izborne komisije.

Napeta situacija se nastavila i nakon izbora. Opzicioni lider Etienne Tshisekedi, koji se nalazi na čelu stranke Unije za demokratiju i društveni napredak (UDPS), se nakon održanih izbora proglasio predsednikom, ne priznajući zvaničnu pobedu protivnika Kabila, i najavio inauguraciju, posle čega je držan u kućnom pritvoru.

Ustavnim amandmanom od 5.januara 2011.godine došlo je do promene predsedničkog izbornog sistema po kome je uveden samo jedan izborni krug. Uvođenjem ovog amandmana je, zajedno sa kašnjenjem u sprovođenju izbora i kontroverzi oko revizije biračkih spiskova, došlo do povećanja tenzija između vladajuće koalicije i opozcije.

Političko-pravni sistem

Sadašnji političko-pravni sistem Demokratske Republike Kongo (DR Kongo) je baziran na Ustavu koji je usvojen na referendumu održanom decembra 2005. godine, a koji je stupio na snagu 2006. godine.

Demokratska Republika Kongo ima podelu vlasti na tri grane - zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Prema novom Ustavu, DR Kongo je centralizovana Republika sa značajnim izvršnim ovlašćenjima u rukama predsednika.

Zakonodavna vlast u Demokratskoj Republici Kongo je u rukama dvodomog Parlamenta. Donji dom Parlamenta - Narodna skupština broji 500 poslanika, koji se biraju na neposrednim izborima i mandat im traje 5 godina.

Gornji dom Parlamenta - Senat broji 108 članova, koje imenuju provincijske skupštine. Svaka od 25 provincijskih skupština bira 4 senatora, dok grad-provincija Kinšasa bira 8 senatora. Predsednici Republike koji su okončali svoj mandat postaju doživotni senatori.

Izvršna vlast u Demokratskoj republici Kongo je podeljena između predsednika Republike, koji obavlja funkciju šefa države i premijera koji predstavlja šefa Vlade.

Predsednik republike se bira na neposrednim izborima i mandat mu traje pet godina uz mogućnost reizbora na još jedan mandat.

Ustav DR Kongo predviđa da se za predsednika zemlje može kandidovati osoba poreklom iz DR Konga, ne mlađa od 30 godina starosti, koja poseduje punu pravnu i poslovnu sposobnost.

Predsednik Demokratske Republike Kongo obavlja funkciju vrhovnog zapovednika celokupnih oružanih snaga Republike. Predsednik DR Konga ima ovlašćenje da imenuje premijera iz redova parlamentarne stranke koja ima većinu u parlamentu. Predsednik na predlog premijera imenuje ministre u Vladi DR Konga.

Predsednik DR Konga saziva i predsedava Većem ministara, koje se razlikuje od Vlade jer se sastoji od predsednika republike, premijera i ministara Vlade DR Konga.

Predsednik potvrđuje zakone uredbama, prima i razrešava strane ambasadore, na predlog premijera razrešava ministre i imenuje određeni broj članova Ustavnog saveta.

Takođe, predsednik ima pravo na suspenzivni zakonodavni veto, što u praksi znači da može da odbije da potpiše zakon i da ga vrati na još jedno čitanje u Parlamentu. Predsednik ima pravo da vrati zakon na dodatno razmatranje, a ako zakon bude ponovo usvojen u Parlamentu on stupa na snagu.

Sadašnji predsednik Demokratske Republike Kongo je Džozef Kabila (Joseph Kabila) koji je na tu funkciju stupio 17. januara 2001. godine. Na poslednjim održanim izborima u novembru 2011.godine Kabila je je osvojio još jedan mandat.

Vlada Demokratske Republike Kongo je drugi deo izvršne vlasti uz predsednika Republike. Sastav Vlade određuje premijer, a potvrđuje predsednik Republike.

Premijer zajedno sa Vladom sačinjava program rada Vlade i predstavlja ga Narodnoj skupštini. Narodna skupština potvrđuje program Vlade i daje ovlašćenje Vladi da započne svoj mandat.

Vlada određuje celokupnu politiku države i predstavlja operativni deo izvršne vlasti. Vlada je za svoj rad odgovorna Parlamentu.

Sadašnji saziv Vlade Demokratske Republike Kongo oformljen je 28. novembra 2011. godine. Sadašnji premijer Demokratske Republike Kongo je Augustin Matata Ponyo Mapon koji je na tu funciju izabran početkom 2012.godine.

Sudska vlast DR Konga, predviđena novim Ustavom iz 2006. godine, se sastoji od tri vrste sudova: sudova opšte nadležnosti, upravnih sudova i Ustavnog suda.

Sudovi opšte nadležnosti se po nadležnosti dalje dele na krivične i parnične sudove. U okviru opšte nadležnosti najviši sud je Kasacioni sud (Cour de Cassation).

Upravni sporovi su u nadležnosti upravnih sudova i tribunala, dok je najviši sud za upravne stvari Državni savet (Conseil d'Etat).

Ustavni sud je nadležan za ispitivanje ustavnosti zakona i drugih akata sa snagom zakona.

U Demokratskoj Republici Kongo funkcioniše odvojen sistem vojnih sudova. Civilna kontrola nad vojnim sudstvom se realizuje tako što je Kasacionom sudu dato u nadležnost da rešava po žalbama na odluke vojnih sudova u poslednjem stepenu.

Kasacioni sud je sud prve i poslednje instance u postupcima koji se vode protiv članova Senata i Narodne skupštine, članova Vlade sa izuzetkom premijera, sudija Ustavnog i Kasacionog suda, te Državnog saveta i guvernera i zamenika guvernera provincija.

Novi Ustav Demokratske Republike Kongo u pogledu lokalne samouprave predviđa podelu na 25 provincija i grad Kinšasu koji ima status provincije.

Svaka provincija ima provincijsku Skupštinu čiji članovi se biraju na neposrednim izborima. Mandati provincijskih poslanika traju pet godina uz mogućnost ponovnog izbora. Uz Skupštinu, svaka provincija ima i provincijsku Vladu na čelu sa guvernerom provincije. Vladu i guvernera provincije imenuje provincijska skupština.

Nacionalno pravo DR Konga se zasniva na kombinaciji kolonijalnog nasleđa u vidu belgijskih pravnih tradicija, ali i na plemenskim običajima i tradicijama lokalnih plemena.
Građansko i krivično pravo su rađeni po ugledu na Napoleonove zakonike (Code civil i Code penal).

Međutim, u teško dostupnim krajevima zemlje, izvan urbanih središta, plemenske tradicije skoro u potpunosti zamenjuju kodifikovano pravo. Plemenske tradicije imaju posebno značajan uticaj u bračnim, naslednim i imovinskim pitanjima.

Sirija

Službeno ime

Arapska Republika Sirija (egl: Syrian Arab Republic; arab: الجمهورية العربية السورية‎ - al-Jumhūrīyah al-ʻArabīyah As-Sūrīyah).

Državni praznici

Državni praznici koji se obeležavaju u Siriji su: 8. mart – Dan revolucije; 21. mart – Materice; 13-16. april – grčki pravoslavni Uskrs; 17. april – Dan nezavisnosti; 1. maj – Dan rada; 6. maj – Dan mučenika; 6. oktobar – godišnjica oktobarkog rata; 25. decembar – Božić.

Islamski praznici koji se slave u Siriji su: 4. februar – rođendan Muhameda (Mouloud/Yum al-Nabi); 16. jun - Vaznesenje Muhamedovo; 18. avgust – kraj Ramazana; 25. oktobar – Praznik žrtvovanja; 14. novembar – islamska nova godina.
Datumi ovih praznika variraju, jer zavise od islamskog lunarnog kalendara, koji ima 354 umesto 365 dana.

Geografski položaj

Republika Sirija se nalazi u zapadnoj Aziji. Graniči se sa Turskom na severu, Irakom na istoku, Jordanom na jugu, Libanom i Izraelom na zapadu. Granica Sirije je sa Izraelom je sporna, jer Izrael od 1967. godine okupira deo teritorije pod nazivom Golan, a formalno je svojoj teritoriji pripojio Golan visoravan 1981. godine.

Površina Sirije iznosi 185 180 km2. Obala Sirije se proteže istočnom obalom Mediteranskog mora, a dužina obale iznosi 193 km.

Teren Sirije je pretežno planinski i polu-pustinjski. Odlikuje ga uska priobalna ravnica, iza koje se prostire planinski pojas na zapadu, a pustinjska oblast se prostire na istoku. Na jugu zemlje nalazi se uzvišeno vulkansko polje - oblast pod nazivom Džebel Druze (Jabal Druze). Većina stanovnika ove oblasti su pripadnici arapskih Druza (pripadnici jednog oblika islama, tj. religije koja predstavlja kombinaciju različitih vera nastale iz šiitskog ogranka islama). Najviša tačka Sirije je planina Hermon (2814 m) na granici sa Libanom.

Klima u Siriji je uglavnom pustinjska, topla i suva. Leta su sunčana (od juna do avgusta), a zime duž obale su blage i kišne (od decembra do februara). Sto je veća udaljenost od obale, to klima postaje sve suvlja i manje prijatna. Na severu Sirije su zime hladne sa temperaturama koje padaju često i ispod nule. U pistinjskim oblastima, letnje temperature dostižu i 46°C, a padavine su izuzetno retke.

Glavni grad Sirije je Damask (Damascus) i nalazi se na reci Barada, u jugo-zapadnom delu zemlje. Ostali glavni gradovi istoimenih pokrajina su: Al Hasakah, Aleppo (pokrajina Halab), Al Ladhiqiyah, Ar Raqqah, Dayr az Zawr, Hamah, Tartus, Hims (Homs), Al Qunaytirah i As Sawayada.

Stanovništvo

Populacija Sirije iznosi 22.9 miliona stanovnika. Arapi čine ogromnu većinu - oko 90.3% stanovnika. Kurdi, Jermeni, Asirci i ostale manjine čine oko 9.7% stanovništva.

Kurdi u Siriji žive uglavnom u severoistočnom delu zemlje, u oblastima na granici sa Turskom i Iranom, ali brojna kurdska zajednica živi i u većini velikih gradova kao što su Alep i Damask. Većina Kurda su suniti.

Populacija Asiraca u Siriji broji oko 877 000 ljudi i oni uglavnom žive na severu i severo-istoku Sirije, u gradovima Homs, Alepo, Kamišili i Hasakah.

Zajednica Jermena u Siriji broji oko 100 000 ljudi, od kojih velika većina živi u gradu Alepu.

Očekivani životni vek u Siriji iznosi 74 godine za muškarce i 78 godina za žene.

Religija

Oko 72% sirijskog stanovništva su muslimani, suniti. Muslimani Aleviti (Alawi) čine 14% stanovništva, hrišćani oko 12%, a muslimani šiiti i Druze čine ostale verske manjine.

Aleviti (Alawites) predstavljaju ekstremni organak šiitskog islamskog pravca. Oni uglavnom naseljavaju Latakia provinciju, duž obale Mediteranskog mora na zapadu zemlje.

Zajednica hrišćana u Siriji broji oko 2.5 miliona ljudi i većinom su pravoslavci. Oko 1.1 milion sirijskih hrišćana čine pravoslavni Grci, oko 700 000 hiljada su pravoslavni Sirijci, oko 200 000 su Jermeni, a 400 000 hrišćana su katolici. Većina hrišćana u Siriji živi u gradovima Alepo, Damask, Homs, Latakia, Saidnaya i Tartous.

Druzi su takođe pripadnici jednog oblika islama, tj. religije koja predstavlja kombinaciju različitih vera. Druze su nastale iz šiitskog ogranka islama u XI veku. Oni koriste arapski jezik i nazivaju sebe muslimanima, iako ih većina muslimani ne smatraju pripadnicima islama. Oni uglavnom žive na krajnjem jugozapadu Sirije, i u okolini gradova Homs i Damask.

Islam nije zvanična državna religija u Siriji. Medjutim, prema novom Ustavu Sirije od 2012. godine, predsednik Republike mora biti pripadnik islama.

Takođe, Ustavu Sirije predviđa da će država poštovati sve religije i da će obezbediti slobodu vršenja verskih obreda koji ne narušavaju javni red. Ustav predviđa i da će statusi verskih zajednica biti zaštićeni i poštovani.

Jezik

Prema Ustavu Sirije, zvanički jezik u zemlji je arapski jezik.

Osim arapskog u upotrebi su i kurdski, jermenski i aramejski jezik. Francuski i engleski jezik takođe se koriste, ali uglavnom u većim gradovima.

Privreda i ekonomija

Nakon skromnih ekonomskih reformi ranijih godina, sirijsku ekonomiju su snažno pogodile posledice političkih nemira i nasilja iz 2011. godine, a privredni rast zemlje je usporen zbog međunarodnih sankcija i smanjenja domaće potrošnje i proizvodnje. Negativni uticaj na privredu poslednih godina imala je i svetska ekonomska kriza.

Kriza u zemlji najviše je pogodila sektore turizma, finansija i trgovine. Strane direktne investicije su značajno smanjene i državne rezerve su rapidno opale, uprkos naporima vlasti da odbrane stabilnost sirijske funte i spreče odlazak kapitala iz zemlje.

Industrijska proizvodnja Sirije obuhvata pre svega naftu, zatim tekstil, preradu hrane, pića, duvana, vađenje rude fosfata, dobijanje ulja iz semenki, proizvodnja cementa i auto-industriju.

Od poljoprivrednih proizvoda, u Siriji se najviše proizvode: žito, ječam, pamuk, sočivo, grašak, masline, šećerna repa, govedina, ovčetina, jaja, živina i mleko.

Izvoznu robu Sirije čine sirova nafta, minerali, naftni proizvodi, voće i povrće, sirovi pamuk, tekstil, odeća, meso i pšenica. Zemlje u koje je Sirija najviše izvozila u 2011. godini su Irak (38,8%), Italija (7,9%), Nemačka (7,1%), Saudijska Arabija (6,5%) i Kuvajt (4,2%).

Proizvode koje Sirija najviše uvozi su: mašine i transportni uređaji, oprema za električnu energiju, hrana i stoka, metali i metalni proizvodi, hemikalije i hemijski proizvodi, plastika, prediva i papir. Zemlje iz kojih se najviše uvozilo 2011. godine su: Saudijska Arabija (14,5%), Kina (10,1%), Ujedinjeni Arapski Emirati (7,1%), Turska (6,7%), Iran (5,3%), Italija (5%), Rusija (4,5%) i Irak (4,3%).

Kao odgovor na nasilje koje je sprovodjeno nad demonstrantima tokom 2011. godine, Arapska liga je u novembru 2011. godine suspendovala Siriju iz svog članstva i glasala za odobravanje ekonomskih sankcija Siriji. Razlog nametanja sankcija Siriji bilo je kršenje obećanja sirijskih vlasti da će povući oružane snage iz gradova, da će zaustaviti nasilje i osloboditi ljude koji su uhapšeni zbog učešća u protestima.

Sankcije koje su nametnute Siriji od strane Arapske lige obuhvataju zamrzavanje Vladinih sredstava u arapskim zemljama, prekid poslovanja sa sirijskom Centralnom bankom, zabranu putovanja za visoke zvaničke Sirije, kao i suspenziju komercijalnih letova iz i do Sirije i zaustavljanje investicija arapskih Vlada za projekte u Siriji.

Evropska unija (EU) je takođe stavila embargo Siriji na prodaju oružja, a u septembru 2011. godine i zabranila uvoz sirijske sirove nafte. To je predstavljao ozbiljan udarac za Damask i stavilo je državne finansije pod pritisak, s obzirom da Sirija 95% svojih sirovih proizvoda izvozi u EU.

SAD su imale uvedene ekonomske sankcije Siriji i pre otpočinjanja nemira. Još 1979. godine SAD su proglasile Siriju "sponzorom terorizma" i otpočele sa nametanjem sankcija, koje se povremeno uvećavaju od tada. U avgustu 2011. godine SAD su pooštrile sankcije Siriji – zamrznuta su sva sirijska sredstva pod jurisdikcijom SAD i zabranjeno je američkim građanima i kompanijama da posluju sa sirijskom Vladom.

Sirijski bruto domaći proizvod (BDP) je zavisan od nafte i poljoprivrede.

Prihodi od nafte čine oko 20% prihoda Sirije i oko 35-40 % ukupnih prihoda koje zemlja ostvari izvozom. Poljoprivreda čini 20% sirijskog BDP-a, i zapošljava nešto manje od 20% stanovništva. Izvoz nafte, izvoz usluga i inostrani transferi i doznake predstavljaju glavni izvor inostranih prihoda. Međutim, oni su sada ugroženi krizom u kojoj se zemlja nalazi.

Stopa inflacije je u Siriji za 2011. godinu iznosila 4.8%. Međutim, Vlada je u maju 2012. godine najavila podizanje cena eletrične energije i dizel goriva, kako bi se smanjio pritisak na budžet. Kao posledica toga, u maju 2012.godine inflacija je dostigla 32%. Bruto domaći proizvod po glavi stanovnika je u Sirjiji za 2011. godinu iznosio 5100 dolara (USD).

Zvanična valuta Sirije je sirijska funta (SYP), koja se naziva i lira (usled toga što su se na novčanicama nalazila tri jezika - engleski, francuski i arapski). Vrednost sirijske funte iznosi: 1 funta (SYR) = 0.0143 dolar (USD).

Sirijska valuta nalazi se pod velikim pritiskom, usled zvaničnog pada vrednosti od 25% u 2012. godini, dok je valuta na crnom tržištu izgubila čak 45% svoje vrednosti.

Istorijsko-politički razvoj

Sirija je bila pod Otomanskom vlašću 400 godina - od 1516. godine pa sve do Prvog svetskog rata. Arapske trupe su, predvođene Emirom Feisalijem (Emir Feisal) i potpomognute britanskim snagama, zauzele 1918. godine Damask i tako okončale Otomansku vladavinu.

Liga naroda dala je Francuskoj mandat nad Sirijom posle I svetskog rata, ali su Francuzi morali da se izbore sa nekoliko nacionalističkih ustanaka u Siriji. Francuska je 1930.godine priznala Siriju kao nezavisnu Republiku, ali je zemlja još uvek bila predmet mandata Francuske.

Sirija je dobila nezavisnost od Francuske 1946. godine, i iste godine poslednje francuske trupe su napustile Siriju.

Egipat i Sirija su 1958.godine formirali Ujedinjenu Arapsku Republiku (United Arab Republic – UAR), sa Gamalom Abdelom Naserom (Gamal Abdel Nasser) kao predsednikom. Ova Unija međutim nije bila uspešna, pa je Sirija ponovo postala nezavisna 28. septembra 1961. godine.

Michel Aflaq i Salah-al-Din al-Bitar osnovali su 1947.godine arapsku socijalističku Baat partiju, a 1963. godine Baat (Baath) partija je preuzela vlast u Siriji. Iste godine (1963) predsednik Baat partije Amin al-Hafez postaje i predsednik Sirije.

Baat partija se 1966. godine podelila na dva dela, sa sedištima u Siriji i Iraku. U Siriji iste godine, posle državnog udara, radikalno krilo Baat partije preuzima vlast i proteruje osnivače stranke. Nova radikalna politika približila se Moskvi, usvajanjem levičarske politike koja je izolovala Siriju od mnogih njenih suseda.

U junu 1967, povećanje pogranične napetosti između Sirije i Izraela dovelo je do Šestodnevnog rata tj. Arapsko-izraelskog rata, kada je Izrael napao Siriju u odmazdi zbog zatvaranja moreuza Tiran od strane UAR (Ujedinjene Arapske Republike – United Arab Republic). Izraelske snage su za vreme ovog sukoba ostvarile brza teritorijalna zauzimanja, uključujući zauzimanje i Golan (Golanska visoravan).

Krhko primirje Sirije sa Izraelom je trajalo do oktobra 1973. godine, kada su egipatske i sirijske snage otpočele napade na teritorije koje je držao Izrael, u takozvanom četvrtom arapsko-izraelskom ratu. Na sirijskom frontu, bilo je žestokih borbi u Golanu, a prekid vatre dogovoren je posle 18 dana. U maju 1974. godine američki državni sekretar Henri Kisindžer (Henry A. Kissinger), obezbedio je dogovor o povlačenju snaga, i povraćaju svih delova izgubljene sirijske teritorije 1973. godine. Ipak, Izrael je formalno anektirao Golansku visoravan u decembru 1981. godine, koja je i dalje pod okupacijom Izraela, usled čega spor Sirije sa Izraelom oko ove oblasti i granice uzmeđu dve zemlje i dalje traje.

U novembru 1970. godine radikalni deo Baat partije je svrgnut sa vlasti od strane Hafez al Asada, tadašnjeg ministra odbrane Sirije, koji je bio na čelu pragmatičnijeg i umerenijeg dela Baat partije. Hafez al Asad izglasan je za predsednika Sirije 1971.godine i vladao je zemljom sve do svoje smrti u junu 2000. godine.

Novi Ustav Sirije donesen je 1972.godine, a stupio je na snagu u martu 1973. godine.

Sredinom 1970-ih, Sirija je poslala oko 20 000 vojnika kao podršku libanskim muslimanima u njihovom oružanom sukobu sa hrišćanskim militantima podržanim od strane Izraela, tokom građanskog rata u Libanu. Sirijske trupe često su se sukobljavale sa izraelskim trupama i tokom invazije Izraela na Liban 1982. godine.

Takodje, u tom periodu - od 1976. do 1982. godine - islamističko Muslimansko bratstvo Sirije vodilo je oružanu pobunu protiv režima. Muslimansko bratstvo Sirije je ogranak sunitskog islamističkog pokreta Muslimansko bratstvo, a i u vezi je sa Muslimanskim bratstvom Egipta. Ogranak je osnovan nešto pre II Svetskog rata, ali je 1963. godine zabranjen u Siriji od strane Baat partije.

Predsednik Sirije Hafez al Asad je 1980. godine izdao Zakon broj 49, po kome se članstvo ili povezanost sa Muslimanskim bratstvom kažnjava smrću. Iste godine, Muslimansko bratstvo pokušalo je i atentat na Hafez al Asada.

Kao odgovor na pokušaj pobune Bratstva u februaru 1982. godine u gradu Hama, Vlada Sirije je slomila opoziciju sravnivši delove grada artiljerijskom vatrom, ali je i ostavila za sobom na hiljade mrtvih i ranjenih.

Predsednik Sirije Hafez al-Asad je 1990. godine isključio svaku mogućnost legalizacije opozicionih političkih partija, čime je dodatno učvrstrio svoju autokratsku vladavinu. Rezultati toga bili su vidljivi već na narednim izborima, kada su u decembru 1991. godine birači odobrili četvrti mandat za Asada, dajući mu 99,98% glasova.

Ubrzo posle smrti Hafez al-Asada 10. juna 2000.godine, Narodna skupština Sirije promenila je Ustav i smanjila minimalnu starosnu granicu za predsednika države sa 40 na 34 godine.

To je omogućilo Hafezovom sinu, Bašaru al-Asadu (Bashar al-Asad) da preuzme vlast u zemlji i nastavi autokratsku vladavinu. Bašar al-Asad je kandidovan i za komandanta vojnih snaga i njegov vojni čin je unapređen u general-potpukovnik. Na nacionalnom referendumu koji je održan 10. jula 2000. godine, Bašar al-Asad je bio jedini predsednički kandidat i za njega je glasao 97.29% glasača.

Nakon preuzimanja vlasti, Bašar al-Asad je obećavao liberalizaciju sirijske politike i ekonomije. Prvih 6 meseci njegove vladavine obeležila su oslobađanja političkih zatvorenika, povratak prognanih disidenata i otvorena diskusija o problemima u zemlji. Medjutim, u februaru 2001. godine režim je zaustavio ovo takozvano "Damask proleće". Vodeći reformisti su uhapšeni i osuđeni na duge zatvorske kazne, dok su drugi učesnici bili suočeni sa nadzorom i zastrašivanjem od strane tajne policije.

Sirija je povukla u junu 2001. godine veliki deo (skoro 25 000) svojih vojnika iz Bejruta, koji su bili poslati u Liban još za vreme građanskog rata u toj zemlji 1970-ih godina. Ipak, deo sirijskih vojnika je ostao raspoređen po libanskim selima.

U Siriji su u martu 2004. godine izbili nemiri sa sirijskim Kurdima, koji su trajali 8 dana i 25-30 ljudi je poginulo, a oko 2000 je bilo uhapšeno.

U maju 2004.godine SAD su uvele ekonomske sankcije Siriji, optužujući je da nastavlja da podržava terorizam. U septembru iste godine, Savet bezbednosti UN je rezolucijom naložio Siriji povlačenje preostalih trupa iz Libana. Sirija je na to odgovorila premeštanjem oko 3000 vojnika iz okoline Bejruta ka istočnom Libanu, što je bio gest koji su mnogi smatrali samo "kozmetičkim". Ipak, u aprilu 2005. godine povučene su sve sirijske trupe iz Libana.

Predstavnici sva tri segmenta opozicije u Siriji – Islamisti, Kurdi i sekularni liberali/tj. koalicija političkih aktivista i članova zabranjenih političkih organizacija – potpisali su u oktobru 2005. godine Damask deklaraciju za demokratske nacionalne promene (Damascus Declaration for Democratic National Change - DDDNC), u kojoj su pozvali lidere zemlje da se povuku sa vlasti i podrže širok skup liberalnih demokratskih principa na kojima bi se zasnivale promene u zemlji.

Takođe Deklaracijom se poziva na osnivanje demokratske države mirnim putem, koja bi bila zasnovana na modernim islamskim principima, sa novim Ustavom koji bi garantovao slobodu i ljudska prava za sve.

Veliki broj sirijskih i libanskih intelektualaca i političkih aktivista za ljudska prava, potpisali su u maju 2006. godine Bejrut-Damask deklaraciju (Beirut-Damascus Declaration), koja poziva na promene u sirijsko-libanskim odnosima i priznavanje libanskog suvereniteta i nezavisnosti, tj. poziva sirijsku Vladu da preispita svoju politiku prema Libanu.

Mnogi koji su potpisali ovu Deklaraciju, bili su pritvoreni od strane sirijskih vlasti i osuđeni na zatvorske kazne.
Narodna skupština Sirije je 11. maja 2007. godine jednoglasno nominovala Bašara Asada za predsednika zemlje, na novi sedmogodišnji mandat. Na održanom referendumu 27. maja 2007.godine, kandidatura Asada je odobrena sa preko 97% glasova. Ipak, prema stranim posmatračima referendum nije održan u slobodnim i fer uslovima.

168 potpisnika Damask deklaracije za demokratske nacionalne promene sazvani su u decembru 2007. godine da ponovo afirmišu poruku Deklaracije (DDDNC) i da izaberu Nacionalno veće. Fida al-Hourani, ćerka Akrama al-Hourania, jednog od osnivača Baat partije, bila je izabrana za predsednicu Veća. Ipak, u nedeljama nakon sastanka, oko 40 članova pokreta bilo je pritvoreno od strane sirijskih vlasti.

Uprkos hapšenjima, pristalice DDDNC su formirale upravne organe njihovog pokreta i obnovili su svoje aktivnosti. To je dovelo do nastavka obračuna sirijske vlade sa njima i u 2008. godini.

U septembru 2008. godine, dogodio se najgori teroristički napad u Siriji za više od 20 godina. Automobil-bomba napravljena od više stotina kilograma eksploziva, ekplodirala je u blizini šiitskog svetilišta u Damasku. Ovaj događaj je ojačao sumnju u terorizam u Siriji, ali niko za njega nije preduzeo odgovornost.

Američke specijalne snage otpočele su u oktobru 2008. godine vazdušne napade na Siriju i ubile vođu Al-Kaide (Abu Ghadiya) blizu granice sa Irakom. Američki zvaničnici njega su optuživali za šverc oružja, novca i boraca u Irak iz Sirije, dok je Sirija optužila Ameriku da je počinila ratni zločin, navodeći da je u napadu ubijeno osam civila, uključujući jednu ženu i troje dece.

Nakon 2009. godine, SAD su pokušale da uključe Siriju u pronalaženje pitanja i oblasti od obostranog interesa smanjenje regionalnih tenzija i u promovisanje mira na Bliskom istoku. U 2010. godini Sirija je nastavila da ograničava slobodu mišljenja i da kažnjava vladine protivnike. Ipak SAD i evropske zemlje su preduzele probne korake ka poboljšanju odnosa sa Damaskom. Ovo je podrazumevalo i vraćanje američkog ambasadora u Damask. Amerika nije imala ambasadora u Siriji od 2005. godine i ubistva libanskog premijera Rafika Haririja.

Antivladini protesti koji su izbili na Bliskom istoku početkom 2011. godine, poznatiji i kao "Arapsko proleće", zahvatili su i Siriju. Međutim, nasilan odgovor sirijske Vlade na javne proteste od marta 2011. godine, izolovalo je Siriju politički, ne samo od SAD, nego i od Evrope, Arapskog sveta i drugih delova međunarodne zajednice.

Protesti su prvobitno započeli u gradu Dara'a, u martu 2011. godine, kada je nekoliko dečaka bilo uhapšeno zbog pisanja grafita protiv vlasti. Zbog njihovog pritvora i torture kojoj su bili izloženi - između ostalog bili su im isčupani nokti, 15. marta 2011. godine održan je protest protiv vlasti. Međutim, protest je nasilno ugušen od strane sirijskih vlasti, upotrebom oružja prema mirnim demonstrantima.

Ubrzo, demonstracije su se proširile po najvećim gradovima - Damasku i Alepu, na oblast duž granice sa Turskom, kao i gradove Hama i Homs na zapadu zemlje. Demonstranti su pozivali na oslobađanje političkih zatvorenika, ukidanje Zakona o vanrednim merama koji je bio na snazi od 1963. godine i šira građanska prava.

Na početku sirijskog "Arapskog proleća", pod uticajem rastućih protesta i međunarodne osude, predsednik Asad je najavio niz reformi. Pre svega, u aprilu 2011. godine bilo je ukinuto 48-godišnje vanredno stanje kao i Vrhovni sud državne bezbednosti, koji je služio da osudi na zatvor veliki broj kritičara Vlade i disidenata. Asad je takodje izdao nekoliko amnestija za različite kategorije zatvorenika, kao i uredbe koje omogućuju mirne demonstracije i pravnu registraciju drugih političkih partija osim vladajuće Baat partije.

Ali ove reforme nisu imale nikakvog uticaja na brutalan obračun sa demonstrantima i bile su samo "kozmetičke". Takođe, u isto vreme, Asad je dekretom omogućio da se uhapšena lica zadržavaju u pritvoru, bez optužnice ili suđenja, do dva meseca.

Vlada Sirije je 25. marta 2011. godine prekršila dato obećanje da neće koristiti silu protiv demonstranata, otvorivši vatru na njih na jugu zemlje. U tom sukobu je ubijeno oko 60 ljudi.

U narednim danima, politička kriza u zemlji se produbila i 29. marta 2011. godine kabinet predsednika Asada je podneo ostavku, ali su se masovni protesti i obračuni vladinih snaga sa demonstrantima nastavili. Do kraja maja 2011. godine oko 850 demonstranata je ubijeno od strane bezbednosnih snaga.

Početkom avgusta 2011. godine napadi na demonstrante u gradu Hama su intenzivirani, uz upotebu vladinih tenkova, okolopnih vozila i snajperista. Do kraja opsade grada broj žrtava popeo se na 1700. Posebno brutalni napadi vladinih snaga na demonstrante izazvali su međunarodnu osudu, čak i od strane sirijskih arapskih suseda. Saudijska Arabija, Bahrein, Kuvajt povukli su svoje ambasadore iz Damaska u avgustu 2011. godine.

Kako su se borbe u Siriji tokom 2011. godine nastavljale, hiljade vojnika je napuštalo zvaničnu sirijsku vojsku i pridruživalo se Slobodnoj sirijskoj vojsci (FSA) - oružanoj opozicionoj grupi.

Evropska unija je 10. maja 2011. godine stavila 13 sirijskih zvaničnika na listu sankcija, uključujući predsednikovog brata Maher Al-Asada (Maher Al-Assad). Oni su stavljeni na listu pod optužbom da su imali ulogu u nasilnoj represiji protiv antivladinih demonstracija sredinom marta 2011. godine.

I sam predsednik Bashar Al-Assad je dodat na tu listu 23. maja 2011. godine. Onima koji su na listi, imovina u EU je zamrznuta i zabranjeno im je putovanje u EU.

Sjedinjene Američke Države nametnule su slične mere Siriji, koje takođe uključuju predsednika Asada, a 6. februara 2012. godine američka Vlada je zatvorila svoju ambasadu i povukla osoblje iz Sirije.

Početkom februara 2012.godine Rusija i Kina su stavile veto na rezoluciju Saveta bezbednosti, koja je pozvala na okončanje nasilja, predaju vlasti predsednika Asada podpredsedniku i stvaranje Vlade nacionalnog jedinstva u Siriji. Međutim, nekoliko dana kasnije, Generalna skupština Ujedinjenih nacija glasala je u korist rezolucije koja je osudila Asada i pozvala ga da se povuče sa vlasti. Ipak, ova rezolucija je bila neobavezujuća.

Arapska liga je u novembru 2011. godine prvo suspendovala Siriju iz članstva, a kasnije joj i nametnula sankcije, jer se vlada Sirije nije držala obećanja da će povući oružane snage iz gradova, da će zaustaviti nasilje i osloboditi ljude koji su bili uhapšeni zbog učešća u protestima. U decembru iste godine, Arapska liga je poslala posmatrače u Siriju, kako bi nadgledali spovođenje ovih obećanja sirijske vlade. Međutim, u januaru 2012. godine Arapska liga je suspendovala svoju misiju u Siriji zbog pogoršanja nasilja u zemlji.

Istog dana kad je Savet bezbednosti glasao o rezoluciji o okončanju nasilja u Siriji, (3. februara 2012. godine) sirijske snage otpočele su strahovit napad na grad Homs, ubijajući tom prilikom stotine ljudi. Napad na Homs trajao je tokom celog meseca, a nakon 27-dnevnog bombardovanja, pobunjenici su se povukli iz Homsa.

Novi Ustav Sirije izglasan je na referendumu 26.februara 2012. godine, , ali je referendum od strane posmatrača ocenjen kao farsa.

Savet bezbednosti UN izdao je 21. marta 2012. godine saopštenje rezervnog plana, koji je naveo bivši generalni sekretar UN Kofi Anan, koji se u velikom meri poklapa sa predlogom posredovanja Arapske lige u novembru 2011. godine, u kome se poziva Vlada Sirije da zaustavi ubijanje civila, da se angažuje u pregovorima sa opozicijom, da se povuku snage sa ulica i počne tranzicija ka demokratskom političkom sistemu. Rusija i Kina su ovaj put podržale predloženi dokument.

Asad je prihvatio ovo saopštenje i pristao na prekid vatre i na povlačenje trupa iz gradova do 10. aprila 2012. godine. Međutim, ova obećenja nisu ispunjena. U maju 2012. godine, u selu Hula (Houla) ubijeno je 108 ljudi, uključujući 49 dece i 34 žene. Prema izveštaju Ujedinjenih nacija, ovaj masakr počinili su pripadnici sirijske vojske i Shabiha milicije (milicija vođena od strane Alevit sekte, kojoj pripada predsednik Asad).

Kao odgovor na ovo nasilje, 11 zemalja, uključujući SAD, proterale su sirijske diplomate iz svojih zemalja, a Savet bezbednost UN jednoglasno je kritikovao "nečuvenu upotrebu sile" protiv stanovnika i učešće vladinih staga u napadu. Ovo saopštenje UN potpisala je i Rusija.

Kofi Anan je podneo ostavku na mesto specijalnog izaslanika UN za Siriju, u avgustu 2012. godine, usled odbijanja sirijske Vlade da sprovede njegov mirovni plan, intenziviranja nasilja od strane samih pobunjenika i razdora unutar Saveta bezbednosti oko plana za rešenje sukoba.

Situaciju u Siriji nastavila je da se pogoršava tokom leta 2012. godine, uz nastavak napada na civile. U junu 2012. godine UN posmatrači napustili su misiju za procenu stanja ("fact-finding" mission) nakon što su bili napadnuti, i zvaničnici UN objavili su da je Sirija u stanju građanskog rata.

Asadov režim pretrpeo je oštar udarac kada je 18. jula 2012. eksplodirala bomba na sastanku visokih ministara i bezbednosnih zvaničnika u Damasku. U tom napadu je bio ubijen ministar odbrane i Asadov šurak.

Takođe u julu 2012. godine pobunjenici i vladine snage su se borile za kontrolu u Damasku i Alepu. Borbe su posebno bile žestoke u Alepu, jer su vladine trupe opkolile grad tenkovima i pucale na pobunjenike iz borbenih aviona i helikoptera. Čak 200 000 ljudi pobeglo je usled ovih borbi iz grada.

Premijer Sirije Rijad Farid Hidžab (Riyad Farid Hijab) i najmanje dva ministra sirijske Vlade prebegli su 6. avgusta 2012. godine u Jordan i najavili da će podržati opoziciju.

Do kraja leta 2012. godine, u nasilju u Siriji život je izgubilo oko 30 000 ljudi, uglavnom civila, a oko 250 000 ljudi je izbeglo iz zemlje, dok je oko 1.2 miliona ljudi interno raseljeno.

Sirijske vlasti u više navrata tvrdile su da je nasilje u zemlji počinjeno od strane naoružanih terorističkih bandi, koje su podsticane i finansirane iz inostranstva.

Krajem juna 2012. godine Sirija je potvrdila da su njene vojne snage oborile turski avion. Ovaj incident je povećao napetost između dve zemlje. Turska je stala na stranu sirijskih pobunjenika, a desetine sirijskih vojnika prebeglo je u Tursku. Prethodno, 26. marta 2012.godine, Turska je prekinula diplomatske odnose sa Sirijom i povukla svog ambasadora iz Damaska i konzula iz Alepa.

U oktobru 2012. godine pogoršao se odnos između Turske i Sirije, nakon minobacačkog napada iz Sirije, koji je usmrtio 5 turskih civila. Turska je nakon toga uzvratila napade ka Siriji.

Turska i Sirija su uvele međusobne zabrane ulaska u vazdušni prostor i zabrane letova civilnih aviona, nakon što je Turska zaustavila i obavila pretres putničkog sirijskog aviona koji je leteo iz Moskve za Damask, usled navodne sumnje da prenosi oružje.

Političko-pravni sistem

Sirija je trenutno pod autoritativnim režimom predsednika Bašara al-Asada (Bashar al-Asad). Predsednik donosi sve ključne odluke u zemlji, uz pomoć Veća sastavljenog od malog kruga savetnika, ministara i visokih članova vladajuće Baat (Ba'ath) partije. Snage bezbednosti u Siriji odgovaraju civilnim vlastima.

Referendum o novom Ustavu održan je 26. februara 2012. godine i dobio podršku od skoro 90 % glasova. Novi Ustav je ograničio mandat predsednika na dva mandata po 7 godina.

Spoljni posmatrači ocenili su referendum kao farsu. Opozicione partije su bojkotovala izbore, a opozicioni aktivisti su rezultate referenduma odbacili kao sramne i kao prevaru. Ovo su bili prvi izbori na kojima Baat partiji nije, bar u teoriji, garantovana većina.

Odredbe novog Ustava ne sadrže više odredbu o Baat partiji kao vodećoj, ali ostavljaju veliku moć u rukama predsednika Bašara al Asada.

Prema Ustavu Sirije iz februara 2012. godine, Sirija je demokratska država, sa punim suverenitetom i nedeljiva. Sistem upravljanja je republikanski sistem. Suverenitet pripada narodu, i zasniva se na načelu vladavine naroda, od strane naroda i za narod.

Politički sistem države zasniva se na načelu političkog pluralizma i vršenju vlasti demokratski, putem glasanja. Pravo glasanja na izborima imaju svi građani koji su navršili 18 godina života i koji ispunjavaju uslove predviđene u Izbornom zakonu.

Prema novom Ustavu, zakonodavna vlast pripada Narodnoj skupštini. Mandat Narodne skupštine traje 4 godine od dana prvog zasedanja i on se ne može produžiti, osim u slučaju rata. Članovi Narodne skupštine se biraju od strane građana, tajnim, direktnim glasanjem, i svi građani imaju jednako pravo glasa.

Najmanje polovina članova Narodne skupštine moraju biti radnici i poljoprivrednici. Skupština se sastaje na tri redovna zasedanja godišnje, koji ukupno ne treba da traju kraće od 6 meseci. Članovi Narodne skupštine ne odgovaraju ni parnično ni krivično, za radnje ili mišljenja izražena tokom glasanja, na sastancima ili tokom rada odbora. Islamska praksa treba da bude glavni izvor zakonodavstva.

Prvi parlamentarni izbori u Siriji u kojima su mogle da učestvuju i druge partije, osim vladajuće, održani su 7. maja 2012. godine. Sedam novih partija je učestvovalo na izborima, uključujući najveću opozicionu partiju – Narodni front za promene i oslobođenje (Popular Front for Change and Liberation) Antivladini pobunjenici, nisu podržali kandidate i pozvali su na bojkot izbora.

Prema rezultatima izbora, vladajuća koalicija (National Progressive Front) osvojila je 168 od 250 mesta u parlamentu, a kojih je Baat partija osvojila 134 mesta. Ostala mesta pripala su drugim manjim partijama.

Predsednik Republike i premijer sprovode izvršnu vlast. Predsednik je šef države, a premijer je šef Parlamenta.

Predsednik Narodne skupštine raspisuje izbor za predsednika ne kraće od 60 i ne duže od 90 dana, pre isteka mandata postojećeg predsednika. Predsednik se bira neposredno od strane naroda, apsolutnom većinom. Predsednik se bira na 7 godina, i može biti izabran na samo još jedan uzastopan mandat.

Predsednik Republike imenuje premijera, njegove zamenike, ministre i njihove zamenike, objavljuje rat, zaključuje mirovne sporazume, proglašava vanredno stanje. Predsednik je i vrhovni komandant vojske i oružanih snaga. Predsednik može da raspusti Narodnu skupštinu, u opravdanim slučajevima, i može raspisati referendum o važnim pitanjima, koja se tiču viših interesa zemlje.

Poslednji predsednički izbori održani su 27. maja 2007. godine, na kome je predsednik Asad referendumom ponovo izabran na svoj drugi sedmogodišnji mandat. Prethodno je 11. maja 2007. godine Narodna skupština jednoglasno nominovala Bašara al-Asada za predsednika zemlje. Prema zvaničnim statistikama izlasnost je bila 95.86%, a 97.62% glasača je glasalo „za", a samo 1.71% je glasalo „ne". Bilo je 67% oštećenih listića, i održan referendum nije bio ni slobodan ni fer, prema inostranim i domaćim posmatračima.

Savet ministara je najviši izvršni i upravni organ države. Sastoji se od premijera, njegovih zamenika i ministara. Savet nadzire sprovođenje zakona i propisa i nadgleda rad državnih institucija. Trenutni premijer je Wael Nader al-Halqi iz Baat partije.

Lokalne upravne jedinice imaju svoje savete, koji se biraju na opštim, tajnim i direktnim izborima.

Premijer, njegovi zamenici i ministri mogu odgovarati za svoja dela i građanski i krivično. Oni koji su optuženi, suspenduju se sa dužnosti čim optužnica stupi na snagu. Ostavka ili smena ne sprečava njihovo suđenje. Isto lice može biti ministar i član Narodne slupštine u isto vreme.

Sudska vlast se sastoji od Vrhovnog Ustavnog suda, Visokog saveta sudstva, Kasacionog suda i sudova državne bezbednosti. Sudska vlast je nezavisna, i njenu nezavisnost osigurava predsednik Republike uz asistenciju Vrhovnog saveta sudstva. Na čelu Vrhovnog saveta sudstva nalazi se predsednik Republike. Visoki savet sudstva obezbeđuje pružanje garancija potrebnih za nezavisnost sudstva. Sudije su nezavisne, a sudske odluke se donose u ime arapskog naroda Sirije.

Sirija ima tri nivoa sudova: sudovi u prvom stepenu, apelacioni sudovi i Ustavni sud – najviši sud. Verski sudovi rešavaju pitanja iz ličnih i porodičnih odnosa.

Vrhovni sud državne bezbednosti (The suprime state security court - SSSC) je ukinut od strane predsednika Asada zakonodavnim dektretom, u aprilu 2011. godine.

Državno veće je zaduženo sa upravno sudstvo. To je nezavisno sudsko i savetodavno telo.

Vrhovni Ustavni sud je nezavisno sudsko telo, sa sedištem u Damasku. Sastoji se od najmanje 7 članova, od kojih jedan mora biti imenovan za predsednika dekretom predsednika Republike. Član Vrhovnog Ustavnog suda ne može u isto vreme biti ministar ili član Narodne skupštine. Članstvo u Vrh. Ustva. sudu može se obnavljati na svake 4 godine. Vrhovni Ustavni sud vrši kontrolu ustavnosti zakona, uredbi i propisa, izražava mišljanje o nacrtima zakona.

Palestina

Službeno ime

Okupirane palestinske teritorije ( en: The Occupied Palestinian Territories, arapski: الأراضي الفلسطينية المحتلة)

Državni praznici

Organi Palestinske samouprave proslavljaju verske praznike kao praznike palestinske nacije. Datumi islamskih praznika variraju jer se računaju po islamskom lunarnom kalendaru koji ima 354 umesto 365 dana. To su sledeći praznici: Rođenje proroka Muhameda, Eid al-Fitr (kraj Ramadana), Eid al-Adha (praznik žrtvovanja), Zikra al-Hijra al-Nabawiya i pravoslavni i katolički Božić.

Geografija

Okupirane palestinske teritorije se sastoje iz dve geografske celine: Zapadne obale i Gaze koje su međusobno razdvojene teritorijom države Izrael. Geografske koordinate Gaze su 31˚ 25' N i 34˚ 20' E , dok su koordinate Zapadne obale 32˚ 00' N i 35˚ 15' E.

Ukupna površina koju zauzimaju Okupirane palestinske teritorije iznosi 6 217 km². Pojas Gaze zauzima prostor od ukupno 364 km², dok se prostor Zapadne obale prostire na 5 853 km².

Oblast Gaze se graniči na jugu sa Egiptom na istoku i severu sa Izraelom dok na zapadu izlazi na Sredozemno more.

Teritorija Gaze je sačinjena uglavnom od ravnog terena. Jedini brdoviti predeo sa peskovitim dinama se nalazi u blizini obale Sredozemnog mora. Najviša tačka je Abu Avdah (Joz Ebu' Auda) na 105 metara iznad morskog nivoa. Prirodni resursi su oranice (oko trećina oblasti se navodnjava), a nedavno su otkrivene i rezerve prirodnog gasa. Stanovništvo u pojasu Gaze je zavisno od snabdevanja vodom sa Habesor izvora koji se nalazi u južnom Izraelu. Voda iz ovog izvora napaja i pojas Gaze i Izrael, s tim što je veći deo njegovog toka preusmeren da ide ka Izraelu, čime je u toku zime dodatno otežano snabdevanje vodom u Gazi. Oblast Gaze ima umerenu klimu sa blagim zimama i suvim i toplim letima sa čestim sušama.

Najviše naseljeni gradovi u pojasu Gaze su administrativni centar grad Gaza, sa preko 800 hiljada stanovnika i grad Khan Yunis na jugu Gaze sa nešto manje od 200 hiljada stanovnika.

Oblast Zapadne obale se na istoku graniči sa Jordanom ( u dužini granice od 97 km), dok je sa ostalih strana okružena teritorijom države Izrael.

Teritorija Zapadne obale se uglavnom sastoji od grubo ispresecanih neplodnih visoravni sa nešto vegetacije u zapadnom delu, dok je istočni deo uglavnom neplodan. Najviša tačka je vrh Tal Asur na 1 022 m iznad morskog nivoa, dok je najniža tačka depresija Mrtvog mora na nivou od 408 m ispod morskog nivoa. Prirodni resursi su oranice, ali važno je napomenuti da je svega 27 % zemlje obradivo. Oblast Zapadne obale nema izlaz na more, ali obuhvata 220 km² površine slanog jezera pod nazivom Mrtvo more. Zapadna obala ima sličnu klimu kao i oblast Gaze- umerenu klimu sa blagim zimama i suvim i toplim letima koja su praćena čestim sušama.

Na Zapadnoj obali najviše naseljeni gradovi su grad Hebron ( sa 620 hiljada stanovnika), Istočni Jerusalim (sa nešto manje od 400 hiljada stanovnika) i Nablus ( oko 350 hiljada stanovnika).

U Deklaraciji o nezavisnosti, kojom je 15. novembra 1988. godine proglašena država Palestina, kao glavni grad je označen Jerusalim. Međutim, pošto palestinska Vlada nema nikakvu faktičku kontrolu nad Jerusalimom, koji je u potpunosti pod kontrolom Izraela, administrativno središte palestinske države je smešteno u gradu Ramali.

Stanovništvo

Prema podacima iz jula 2012. godine na teritoriji Zapadne obale živi 2.6 miliona stanovnika. Od ukupnog broja stanovnika, nešto više od 300 hiljada su izraelski doseljenici koji su od 1897.godine počeli da naseljavaju Zapadnu obalu, dok oko 180 hiljada Jevreja živi na teritoriji Istočnog Jerusalima.
Od ukupnog broja stanovnika, njih 35 % pripada grupi mlađoj od 14 godina, 61 % pripada starosnoj grupi od 15-64 godine, dok je samo 3.7 % stanovnika starijih od 65 godina.

Na Zapadnoj obali 72 % stanovništva živi u urbanim sredinama.

Po etničkoj strukturi, stanovništvo Zapadne obale se sastoji od 83 % pretežno palestinskih Arapa, dok Jevreji čine 17 % stanovništva.

Na teritoriji Gaze, prema podacima iz jula 2012.godine, živi oko 1.7 miliona stanovnika. Od ukupnog broja stanovnika, njih preko 40% pripada starosnoj grupi mlađoj od 14 godina, 53 % pripada grupi od 15-65 godina, dok je samo 2.6 % stanovništva starije od 65 godina.

U pojasu Gaze 72 % stanovništva živi u urbanim sredinama.

Po etničkom sastavu, stanovništvo Gaze je veoma homogeno i gotovo svi stanovnici su palestinski Arapi.

Religija

Najviši pravni akt Palestinske samouprave, Osnovni zakon definiše islam kao zvaničnu religiju Palestine. Ovim aktom je zaštićeno i pravo pripadnika ostalih religija da slobodno ispovedaju svoju veru.

U pojasu Gaze, 99% stanovništva čine sunitski muslimani. Preostalih 1 % čine hrišćani.

Na teritoriji Zapadne obale, 75 % stanovništva su muslimani -suniti. Od preostalih 25 % stanovništva, 17 % čine Jevreji, dok hrišćani čine preostalih 8 % stanovništva. Među hrišćanima najviše ima pripadnika verske zajednice grčkih pravoslavaca.

Jezik

 Pored arapskog jezika i engleski je u velikoj meri zastupljen kao drugi jezik. Na Zapadnoj obali, gde pored Palestinaca žive i izraelski naseljenici, veoma je zastupljen i hebrejski jezik. Hebrejski jezik govore i mnogi Palestinci na Zapadnoj obali.

Privreda i ekonomija

Ekonomska situacija u Gazi je znatno teža nego na Zapadnoj obali. Gaza je potpuno izolovana, jer je Izrael posle Hamasovog preuzimanja vlasti u Gazi (jun 2007. godine) skoro potpuno zatvorio prelaze između Gaze i Izraela. Sloboda kretanja je znatno ograničena za stanovnike Gaze, zbog toga je i njihova mogućnost ekonomske razmene gotovo onemogućena.

Takođe, nekada razvijena luka u gradu Gazi je blokirana od strane izraelskih bezbednosnih snaga još od 1967. godine, čime je mogućnost pomorske trgovine i razvoj ribarstva praktično onemogućen.

Izraelska blokada onemogućava legalnu trgovinu, zbog toga je stanovništvo Gaze izgradilo mrežu tunela ispod granice sa Egiptom. Kroz ove tunele iz Egipta u Gazu stiže hrana, obuća, odeća, tehnička roba i druge potrebštine. Procenjuje se da svake godine kroz ove tunele prođe količina robe u vrednosti od 500 do 700 miliona dolara (USD).

Ekonomska situacija na prostoru Zapadne obale je nešto bolja od situacije u pojasu Gaze. Izrael je nametnuo niz ograničenja slobodi kretanja ljudi i robe u okviru Zapadne obale, ali za razliku od Gaze, Zapadna obala nije potpuno zatvorena. Izrael ograničava ulaz i izlaz robe na prostor Izraela sa Zapadne obale, te održava i niz kontrolnih punktova na putevima u okviru Zapadne obale i kontroliše granični prelaz prema Jordanu. Otežavajući faktor za ekonomiju i za kretanje ljudi i dobara iz Zapadne obale, predstavlja zid, koji Izrael gradi duž granice sa Zapadnom obalom.

Palestina nema svoju valutu već se kao valuta na Okupiranoj palestinskoj teritoriji koristi novi izraelski šekel (New Israeli Shekel – NIS), s tim što se na teritoriji Zapadne obale gotovo isključivo koristi jordanski dinar.

Istorijsko- politički razvoj

Strateški značajna pozicija Palestine je ovu teritoriju učinila metom osvajanja od strane raznih carstava, počevši od izraelskih plemena, preko Asirije, Persije, Rimskog carstva, Vizantije, arapskih plemena, pa sve do Osmanlijskog carstva koje je vladalo Palestinom od 1517.godine do 1917. godine.

Pred početak Prvog svetskog rata, Palestina je bila pod vlašću Otomanskog carstva. U jeku Prvog svetskog rata, 1916. godine sačinjen je Sajks-Pikotov sporazum kojim su podeljene interesne oblasti na Bliskom istoku između Velike Britanije i Francuske, u slučaju njihove pobede u ratu. Prema ovom planu, Palestina je trebala da dobije međunarodni nadzor dok se ne konsultuju ostale velike sile (Rusija i SAD), a posle ovih konsultacija bi bila izvršena podela Palestine između Velike Britanije i Francuske.

Pored toga, Velika Britanija je postigla dogovor sa Šarif Husein ibn Alijem od Meke (Shareef Husein ibn Ali of Mecca), emirom Meke, da ukoliko Arapi pomognu savezničkim snagama u borbama sa osmanlijskom vojskom na prostoru Palestine, Britanija će im omogućiti formiranje slobodne arapske države na prostoru od Sirije do Saudijske Arabije. Arapi su podigli ustanak 1916. godine i uspeli da oslobode Palestinu od osmanlijske vlasti. Velika Britanija je pored ova dva dogovora za podelu Palestine načinila i treći dogovor. U Balfur Deklaraciji izdatoj 1917. godine Velika Britanija daje svoju podršku za osnivanje jevrejske države na području Palestine, uz davanje garancija etničkim i religijskim manjinama.

Podrška Britanije za stvaranje jevrejske države došla je kao rezultat delovanja Cionističkog pokreta koji je osnovan 1897.godine u Švajcarskoj. Cilj ovog pokreta bio je povratak Jevreja na teritoriju koju su naseljavali pre više od dve hiljade godina i osnivanje njihove države na teritoriji Palestine. Od tada je broj jevrejskih useljenika na teritoriju Palestine konstantno rastao i 1914. godine je bilo oko 85 000 Jevreja u Palestini, što je veliko povećanje u odnosu na 12 000 Jevreja koliko ih je živelo u Palestini 1845. godine.

Na mirovnoj konferenciji, održanoj nakon završetka Prvog svetskog rata, odlučeno je da se Palestina poveri Velikoj Britaniji na privremenu upravu. Uprava Velike Britanije nad Palestinom je formalizovana 1922. godine odlukom Lige naroda. U preambuli dokumenta, kojim je Liga naroda poverila Velikoj Britaniji upravu nad Palestinom, navedeno je da je cilj britanske uprave nad Palestinom omogućavanje formiranja nacionalne države Jevreja, uz poštovanje građanskih i religijskih prava nejevrejskog stanovništva.

U toku britanske uprave nad Palestinom (od završetka Prvog svetskog rata do 1948.godine), palestinski Arapi su tri puta dizali ustanak protiv jevrejskih useljenika i britanske uprave: 1920., 1921. i 1929. godine. Uprkos tome, do 1945. godine, Jevreji su činili 31% populacije na teritoriji Palestine, odnosno jevrejska zajednica je brojala oko 553 600 ljudi.

Kada su 1936. godine britanske snage u pucnjavi ubile Iz al din El Kasama (Izz al din El Qassam), sirijskog propovednika koji je živeo u Palestini, Palestinci su na to odgovorili masovnim štrajkom koji je kasnije prerastao u veliku arapsku pobunu, koja je trajala sve do 1939. godine. Paralelno sa štrajkom Arapi su vršili napade na jevrejska naselja, kao i na britanske snage. Britanske snage su oštro odgovorile na arapsku pobunu i uz pomoć lokalne jevrejske milicije Haganah (što na hebrejskom znači odbrana) uspeli su da do kraja 1939. godine slome otpor pobunjenika.

Ove pobune su imale i dalekosežnije posledice na razvoj političke situacije u Palestini, jer su konačno ukazale na nemogućnost zajedničke arapsko-jevrejske države. Suočena sa arapskom pobunom, britanska Vlada 1937. godine formira Pilovu komisiju koja je utvrdila da je britanski mandat nad Palestinom nefunkcionalan i da je podela Palestine nužna. Pilova komisija je predvidela stvaranje manje jevrejske i veće arapske države sa Jerusalimom kao internacionalnim delom pod britanskom upravom. Plan Pilove komisije je odbijen i od strane Arapa i od strane Jevreja.

Sa ciljem da se utiče na palestinske Arape da prekinu sa daljim nemirima, britanska Vlada je donela 1939. godine tzv. „Beli papir", kojim je uvedeno ograničavanje broja jevrejskih useljenika na prostor Palestine, u toku narednih 5 godina. I ovu britansku odluku su stanovnici Palestine negativno primili. Arapi su smatrali da je 5 godina nedovoljno, jer postoji mogućnost da se ponovo nastavi useljavanje Jevreja. Jevreji su smatrali da su Britanci pogazili smisao mandata Britanije nad Palestinom.

Po okončanju Drugog svetskog rata, Velika Britanija se suočila sa pritiscima od strane Sjedinjenih Američkih Država da poništi Beli Papir i da dozvoli useljavanje Jevreja u Palestinu. Sa druge strane arapske zemlje: Saudijska Arabija, Sirija, Liban, Irak, Transjordan (današnji Jordan), Jemen i Egipat su u martu 1945. godine osnovale Arapsku ligu i zajedničkim snagama počele sa pritiscima na Britaniju da reši pitanje Palestine. Suočena sa svim ovim pritiscima, a bez rešenja za pitanje Palestine, Velika Britanija 1947. godine predaje nadležnost za rešavanje ovog pitanja Ujedinjenim nacijama.

UN su osnovale specijalnu komisiju za Palestinu (The United Nations Special Commission on Palestine (UNSCOP) sa ciljem osmišljavanja plana za rešenje pitanja političke organizacije Palestine. Komisija je osmislila plan podele Palestine na dve približno jednake države, jevrejsku i arapsku, dok bi Jerusalim bio internacionalna zona. Generalna skupština UN-a je 29. novembra 1947. godine usvojila ovaj plan. Jevreji su prihvatili plan, ali su ga Arapi odbili.

Ubrzo posle objavljivanja UN-ovog plana podele, krajem 1947.godine na prostoru Palestine počinju sukobi između jevrejskih i arapskih milicija. U maju 1948. godine Velika Britanija je proglasila da je britanski mandat nad Palestinom okončan. Odmah po okončanju britanskog mandata jevrejski naseljenici proglašavaju nezavisnost države Izrael, na prostoru koji je po UN-ovom planu pripao Jevrejima. Palestinski Arapi i susedne arapske zemlje objavljuju rat Izraelu, čime je započet prvi arapsko-izraelski rat. Ovaj rat je trajao do 1949. godine i okončan je velikom pobedom Izraela, koji ne samo da je uspeo da izdrži napade snaga ujedinjenih arapskih zemalja, već je uspeo i da osvoji veći deo teritorije koja je po UN-ovom planu trebala da pripadne palestinskim Arapima, uključujući i zapadni deo Jerusalima.

Prvi arapsko-izraelski rat (1948-1949.godine) je okončan primirjem pod pokroviteljstvom UN-ove organizacije za nadgledanje primirja (United Nations Truce Supervision Organization - UNTSO). U sporazumu o primirju je navedeno da cilj primirja nije da potvrdi teritorijalna proširenja ili uspostavljanje novih granica, čime je pitanje zvanične podele Palestine ostalo i dalje otvoreno. Arapske zemlje nisu priznale Izrael, iako je Izrael postao članica UN-a 11. maja 1949. godine, a granice Izraela definisane duž linije razdvajanja su postale de facto granice Izraela. Kao posledica arapsko – izraelskog rata nastala je izbeglička kriza u kojoj je oko 750 000 palestinskih Arapa izbeglo ili je bilo isterano iz svojih domova. Palestinski Arapi su utočište našli u susednim arapskim zemljama, pojasu Gaze i na Zapadnoj obali.

Drugi arapsko-izraelski rat se odigrao u jesen 1956. godine. Povod za sukob je bila nacionalizacija Sueckog kanala od strane Egipta. Egipat je 1956.godine zabranio izraelskim brodovima da plove kroz Suecki kanal i blokirao je Tiranski prolaz, čime je odsekao pristup Izraela Crvenom moru. U roku od nekoliko sedmica, Izrael je osvojio pojas Gaze i Sinajsku visoravan. Francuska i Velika Britanija su se pridružile Izraelu u napadu na Egipat. Sukob je okončan krajem 1956.godine intervencijom UN-a nakon čega se Izrael povukao sa svih osvojenih teritorija pod pritiskom UN-a, SAD-a i Sovjetskog Saveza.

U isto vreme, pedesetih godina XX veka, palestinski Arapi u izbeglištvu počinju da se politički i vojno organizuju. Jaser Arafat, predsednik Unije palestinskih studenata u Kairu, je zajedno sa Mahmudom Abasom 1959.godine osnovao Fatah (Harakat Tahrir Filastin – Palestinski oslobodilački pokret). Fatah je u početku imao za cilj potpuno uništenje Izraela putem terorističkih i gerilskih akcija.

Od 1965. godine Fatah je, uz podršku Sirije, počeo da izvršava terorističke napade na izraelske civile, a ovi napadi su sprovođeni iz Fatahovih baza sa prostora Libana, Jordana i pojasa Gaze.

Drugi važan korak u organizovanju palestinskih Arapa je bilo organizovanje Palestinske oslobodilačke organizacije (Palestine Liberation Organisation – PLO) 1964.godine. Na samitu Arapske lige koji je održan 1964.godine u Kairu, pod patronatom članica Lige osnovan je PLO kao jedinstveni predstavnik palestinskih Arapa. PLO se sastojao od niza nezavisnih palestinskih organizacija među kojima su najvažnije bile: Fatah, Narodni front za oslobođenje Palestine, Demokratski front za oslobođenje Palestine i Narodna partija Palestine.

Početkom 1967. godine egipatski predsednik Gamal Abdel Naser (Gamal Abdel Nasser) je izneo zahtev pred Ujedinjenim nacijama da povuku mirovne snage sa egipatske granice sa Izraelom, koje su tu raspoređene posle Suecke krize 1956. godine. Istovremeno sa ovim zahtevom, 1967.godine je osnovana i zajednička vojna komanda arapskih zemalja koje počinju da grupišu snage na granicama sa Izraelom. Izrael je, da bi sprečio napad združenih arapskih snaga, 5. juna 1967. godine započeo istovremeni napad na snage Sirije, Jordana i Egipta. U ovom tzv. Šestodnevnom ratu ( od 5.juna do 10.juna 1967.godine) Izrael je uspeo da okupira pojas Gaze, istočni deo Jerusalima, Zapadnu obalu, sirijsku visoravan Golan i egipatsku visoravan Sinaj.

Oko 300 000 palestinskih Arapa je napustilo svoje domove u pojasu Gaze i Zapadne obale bežeći od čestih ratnih sukoba ili odbijajući da žive u okviru Izraela. Palestinske izbeglice su našle utočište u Jordanu, Siriji i Libanu. Arapska liga je posle novog poraza u ratu sa Izraelom izgubila kredibilitet i uticaj među Palestincima, a cela teritorija Palestine se našla pod kontrolom Izraela. Jaser Arafat, vođa Fataha, postaje predsednik PLO-a, a Fatah postaje najuticajnija palestinska organizacija. Fatah je u toku šezdesetih i sedamdesetih godina XX veka izveo niz terorističkih napada na civile u Izraelu. Takođe je pružao podršku i sprovodio obuku raznih terorističkih grupa.

Ubrzo, tokom sedamdesetih godina XX veka, PLO predvođen Jaserom Arafatom počinje da se distancira od gerilskih i terorističkih aktivnosti, koje su sprovodili neki od članova PLO-a. Veliki uspeh PLO je ostvario 1974. godine kada je od strane Arapske Lige proglašen za jedinog zvaničnog predstavnika palestinskog naroda. Iste godine PLO je dobio posmatrački status pri Ujedinjenim nacijama.

Novi arapsko – izraelski sukob je otpočeo 1973. godine. Ratu je prethodila ponuda za započinjanje pregovora o sudbini sinajske visoravni upućena od strane egipatskog predsednika Anvara Sadata (Anwar Sadat) izraelskoj premijerki Goldi Majer. Premijerka Izraela je ovu ponudu odbila, a potom je usledio napad egipatske vojske na izraelske snage u oktobru 1973.godine. Izraelsko-egipatskom ratu se pridružila i Sirija koja je napala izraelske vojne položaje na visoravni Golan. Rat je okončan pobedom Izraela i bez teritorijalnih promena. Pod pokroviteljstvom predsednika SAD, Džimija Kartera, 1979. godine u Kamp Dejvidu je potpisan mirovni sporazum između Egipta i Izraela kojim je ugovoreno povlačenje izraelskih snaga sa prostora Sinaja. Iako je ovaj sporazum stavio tačku na rat između Egipta i Izraela, nije rešio pitanje pojasa Gaze, niti je rešio pitanje palestinske države.

Krajem 70.tih godina XX veka, Izrael je postavio 12 milja široku odbrambenu liniju unutar granica Libana, sa ciljem da neutrališe pogranične napade palestinskih militanata. U naredne tri godine pogranični sukobi između Izraela i palestinskih militanata su se nastavili. Pod pritiskom SAD 1981. godine ugovoreno je primirje između palestinskih militanata i Izraela.

Ipak, ovo primirje nije dugo trajalo. Već 1982. godine Izrael je izveo novu invaziju na Liban. Povod za novu invaziju je bio atentat na izraelskog ambasadora u Londonu Šlomo Argova. Atentat su izvršili članovi palestinske terorističke Abu Nidal grupacije, koja je delovala nezavisno od Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO). Nova izraelska invazija je dovela do proterivanja glavnine vođstva i snaga PLO-a iz Libana. PLO je bio primoran da utočište potraži u Tunisu. Sve do 2000. godine Izrael je održavao svoju vojnu prisutnost u južnom Libanu, kada su po naređenju premijera Izraela, Ehuda Baraka, povučene poslednje vojne jedinice.

U decembru 1987.godine palestinski civili su započeli spontani talas demonstracija, štrajkova i drugih oblika otpora prema izraelskoj okupaciji Gaze i Zapadne obale. Ovaj ustanak palestinskih civila je postao poznat pod nazivom Prva intifada (intifada na arapskom znači „otresanje"). Taktike Palestinaca u toku Prve intifade su se sastojale od masovnih demonstracija koje su obuhvatale i gađanje izraelskih bezbednosnih snaga kamenicama. Palestinci su pribegavali i ekonomskim bojkotima, štrajkovima i odbijanjem da plaćaju poreze Izraelu. Izrael je oštro odgovorio na ovu pobunu, a u nastojanjima izraelskih snaga da zaustave proteste tokom 1988.godine je nastradalo između 1.000 i 2.000 palestinskih civila. Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija je doneo Rezoluciju 605 kojom je osudio postupke Izraela.

U novembru 1988. godine, na svom samitu u Alžiru, Palestinski nacionalni savet (de facto Skupština Palestine u egzilu) je proglasio nezavisnost Države Palestine u okviru granica određenih UN-ovim planom za podelu Palestine iz 1948. godine. Iste godine (1988.godine) vođa PLO-a Jaser Arafat, na sednici Generalne skupštine UN-a, je izjavio da država Palestina priznaje postojanje Izraela kao države, što je značilo odustajanje od prvobitnog cilja PLO-a, koji je bio uništenje Izraela.

U Madridu su krajem 1991. godine, pod pokroviteljstvom SAD-a i Sovjetskog Saveza, održani prvi izraelsko-arapski pregovori o statusu Palestine, pitanju izbeglica i obustavljanju neprijateljstva. Madridski dogovori nisu doneli konkretni plan rešavanja krize. Ipak, nastavak pregovora u sledećem periodu je doveo do toga da 1993. godine Izrael i PLO razmene pisma o međusobnom priznavanju. Iste godine u Vašingtonu, izraelski premijer Jicak Rabin i palestinski lider Jaser Arafat su potpisali Deklaraciju o principima privremene samouprave tzv. Oslo I sporazum. Ovim sporazumom (Oslo I) je predviđeno uspostavljanje prelazne samouprave u pojasu Gaze i Zapadne obale, izbor privremenog Saveta palestinskog naroda, kao i povlačenje izraelskih trupa iz pojasa Gaze i okoline grada Jerihona na Zapadnoj obali. Predviđeno je i da će u roku od pet godina (do 1998.godine) bprivremene institucije biti zamenjene stalnim. Pitanja Jerusalima, izbeglica, bezbednosna pitanja, kao i pitanja graničnih odnosa su odložena za fazu pregovora o stalnom statusu, koja je trebala da počne za vreme prelaznog perioda.

U Egiptu 1995. godine, potpisan je Oslo II sporazum, kojim je regulisana druga faza mirovnih dogovora zacrtanih u Oslo I deklaraciji. Oslo II sporazum je predviđao povlačenje svih izraelskih snaga sa palestinskih teritorija do početka 1996. godine, kao i podelu Zapadne obale na tri oblasti: A, B i C oblast. U oblasti „A" punu civilnu i bezbednosnu kontrolu vrše Palestinci, u oblasti „B" civilnu kontrolu vrše Palestinci, ali postoji udružena izraelsko-palestinska bezbednosna kontrola ove teritorije, dok je oblast „C" bila pod potpunom kontrolom Izraela. Oblasti A i B obuhvataju šire oblasti oko gradova Tubas, Tulkarm, Nablus i Qalqiliya na severu Zapadne obale, Ramallah i Salfit u centralnom delu Zapadne obale, Jerihon (Jericho) koji se nalazi na istoku Zapadne obale i Hebron, Vitlejem (Bathlehem) na jugozapadnu Zapadne obale.

Sporazum je predviđao i održavanje izbora za Palestinsko nacionalno veće, koje je trebalo da preuzme upravu nad pojasom Gaze i delom Zapadne obale, odakle su se Izraelci povukli. U toku 1996. godine održani su izbori za Palestinski nacionalni savet na kojima je Fatah odneo pobedu. Jaser Arafat je izabran za predsednika palestinske samouprave. Dalji nastavak mirovnog procesa označen je 1998.godine sporazumom postignutim između izraelskog premijera Benjamina Natanjahua i palestinskog predsednika Jasera Arafata o novom povlačenju izraelske vojske i o palestinskoj podršci u zaustavljanju terorističkih napada na Izrael, koje su spovodili radikalni elementi PLO-a.

Ipak, trajno rešenje o pitanjima uprave nad Jerusalimom, o sudbini jevrejskih naselja na Zapadnoj obali i granicama nije i dalje postignuto, što je izazvalo rast nezadovoljstva kod Palestinaca koje je kulminiralo 2000.godine. Uskoro su izbili neredi i u pojasu Gaze i Zapadne obale. Ove demonstracije su izazvale nasilni odgovor Izraela. Nasilje se nastavilo tokom cele 2001. godine, a palestinski teroristi su izvršili niz napada na mete u Izraelu. Izrael je na ove napade odgovorio tako što je 2002-godine pokrenuo vojnu akciju pod nazivom Odbrambeni štit, u okviru koje je ponovo okupirao pojas Gaze i najveće gradove na Zapadnoj obali.

Tokom 2003. godine Izrael je počeo da gradi zid duž linije razdvajanja između Izraela i Zapadne obale. Zid je trebalo da ide isključivo duž linije razdvajanja, ali je na više mesta ušao u palestinsku teritoriju, kako bi obuhvatio jevrejska naselja. Iako osmišljen pod izgovorom zaštite izraelske teritorije od palestinskih militanata, zid je zapravo višestruko otežao život Palestincima, ograničivši njihovu slobodu kretanja. Ujedinjene nacije i međunarodna zajednica su oštro osudila ovaj potez Izraela.

Tokom 2003.godine Izrael je ponovo okupirao severni deo Gaze uključujući i veliki izbeglički kamp Jabalia (Džabalija) sa oko 100 000 stanovnika.

U novembru 2004. godine Jaser Arafat je umro i na poziciji predsednika Palestinske samouprave našao se Mahmud Abas (Mahmoud Abbas). Abas se sastao sa premijerom Izraela, Arielom Šaronom, u februaru 2005.godine, i tada su postigli dogovor o prekidu nasilja. Izraelski parlament je potom potvrdio premijerov plan za povlačenje izraelskih snaga i naseljenika sa severa Gaze. U martu iste godine palestinski militanti su proglasili tahidejah (tahideyah) – zatišje u borbi.

U martu 2006. godine, na izborima za palestinsku Konstitutivnu skupštinu pobedio je Hamas, radikalna islamistička frakcija, koju Izrael označava kao terorističku organizaciju. Hamasova ideologija podrazumeva nepriznavanje države Izrael i prethodnih mirovnih dogovora između palestinskih vlasti i Izraela. Fatah je predlagao Vladu nacionalnog jedinstva, ukoliko Hamas prihvati PLO kao jedinog predstavnika palestinskoga naroda i prihvati ranije mirovne sporazume, što je Hamas odbio. Nakon pobede Hamasa na izborima, u pojasu Gaze se intenziviraju napadi na Izrael. Skoro svakodnevno su sa prostora Gaze ispaljivane rakete na prostor Izraela, na šta je Izrael odgovarao artiljerijskim napadima i slanjem borbenih aviona da napadaju ciljeve u Gazi.

Početkom 2007. godine otpočeli su dogovori između Hamasa i Fataha o formiranju Vlade nacionalnog jedinstva, koja je na kraju i formirana u martu iste godine. Nova Vlada je u svom programu istakla da podržava sve sporazume PLO-a i Izraela, ali nije izričito navela da priznaje Državu Izrael.

Jedinstvo Fataha i Hamasa nije dugo potrajalo. Već u maju 2007. godine dolazi do oružanih sukoba u Gazi između pristalica Fataha i Hamasa. Predsednik palestinske samouprave Mahmud Abas je raspustio Vladu nacionalnog jedinstva. Hamas je nastavio da tvrdi da je on jedini legitimni predstavnik Palestinaca. Kao posledica Hamasovog preuzimanja Gaze, međunarodna zajednica je prekinula finansijsku pomoć Gazi, a Izrael je potpuno zatvorio svoje granice prema ovom delu palestinske teritorije.

U periodu između 2008. i 2009. godine bezbednosnu situaciju u Gazi su obeležili konstantni sukobi između izraelskih vojnih snaga i Hamasa. U decembru 2008.godine izraelske snage su pokrenule vojnu operaciju „ Liveno olovo". U toku tri nedelje koliko je trajala operacije, nastradalo je preko 1 100 Palestinaca.

U decembru 2009.godine parlamentarni i predsednički izbori u Palestini su odloženi na „neodređen vremenski period" zbog nemogućnosti postizanja dogovora između Fataha i Hamasa o održavanju jedinstvenih izbora na celoj teritoriji Palestine.

Zapadnu obalu je nastavilo da kontroliše palestinsko rukovodstvo i vlada na čelu sa Salam Fajedom ( Salam Fayyad).
Palestinski predsednik Mahmud Abas je zatražio punopravno članstvo Palestine u Ujedinjenim nacijama 23. septembra 2011. godine.

Istorijsko glasanje u Ujedinjenim nacijama održalo se 29.novembra 2012.godine kada je Palestina prvi put u svojoj istoriji dobila status „države nečlanice" Ujedinjenih nacija. Palestinu je na sednici UN-a podržalo 138 država članica, dok je samo 9 članica bilo protiv toga da se Palestini odobri ovaj status.

Političko – pravni sistem

Prema sporazumu iz Osla iz 1994.godine koji je postignut između Palestinske oslobodilačke organizacije ( Palestinian Liberation Organisation – PLO) i Izraela uspostavljena je Palestinska samouprava. Palestinska samouprava kao izvršna vlast je predviđeno da upravlja teritorijom Gaze i Zapadne obale do postizanja dogovora o rešavanju konačnog statusa Palestine koji nije postignut do kraja 2012.godine.

Međutim, Zapadna obala je sporazumom iz Osla iz 1994.godine podeljena na tri oblasti sa različitim stepenom ovlašćenja Palestinske samouprave nad ovim delom teritorije. „Oblast A" je pod punom političkom i bezbednosnom kontrolom Palestinaca, „oblast B" je pod političkom kontrolom Palestinske samouprave ali bezbednosnu kontrolu vrši Izrael, dok je „oblast C" pod potpunom kontrolom Izraela. Oblasti A i B obuhvataju šire oblasti oko gradova Tubas, Tulkarm, Nablus i Qalqiliya na severu Zapadne obale, Ramallah i Salfit u centralnom delu Zapadne obale, Jerihon (Jericho) koji se nalazi na istoku Zapadne obale i Hebron, Vitlejem (Bathlehem) na jugozapadnu Zapadne obale.

Palestinska samouprava ima polu-predsednički višestranački sistem koji se sastoji od zakonodavnog tela oličenog u Palestinskom zakonodavnom veću (Palestinian legislative council) i izvršne vlasti koju sprovode predsednik i premijer koji vodi kabinet ministara. Sudska grana vlasti još uvek nije formirana.

Ipak, palestinska vlast nema nikakva ovlašćenja da deluje u Istočnom Jerusalimu zbog izraelske okupacije Istočnog Jerusalima još od 1967.godine. Takođe, ona ne sme da sprovodi vlast ni nad izraelskim doseljenicima koji naseljavaju teritoriju Zapadne obale pod kontrolom Palestinske samouprave.

Poslednji parlamentarni izbori su održani 2006.godine i na njima je islamistička struja predvođena Hamasom dobila 74 od 132 mesta u zakonodavnom veću Palestinske samouprave.
Hamas je 2007.godine nasilnim putem preuzeo vlast od Fataha nad pojasom Gaze, a predsednik Palestine Mahmud Abas je bio prinuđen da raspusti Vladu nacionalnog jedinstva (sačinjavali su je pripadnici Fataha i Hamasa) i da imenuje „kabinet nezavisnih stručnjaka" na čelu sa premijerom – tehnokratom Salam Fajedom (Salam Fayyad), koji je nastavio da sprovodi vlast na Zapadnoj obali.

Tokom 2012.godine u više navrata je dolazilo do pokušaja pregovora između Fataha i Hamasa koji su se odvijali pod pokroviteljstvom Egipta. Na kraju je u aprilu 2012. godine došlo do sporazuma u Dohi između Fataha i Hamasa o stvaranju jedinstvene palestinske Vlade. Međutim, ovaj sporazum još uvek nije realizovan.

Teritorijom Gaze vlada radikalni islamistički pokret Hamas, dok teritorijom Zapadne obale vlada Palestinska samouprava predvođena Fatahom.

 

Bangladeš

Službeno ime

Narodna Republika Bangladeš (en: People's Republic of Bangladesh, bengali: Gônoprojatontri Bangladesh).

Državni praznici

Praznici koji se slave na osnovu hrišćanskog kalendara su: Shohid Dibôsh (21.februar, dan sećanja na borbu za bengalski jezik 1952.godine), Jātir pitār janmôbārṣikī (17.mart, proslava dana rođenja oca nacije Sheikh Mujibur Rahman-a), Dan nezavisnosti Bangladeša (26.mart), Praznik rada ( 1.maj), Dan nacionalne žalosti (15.avgust, dan kada je ubijen otac nacije Sheikh Mujibur Rahman i članovi njegove porodice), Dan pobede ( 16.decembar) i Božić ( 25.decembar).

Praznici koji se slave na osnovu islamskog kalendara su: Eid-e-Miladun-Nabi (dan rođenja proroka Muhameda), Jumu'ah-tul-Wida ( poslednji petak Ramadana), Eid ul-Fitr ( kraj Ramadana), Muharram ( proslava mučeništva Imam Huseina), Eid ul-Adha ( praznik žrtvovanja). Datumi ovih praznika variraju u zavisnosti od islamskog lunarnog kalendara koji ima 354 umesto 365 dana.

Praznici koji se slave na osnovu bengalskog kalendara su: Pôhela Boishakh' (14.april, početak bengalske Nove godine), Buddho Purnima (proslava dana rođenja Bude), Sri Krishno Jônmashṭomi ( proslava dana rođenja Krišne), Durga Puja ( proslava u čast hindu boginje Durge). Datumi ovih praznika namaju fiksan datum i variraju u zavisnosti od bengalskog kalendara. 

Geografski položaj

Bangladeš se nalazi u južnom delu Azije i ima sledeće geografske koordinate: 24˚ N ( sever) i 90˚ E ( istok). Na jugoistoku se graniči sa Burmom, na jugu izlazi na Bengalski zaliv dok je sa svih ostalih strana okružen Indijom. Površina Bangladeša iznosi oko 144 000 km2.

Teritorija Bangladeša se može podeliti u dve geografske celine: široka ravnica formirana oko rečne mreže i brdski pojas na jugoistoku zemlje.

Rečnu mrežu Bangladeša čini oko 700 reka. Ove reke formiraju pet većih rečnih sistema: Jamuna-Bramaputra, Padma-Gang, Suma-Megna, Padma-Megna i Karnapuli. Najveći deo teritorije Bangladeša zauzimaju rečni sistemi koji su se formirali oko reka Gang i Bramaputre. Delta koju ove dve reke sa njihovim pritokama prave na ulazu u Bengalski zaliv je najveća delta na svetu. Usled razgranatosti rečne mreže u Bangladešu zemljište je izuzetno ravno i veoma plodno. Ove aluvijalne ravne zauzimaju oko 80 % teritorije Bangladeša i formiraju celinu koja se naziva Bangladeška ravnica. Ipak, s obzirom da se ravnica najvećim delom nalazi u nivou mora, često dolazi do poplava.

Jedini brdoviti deo Bangladeša čini pojas Čitagong brda ( Chittagong Hills), koji se nalazi na jugoistoku zemlje. Vrh Keokradong, koji se nalazi na 1 230 m nadmorske visine, je najviši vrh u Bangladešu.

Od ukupne površine zemljišta, oko 67 % zauzima obradivo zemljište, dok šumsko područje zauzima 16 %.

Bangladeš ima tropsku monsunsku klimu koju karakterišu visoke temperature i velika vlažnost. Postoje tri godišnja doba: toplo leto (od marta do juna), sezona monsuna (od juna do novembra), i blaga zima (od decembra do februara). Za vreme sezone monsuna padne čak 80 % godišnje količine padavina. Najhladniji mesec je januar sa dnevnim temperaturama koje se kreću oko 26˚C, dok je april najtopliji mesec kada se temperature kreću od 33˚C do 36˚C.

Usled jakih vetrova, teritoriju Bangladeša često pogađaju prirodne nepogode: tropski cikloni, tornada i plimski talasi. Najrazorniji tropski ciklon koji je ikada zabeležen u svetu pogodio je teritoriju Bangladeša 1970.godine, kada je poginulo oko 500 hiljada ljudi.

Od prirodnih resursa, Bangladeš raspolaže prirodnim gasom, ugljem, obradivim zemljištem i šumama.

U Bangladešu je 2010.godine izvršena administrativna podela na sedam oblasti: Barisal, Čitagong ( Chittagong), Daka ( Dhaka), Kulna ( Khulna), Rangpur i Silhet ( Sylhet). Ovih sedam oblasti se dalje dele na 64 okruga.
Gradovi sa najvećim brojem stanovnika su: glavni grad Daka (14 miliona stanovnika), Čitagong (4.8 miliona), Kulna (1.6 miliona) i Rajšahi (oko 850 hiljada stanovnika).

Vremenska zona: Bangladeš je šest sati ispred vremena po Griniču (UTC/GMT + 6). (Srbija je jedan sat ispred vremena po Griniču - GMT/UTC + 01:00).

Stanovništvo

Prema poslednjim procenama iz jula 2012.godine, ukupan broj stanovnika u Bangladešu iznosi oko 161 miliona ljudi. Bangladeš je država sa velikim procentom mladog stanovništva. Od ukupnog broja stanovnika, čak 34 % pripada populaciji mlađoj od 14 godina. Oko 61 % populacije pripada starosnoj grupi od 15 – 64 godine, dok nešto manje od 5 % ljudi čini grupu starijih od 65 godina.

Etnički sastav stanovništva je veoma homogen jer čak 98 % stanovništva čine Bengalci. Preostalih 2 % stanovništva čine starosedelačka plemena („Džuma narodi") koja naseljavaju Čitagong brda koja se nalaze na jugoistoku zemlje i Bihari koji vode poreklo iz Indije i kojih u Bangladešu ima oko 300 hiljada.

Bihari vode poreklo iz provincije Bihar koja se nalazi na severu Indije (i po kojoij su i dobili ime). Naime, posle 1947.godine i nezavisnoisti Istočnog Pakistana od Indije, većina muslimana iz provincije Bihar je migrirala u Istočni Pakistan, sadašnji Bangladeš verujući da će im uslovi života u islamskoj zemlji sa šerijatski pravom, međutim oni nikada nisu dobili ista prava. Bihari su većinom naseljeni u izbegličkim kapovima (procenjuje se da ima oko 60 kampova širom Bangladeša) i većina ne poseduje državljenstvo Bangladeša. Tek 2008.godine Apelacioni sud Bangladeša je doneo odluku po kojoj je oko 150 000 Bihara dobilo pravo da aplicira za državljanstvo Bangladeša. Ova odluka se odnosi na sve one koji su bili maloletni pre nego što je Bangladeš dobio nezavisnost od Pakistana 1972.godine ili koji su rođeni posle sticanja nezavisnosti. Ova odluka ne obuhvata one koji su bili punoletni u vreme sticanja neztavosnosti Bangladeša.

Bangladeš je jedna od najgušće naseljenih država na svetu. U 2011.godini naseljenost je iznosila preko 1000 stanovnika po km2. Najveći procenat stanovništva živi u seoskim područjima. Prema podacima, čak 72 % stanovništva živi u ruralnim oblastima.

Očekivani životni vek je 68 godina za muškarce, a skoro 72 godina za žene.

Religija

Prema Ustavu Bangladeša, islam je državna religija Bangladeša.

Država je prvobitno (od sticanja nezavisnosti 1972.godine) Ustavom bila definisana kao sekularna, da bi 1977.godine bio donet Ustavni amandman kojim je sekularizam zamenjen islamom. Sledećim amandmanom iz 1988.godine islam je proglašen za državnu religiju. Ipak, poslednji amandman koji je usvojen 2011.godine uspostavio je sekularizam kao osnovni princip države, ali je istovremeno zadržao islam kao državnu religiju.

Prema religijskom opredeljenju, sunitski muslimani čine 90 % ukupnog stanovništva Bangladeša, dok Indusi čine oko 9 % stanovništva. Rimokatolički hrišćani i budisti čine preostalih 1 % stanovništva. U Bangladešu takođe poostoje i male grupe šiita, sika, animista i Ahmadi muslimana, ali ove grupe nisu brojnije od 100 hiljada ljudi. Nema podataka o prisustvu značajnije jevrejske zajednice.

Jezik

Prema Ustavu Bangladeša, bengalski je zvanični jezik Bangladeša.

Preko 95 % stanovništva Bangladeša govori bengalski jezik, ali srednja i viša klasa koristi i engleski kao drugi jezik. Engleski se takođe koristi na fakultetima i u pravnom sistemu zemlje. Zakoni u Bangladešu su sve do 1987.godine bili pisani na engleskom i nisu prevođeni na bengalski.

Zajednica Bihara koristi urdu jezik, s obzirom na njihovo indijsko poreklo.

 


Privreda i ekonomija

Bangladeš je jedna od najsiromašnijih država na svetu. Preko 40% stanovništva Bangladeša zarađuje manje od $ 1 (jednog dolara) dnevno.

Sa druge strane, Bangladeš od 1996.godine uspeva da beleži stabilan i značajan privredni rast, i to uprkos političkoj nestabilnosti, slaboj infrastrukturi i sporoj primeni paketa ekonomskih reformi.

Tokom poslednjih nekoliko godina vrednost rasta realnog bruto domaćeg proizvoda (GDP) je iznosila od 5 do 7 %. U 2011.godini realni bruto domaći proizvod (GDP) je iznosio 6.7 %

Više od polovine vrednosti GDP se dobija iz sektora usluga. Ipak, najveći procenat Bangladežana, čak 45 % je zaposlen u poljoprivrednom sektoru.

S obzirom na veliki procenat plodnog i obradivog zemljišta, nacionalna ekonomija je najviše bazirana na poljoprivredi. Najviše se proizvodi pirinač, koji se uzgaja na 75 % ukupne obradive površine. Zbog povoljnih klimatskih uslova, žetva pirinča se vrši i do tri puta godišnje. Danas Bangladeš proizvodi oko 35 miliona metričkih tona pirinča godišnje, što ga čini četvrtim svetskim proizvođačem.

Od ukupne svetske količine proizvedene jute, čak 33 % dolazi iz Bangladeša. Posle Indije, Bangladeš je drugi najveći proizvođač jute na svetu i najveći svetski izvoznik ove biljke.

Pored pirinča i jute, glavni poljoprivredni proizvodi su čaj, pšenica, šećerna trska, duvan, krompir, začini i voće.

Industrijska proizvodnja je takođe zabeležila rast od 7.4 % tokom 2011.godine. Glavni industrijski centri su Daka i Čitagong. Najvažnije industrijske grane su tekstilna, prehrambena, hemijska industrija, kao i industrija prerade jute i pamuka.

Bangladeš je, posle Kine, najveći svetski izvoznik tekstila. Profit koji se zaradi na osnovu izvoza tekstila čini 80% od ukupne godišnje zarade na izvozu.
Osim tekstila, Bangladeš izvozi trikotažu, poljoprivredne proizvode, smrznutu hranu ( ribu i morske plodove), jutu i kožu. Izvoz je skoro u potpunosti okrenut ka tržištima Sjedninjenih Američkih Država i Evropske unije.

Bangladeš uvozi mašine i mašinsku opremu, tekstil (pamuk), prehrambene proizvode, naftu i naftne derivate i đubrivo. Zemlje iz kojih se najviše uvozi su Kina, Indija, Malezija, Singapur i Japan.

Stopa nezaposlenosti u 2011.godini u Bangladešu je iznosila 5 %. Sa druge strane, bez obzira na malu stopu nezaposlenosti, oko 40% stanovništva čine zaposleni sa nepotpunim radnim vremenom ili niskim platama. U toku 2011.godine više od 400 hiljada radnika iz Bangladeša je otišlo da radi u inostranstvu, od čega je njih 80% našlo posao u nekoj od država Bliskog istoka. Strane doznake u fiskalnom periodu od juna 2010. do juna 2011.godine su iznosile 11.5 milijardi dolara.

Nacionalna valuta je bangladežanska taka (BDT), a jedna bangladežanska taka ima vrednost od 0.01 dolara (USD). Jedna bangladežanska taka ima vrednost od 0.0097 evra (EUR).

Istorijsko - politički razvoj

Na današnjoj teritoriji Bangladeša se u antičkom periodu smenjivalo nekoliko indijskih carstava, ali se vodila i borba za dominaciju između budizma i hinduizma. Ova borba je trajala sve do 12. veka, kada su islamski osvajači zamenili na vlasti budističke i hinduističke dinastije i proširili islam na severni deo indijskog potkontinenta.

Prvi Evropljani koji su došli na teritoriju Bangladeša su bili portugalski trgovci i misionari, krajem 15. veka. Nakon što su se Portugalci povukli sa ovih prostora u 17. veku, britanska istočno-indijska kompanija je preuzela kontrolu nad celokupnim indijskim potkontinentom, uključujući i teritoriju Bangladeša, sredinom 18. veka. Naime, u 18.veku Britanci su preuzeli političku i ekonomsku kontrolu nad najvećim delom indijskog potkontinenta, stvarajući Britansku Indiju. Britanska Istočno indijska kompanija je upravljala ovim teritorijama, sve do pobune protiv britanske vlasti 1857.godine. Britansko Istočno indijska kompanija je nastala kao deoničarsko društvo koje je po kraljevoj povelji iz 1600.godine dobila pravo trgovine sa Indijom. Kompanija se od trgovačkog društva pretvorila u kompaniju, koja je od 1757.godine vladala Indijom preuzevši vojne funkcije i funkcije vladanja, sve do njenog raspuštanja 1858.godine.

Nakon velike pobune protiv Istočnoindijske kompanije koju je organizovalo muslimansko stanovništvo 1857.godine, britanska vlada je direktno preuzela upravu nad teritorijom i proglasila Bengal ( teritoriju današnjeg Bangladeša) za jednu od sedamnaest provincija pod upravom Britanije.

Krajem 19.veka počeo je da se razvija pokret za nezavisnost indijskog potkontinenta od Britanije. Bengalski političari su bili veoma aktivni, kako u Kongresnoj partiji Mahatme Gandija, tako i u Opšte indijskoj muslimanskoj ligi Muhameda Ali Džinaha ( Mohammad Ali Jinnah). Naime, nakon što je britanska Vlada 1857.godine direktno preuzela upravu nad indijskim kontinetom, položaj muslimana je poogoršan, što je dovelo do stvaranja Opšte indijske muslimanske lige 1906.godine. U početku je Liga želela samo da zaštiti prava muslimanske manjine. Međutim, pred početak Drugog svetskog rata, lider Lige,Muhamed Ali Džinahje odbio ponudu o formiranju ujedinjene Indije, i pozvao na stvaranje nezavisne države na teritorijama gde muslimani čine većinu, odnosno na severo-zapadu i na istoku Indije.

Na teritoriji onoga što je nekada bila britanska Indija 1947.godine su stvorene države Indija i Pakistan. Pakistan je podeljen na dva dela: Istočni i Zapadni Pakistan. Teritorija Istočnog Pakistana je trebalo da obuhvati teritoriju cele pokrajine Bengal, međutim pokrajina je podeljena duž religijskih linija. Istočni deo pokrajine Bengal u kome je bila dominantna muslimanska većina je postao Istočni Pakistan, dok je zapadni deo sa pretežnom hindu većinom ostao u okviru Indije i dobio ime Zapadni Bengal. Dva dela države Pakistan, Istočni i Zapadni, su međusobno bili razdvojeni sa preko 1600 kilometara indijske teritorije, što je u mnogome otežavalo funkcionisanje jedinstvene države.

Istočni i Zapadni Pakistan nisu bili podeljeni samo u geografskom, već i u kulturološkom, etničkom i jezičkom smislu. Dok su stanovnici Zapadnog Pakistana većinskim delom etnički pripadali Paštunima i Pandžabima, Istočni Pakistan je najvećim delom naseljavala bengalska etnička grupa. Kada je 1948.godine Vlada Pakistana proglasila urdu za jedini zvanični jezik, to je izazvalo masovne proteste u Istočnom Pakistanu gde se gotovo isključivo govori bengalski jezik. Nakon godina masovnih protesta i sukoba sa demonstrantima, federalna Vlada je 1956.godine uvrstila i bengalski jezik kao jedan od zvaničnih.

Ipak, nezadovoljstvo Istočnog Pakistana je bilo izazvano i ekonomskom eksploatacijom od strane federalne Vlade, koja je svu političku i ekonomsku moć skoncentrisala u zapadnom delu zemlje. Na pakistanskim parlamentarnim izborima koji su održani krajem 1970.godine, u Istočnom Pakistanu je ubedljivo pobedila Awami liga, koja se još od 1949.godine borila za nezavisnost od Zapadnog Pakistana. To je značilo da bi Liga dobila većinu mesta u federalnom parlamentu, što je naišlo na otpor u zapadnom delu zemlje. Tadašnji predsednik Pakistana, Jahja Kan (Yahya Khan), odbio je da postavi lidera Awami lige Sheikh Mujibur Rahmana na mesto premijera i odložio je sazivanje konstitutivne sednice parlamenta. Ovaj postupak je izazvao socijalne nemire i seriju protesta širom Istočnog Pakistana.

Ubrzo je otpočeo progon političkih lidera na istoku zemlje - Awami liga je zabranjena, a njen lider Sheikh Mujibur Rahman je uhapšen. U Istočni Pakistan su poslate vojne trupe kako bi smirile narodnu pobunu. U martu 1971.godine, odmah nakon hapšenja lidera Awami lige, komandant oslobodilačke bengalske armije, major Zia-Ur-Rahman, proglasio je nezavisnost od Zapadnog Pakistana i stvaranje nove države – Bangladeša.

Intervencija pakistanske vojske se pretvorila u pravi građanski rat na teritoriji Istočnog Pakistana. Sukobi između pakistanske vojske sa jedne strane i „oslobodilačkih snaga" sa druge strane su se nastavili tokom cele 1971. godine, što je rezultiralo milionima izbeglica koje su prelazile na teritoriju Indije. Krajem 1971.godine, Indija je intervenisala tako što je poslala svoje trupe na teritoriju Istočnog Pakistana, stavivši se time na stranu bengalske oslobodilačke armije. Pakistanska vojska više nije imala snage da trpi pritisak borbe na još jednom frontu i izvršila je predaju u decembru 1971.godine.

U januaru 1972.godine proglašena je nezavisna država Bangladeš, a za prvog premijera novonastale države postavljen je Sheikh Mujibur Rahman. Novim Ustavom, koji je donet u decembru 1972.godine, premijer je dobio široka ovlašćenja, uspostavljeno je nezavisno sudstvo, kao i jednodnomi parlament. Takođe, Ustavom je proklamovano da će državna politika biti zasnovana na osnovu četiri vodeća principa Awami lige – na principu nacionalizma, sekularizma, socijalizma i demokratije.

Prvi parlamentarni izbori u Bangladešu su održani 1973.godine i na njima je ponovo nadmoćno pobedila Awami liga. Nova Vlada se fokusirala na rehabilitaciju državne ekonomije, međutim, s obzirom da se ekonomsko stanje nije poboljšavalo, premijer Mujibur Rahman je krajem 1974.godine odlučio da u državi uvede vanredno stanje.

Iskoristivši snagu parlamentarne većine Awami lige, Mujibur Rahman uspeo je u nameri da se u parlamentu izglasa novi Ustavni amandman kojim je značajno umanjena moć zakonodavne i sudske grane vlasti na račun izvršne grane. Takođe, ovim amandmanom u državi je uspostavljen jednopartijski sistem. Ipak, situacija u zemlji se nije popravljala, a premijer je sve češće bio na meti kritika. U avgustu 1975.godine jedan deo oficira vojske je izvršio atentat na Mujibur Rahmana prilikom koga je stradao i deo njegove porodice.

Nakon atentata, na čelu Vlade se našao savetnik bivšeg premijera Khandakar Moshtaque. U sledećem periodu, usledilo je nekoliko vojnih udara koji su u prvi plan izbacili načelnika Generalštaba i nekadašnjeg vođu bengalske oslobodilačke armije – generala Zia-Ur-Rahmana. General Rahman je obećao vojnu podršku civilnoj vlasti na čijem čelu se u tom trenutku nalazio predsedavajući Vrhovnog suda Sajem (Sayem). Po nalogu generala Rahmana, Sajem je raspustio Parlament i proglasio uvođenje Vojnog zakona. Nakon što se Sajem povukao sa vlasti, general Rahman preuzima izvršnu vlast 1977.godine. On objavljuje svoj program u kome stavlja naglasak na ekonomsku reformu, kao i na postepeno uklanjanje Vojnog zakona. Na izborima sledeće godine, Zia-Ur-Rahman osvaja 78 % podrške građana i nastavlja da transformiše državu u pravcu konstitucionalne demokratije. U istom periodu, general Rahman osniva svoju političku partiju – Nacionalističku partiju Bangladeša (Bangladesh nationalist party – BNP), koja posle Awami lige postaje druga vodeća stranka u zemlji . Ipak, u maju 1981.godine odmetnički delovi vojske su izvršili atentat na Zia-Ur-Rahmana, čime je okončana njegova vlast.
Na izborima koji su održani šest meseci nakon ubistva Zia-Ur-Rahmana pobedio je Abdus Satar (Abdus Sattar), ali je vrlo brzo usledio novi vojni puč kojim je na vlast došao general Eršad.

Poput njegovih prethodnika, general Eršad je nakon izvršenog puča (u martu 1982.godine) suspendovao Ustav i uspostavio Vojni zakon. Kako bi obezbedio narodnu podršku za svoj režim, Eršad je 1985.godine održao referendum na kome je pobedio iako je izlaznost glasača bila mala. Kako bi osigurao prelaz sa vladavine Vojnog zakona ka većim političkim pravima, Eršad je osnovao svoju političku partiju – Nacionalnu partiju (Yatiya Party). U međuvremenu, na čelu dve do tada najveće partije našle su se dve žene. Nacionalističku partiju Bangladeša (BNP) je preuzela Begum Khaleda Zia, udovica predsednika Zia-Ur-Rahmana, dok je glavni lider Awami lige postala Sheikh Hasina Wajed, ćerka Sheikh Mujibur Rahmana.

Na predsedničkim izborima koji su se održali 1986.godine general Eršad je osvojio 84 % glasova, čemu je doprinelo i to što su BNP i Awami liga rešile da bojkotuju izbore. Nakon usvajanja zakona koji je predviđao institucionalno jačanje vojske, opozicione partije su napustile parlament i po prvi put se celokupna opozicija ujedinila protiv generala Eršada. Vlast je počela da hapsi opozicione lidere, ali to ipak nije pomoglo u zaustavljanju talasa protesta i masovnih štrajkova. Predsednik Eršad je potom raspustio parlament, proglasion vanredno stanje i zakazao nove parlamentarne izbore za mart 1988.godine. Opozicija je bojkotovala i ove izbore što je prouzrokovalo da vladajuća Nacionalna partija osvoji 251 od 300 poslaničkih mesta. Odmah nakon konstituisanja parlamenta usvojen je niz zakona, ali i Ustavni amandman kojim je islam uspostavljen kao državna religija uprkos dotadašnjoj tradiciji sekularizma.

Sledeće dve godine (1989. i 1990. godine) obeležene su masovnim štrajkovima, protestima opozicije i građanskim nemirima u zemlji. Predsednik Eršad je krajem 1990.godine ponudio svoju ostavku. Na izborima u februaru 1991.godine, za koje se smatra da su bili najslobodniji izbori u istoriji zemlje, pobedila je Nacionalistička partija Bangladeša, koja je formirala Vladu uz pomoć fundamentalne islamističke partije Jamaat-i-Islami. Na čelu Vlade našla se Begum Khaleda Zia.

Ubrzo po preuzimanju vlasti usvojeno je nekoliko zakona kojima se jačaju ovlašćenja premijera. Parlamentarni izbori koji su održani 1994.godine praćeni su optužbama opozicije o nameštanju izbornih rezultata. Opozicija se potom potpuno povukla iz Parlamenta i započela proteste kako bi se izvršio pritisak na Khaleda Ziu da se povuče sa mesta premijera i da prepusti vođstvo zemlje prelaznoj vladi do sledećih izbora. Međutim, to se nije dogodilo i novi parlamentarni izbori zakazani za februar 1996.godine su se ipak održali i na njima je Khaleda Zia ponovo zadobila podršku, dok su opozicione partije bojkotovale izbore tvrdeći da je pobeda BNP-a bila unapred pripremljena.

Kako se politička situacija nije smirivala, u martu 1996. godine Vlada je popustila pred zahtevima opozicije i parlament je usvojio amandman na Ustav kojim se uspostavlja prelazna vlada čiji je zadatak da sprovede slobodne i fer izbore. Na čelo te Vlade postavljen je predsedavajući Vrhovnog suda Mohammed Habibur Rahman. Novi parlamentarni izbori su se održali u junu 1996.godine i na njima je pobedila Awami liga, koja je formirala Vladu sa Nacionalnom (Yatiya) partijom. Lider Awami lige Sheikh Hasina je postala predsednica Vlade.

Nova predsednica Vlade, Sheikh Hasina, je odlučila da formira Vladu nacionalnog jedinstva, što je značilo da bi sve tri politički relevantne partije – Awami liga, BNP i Nacionalna partija, trebalo da sačine koalicionu vladu. Nacionalna partija se povukla iz ovih razgovora i pre koalicionog dogovora, dok je BNP ušla u Vladu ali se tokom sledeće dve godine više puta povlačila iz Vlade i ponovo vraćala u nju. Ipak, 1999.godine BNP se definitivno povukla iz Vlade i zajedno sa ostalim opozicionim partijama počela da učestvuje u organizovanju štrajkova i protesta koji su blokirali zemlju. Zahtevi nekada vladajućih partija, a sada opozicionih, su opet bili slični: ukoliko Vlada ne obezbedi fer uslove za održavanje izbora, opozicija će bojkotovati izbore. Kako Vlada nije preduzela potrebne mere, opozicione partije su bojkotovale sve izbore tokom 1999. i 2000.godine.

Konačno, u julu 2001.godine, Awami liga se povukla sa vlasti i dopustila formiranje prelazne vlade koja treba da održi slobodne izbore. Za vreme posete bivšeg predsednika Sjedinjenih Američkih Država, Džimija Kartera, tokom leta 2001. godine, Khaleda Zia i Sheikh Hasina su se obavezale da će poštovati izborne rezultate, kao i da će učestvovati u radu parlamenta bez obzira na rezultate izbora. Prelazna vlada je uspela da suzbije političko nasilje kako bi u oktobru 2001.godine mogli da se održe novi parlamentarni izbori. Na ovim izborima BNP je osvojila dve trećine glasova birača, a Khaleda Zia se opet našla na mestu premijera.

Uprkos prethodnim obećanjima, Sheikh Hasina je odbacila rezultate izbora i bojkotovala rad parlamenta. Ipak, u toku sledeće četiri godine Awami liga se povremeno aktivirala u parlamentu, sve do konačnog bojkota parlamentarnog rada 2005.godine. Tokom 2006.godine članovi Awami lige su zatražili prevremene izbore, ali su istovremeno optužili vladajuću stranku za napade na opozicione lidere i za pokušaj uništenja Awami lige nizom militantnih napada. Dogovori oko uslova održavanja izbora nisu završeni uspešno, te je Awami liga najavila bojkot predstojećih parlamentarnih izbora zakazanih za januar 2007.godine.

Deset dana pred izbore, predsednik prelazne vlade je proglasio vanredno stanje u zemlji i odložio parlamentarne izbore na neodređeno. Prelazna vlada je uz podršku vojske pokušala da zaustavi eskalaciju političkog nasilja u zemlji. U ovom periodu koji je trajao sve do 2008.godine protiv obe bivše premijerke su se vodili sudski postupci. Sheikh Hasina je bila optužena za iznuđivanje za vreme trajanja svog mandata, dok je Khaleda Zia bila optužena za korupciju i pritvorena. Nakon što je datum održavanja novih parlamentarnih izbora zakazan za decembar 2008.godine, Khaleda Zia je puštena iz zatvora kako bi mogla da predvodi partiju na predstojećim izborima.

Neposredno pred izbore ukinuto je vanredno stanje, a na izborima koji su održani 29.decembra 2008.godine i koje su međunarodni posmatrači proglasili za slobodne i fer izbore, pobedila je Awami liga. Sheikh Hasina je ponovo postala predsednica Vlade.

Političko – pravni sistem

Političko-pravni sistem Bangladeša je uređen na osnovu Ustava iz 1972.godine. Bangladeš se ovim Ustavom proglašava za narodnu, demokratsku, socijalističku i sekularnu državu. Ustav je suspendovan 1982.godine usled vojnog puča i ponovo vraćen na snagu 1986.godine. Od 1972. godine pa do danas, osnovni tekst Ustava nije značajno menjan, osim što je zaključno sa 2011.godinom usvojeno petnaest amandmana.

Oblik vladavine je parlamentarna demokratija. U Bangladešu postoje tri grane vlasti: izvršna vlast koju čine jaka vlada i ceremonijalni predsednik, zakonodavna vlast koju čini unikameralni ( jednodomi ) parlament, dok treću granu vlasti predstavlja nezavisno sudstvo.

Izvršna vlast je sastavljena od predsednika države i vlade na čelu sa premijerom. Predsednik je ceremonijalna ličnost i nema značajnija ovlašćenja. Članovi parlamenta biraju predsednika na period od pet godina. Predsednik jedino ima ovlašćenje da vrši pomilovanja i da poništi osuđujuću kaznu. U slučaju rata, njegova ovlašćenja se proširuju: država ne može proglasiti ratno stanje bez saglasnosti predsednika, koji će u tom slučaju postati vrhovni komandant odbrane. Sadašnji predsednik Bangladeša je Zilur Rahman (Zillur Rahman), veteran Oslobodilačkog rata 1971.godine. On je tu funkciju preuzeo 19.februara 2009.godine, nakon što je izabran od strane novog saziva parlamenta.

Celokupna moć izvršne grane vlasti u Bangladešu je skoncentrisana u vladi koju vodi premijer. Predsednik imenuje za premijera onog člana parlamenta koji ima podršku skupštinske većine za formiranje vlade. Od ukupnog broja ministara koje određuje premijer, njih 90 % moraju biti poslanici parlamenta, dok preostalih 10 % mogu biti nezavisni eksperti.

Zakonodavnu vlast u zemlji vrši jednodomi parlament. Parlament ima 300 članova koji se biraju na svakih 5 godina. Ustavnim amandmanom iz 2011.godine 50 mesta u parlamentu je rezervisano za žene. Parlament funkcioniše sve dok je izvršna vlast u stanju da obezbedi podršku skupštinske većine. Onog trenutka kada neki zakonski predlog ne može da bude izglasan usled nedostatka potrebne većine, predsednik može da raspusti parlament i raspiše nove parlamentarne izbore.

Poslednji parlamentarni izbori su održani 29.decembra 2008.godine. Na njima je ubedljivu pobedu odnela Awami liga, sa osvojenih 230 od ukupno 300 mesta u parlamentu. Sheikh Hasina, predsednica Awami lige, je dobila mandat da sastavi novu vladu, čime se po drugi put u svojoj političkoj karijeri našla na mestu premijera. Ovi izbori su, prema izveštajima nezavisnih posmatrača, bili otvoreni, slobodni i fer. Ipak, opozicija je odbila da prizna poraz na izborima, navodeći da je bilo nameštanja izbornih rezultata.

Pravosudni sistem Bangladeša se sastoji od Vrhovnog suda, nižih sudova i opštih sudova. Predsedavajućeg Vrhovnog suda, kao i ostale sudije ovog suda, imenuje predsednik države. Vrhovni sud Bangladeša ima nadležnost ne samo da interpretira zakone koje donosi parlament, već i da ih proglasi ništavim ukoliko oceni da ti zakoni štete fundamentalnim pravima građana.

 

Eritreja

Službeno ime

Država Eritreja ( tirginja: ኤርትራ ʾErtrā ; arapski: إرتريا‎ Iritriyā, eng.State of Eritrea)

Državni praznici

Državni praznici koji se proslavljaju u Eritreji su: 1. januar -Nova godina; 7. januar- rođenje Isusa Hrista- pravoslavni Božić (Leddet); 19. januar Bogojavljenje (Timket); 5. februar - rođenje proroka Muhameda; 10. februar - Oslobođenje Masave, operacija Fenkil; 8. mart -Međunarodni dan žena; 1. maj - Međunarodni dan rada; 24. maj - Dan nezavisnosti; 20. jun - Dan mučenika; 1. septembar - godišnjica početka oružane borbe; 11. septembar – Nova godina koju proslavlja pravoslavna Tewahedo crkva, 27. septembar – Pronalazak časnog krsta i 25. decembar katolički Božić (Lidet).

Praznici koji nemaju fiksan datum: hrišćanski-Veliki petak i Uskrs. Islamski - Kurban Bajram, Praznik žrtvovanja (Eid ul-Adha), koji variraju u odnosi na lunarnu islamsku godinu.

Geografski položaj

Eritreja je država koja se nalazi u severnom delu Afrike. Ime je dobila po italijanskom nazivu za zemlju na Crvenom moru Ἐρυθραίᾱ (Erythraíā ).

Eritreja se graniči sa Sudanom na zapadu, Etiopijom na jugu, Džibutijem na jugoistoku, na severu i istoku Eritreje nalazi se Crveno more. Arhipelag Dahlak i nekoliko Hanish ostrva su takođe teritorije Eritreje. Eritreji pripadaju i oko 350 ostrva u Crvenom moru.

Ukupna površina teritorije Eritreje iznosi oko 117 600 km2.

Eritreja se nalazi na severoistočnom delu Afrike, poznatijem kao Rog Afrike. Geografske koordinate Eritreje su 15° severne geografske širine, i 39° istočne geografske dužine.

Zemlja je praktično podeljena istočno-afričkim procepom. Na zapadu zemlje se nalazi plodno zemljište, a plodnost tla opada ka jugu. Zemljište na jugu čine blage kosine i brda. Eritreja se nalazi na brdovitom terenu, okružena planinama i karakteriše je velika erozija tla. Plodno zemljište nalazi se u dolini na centralnom platou, i veoma je pogodno za poljoprivredu.

Strateški važan moreuz Bab-el- Mandeb, povezuje obale Eritreje i Jemena. Bab-el-Mandeb (arapski, vrata suza) je moreuz koji razdvaja Afriku i Aziju a spaja Crveno more i Adenski zaliv. Najviši vrh Eritreje je Emba Soira ( 3 018 m) i nalazi se u centralnom delu zemlje.

Glavni grad Eritreje je Asmara. Neki od većih i značajnijih gradova su Masava (Massawa) na istoku, lučki grad Aseb (Asseb) na jugoistoku, Keren na severu, i Mandefera u centralnom delu Eritreje.

Geografski Eritreja ima tri geografske regije: prva regija leži uz obale Crvenog mora i formira uske istočne nizije. Drugi geografski region čini etiopijska visoravan koja se prostire ka severu, a treća regija nalazi se na zapadu zemlje na granici sa Sudanom i karakterišu je ravničarski predeli.

Administrativnom podelom od 15.aprila 1996.godine Eritreja je podeljena na šest regiona (zobas): Gash-Barka sa administrativnim centrom gradom Berentu, Debubawi Kayih Bahri (južni crvenomorski region) sa centrom u gradu Assabu, zatim Maakel (ili centralni region) sa gradom Asmara, region Semenani Kayih Bahri (severni crvenomorski region) i njegov administrativni centar Massawa, Anseba sa gradom Keren, i region Debub sa gradom Mendefera.

Eritreja ima prijatnu i blagu klimu tokom većeg dela godine. U visoravnima najtopliji mesec je maj, a zimi se temperatura spušta do nule.

Kroz Eritreju protiču četiri veće reke: Anseba, Gash, Barka i Tekeze.

Neki od prirodnih resursa zemlje su so, riba, zlato, cink i bakar.

Stanovništvo

Stanovništvo Eritreje je etnički veoma raznoliko. U Eritreji živi devet etničkih grupa: Tigrinya, Bilen, Afar, Saho, Rashaida, Tigre, Kunama, Nara i Hidarib.

Tigrinja (The Tigrinya) žive u centralnim i južnim visoravnima Eritreje.Većina pripadnika ove grupe su pravoslavni hrišćani. Oni čine oko 50 % ukupnog stanovništva Eritreje.

Etnička grupa Bilen naseljava grad Karen (koji se nalazi u centralnom delu Eritreje) i njegovu okolinu. Oni su tradicionalna grupa organizovana po krvnom srodstvu. Žene iz etničke grupe Bilen karakteristične su po raznobojnoj odeći, alkama od zlata, bakra ili srebra i tetovažama od kane. Većina pripadnika etničke grupe Bilen su muslimani.

Afari, takođe poznati i kao Dankalis, većinom nastanjuju jugoistočne obale oko Crvenog mora i neka od eritrejskih ostrva. Pripadnici etničke grupe Afari su većinom muslimani.

Saho naseljavaju južne delove gradova Asmara (u centralnom delu Eritreje) i Massawa (na obali Crvenog mora) i visoravni u okolini Hazemo doline.

Rašida (Rashaida) su jedini etnički Arapi u Eritreji, koji su pristigli na sever Afrike u XIX veku.Oni su muslimani i pričaju arapskim jezikom. Žive na obalama Crvenog mora na severu zemlje, i na granici sa Sudanom.

Tigre naseljavaju predele severnih planina Eritreje i obalama mora na istoku, a takođe nastanjuju i delove nizija na zapadu zemlje. Oni čine oko 30 % populacije Eritreje.

Pripadnici grupe Kunama žive na jugozapadu Eritreje, u okolini grada Barentu i u blizini granice sa Etiopijom. Njihovo društvo je zasnovano na egalitarizmu (jednakosti) i matrijarhatu.

Pripadnici etničke grupe Nara žive na padinama ravnice Barka na zapadu Eritreje.

Hidaribi, poznati i kao T'badwe, većinom su polunomadske grupe koje žive na severo-zapadnim obroncima doline smeštene u centralnom delu Eritreje.

Prema procenama za 2012.godinu Eritreja ima oko 6 miliona stanovnika. Očekivani životni vek stanovništva prema procenama iz 2012.godine iznosi 62 godine.

Prema podacima za 2012.godinu oko 41 % stanovništva Eritreje je mlađe od 14 godina.

Religija

Iako ne postoje provereni statistički podaci o religijskoj pripadnosti eritrejskog stanovništva, prema grubim podacima oko 40% stanovništva su pripadnici hrišćanstva, a 60% stanovništva Eritreje su muslimani suniti.

Muslimani većinom žive u istočnim i zapadnim nizijama Eritreje, dok hrišćani nastanjuju predele oko visoravni u centralnim delovima Eritreje.

Oko 24% hrišćana su pripadnici pravoslavne vere, 10% katoličke, a 4% stanovništva zajedno čine pravoslavci, Jehovini svedoci i adventisti.

Takođe u Eritreji se nalazi mala religijska grupa Bahai (Baha'i), a oko 2% stanovništva su pripadnici animizma. Animizam je verovanje da prirodna bića ukuljučujući životinje i biljke, ali i nežive stvari kao što su predmeti, poseduju duhovnost.

Jezik

Eritreja nema zvanični jezik. Ustav Eritreje priznaje svih devet jezika kojim pričaju etničke grupe, a dva jezika koji se najčešće koriste u službenoj upotrebi su arapski i tirginja jezik.

Tirginja jezik potiče iz semitske grupe jezika. Arapski kao svoj maternji govori samo etnička grupa Rashida, a ostale grupe ga koriste u verskim obredima.

Većina etničkih grupa u Eritreji govore dva jezika, a zbog dugogodišnje vladavine Etiopije nad Eritrejom mnogi građani govore amharic, zvanični jezik Etiopije.

Do petog razreda osnovne škole učenici pohađaju nastavu na maternjem jeziku, a od šestog razreda nastava se odvija na engleskom jeziku. Najzastupljeniji jezici u Eritreji su tirginja i tigre, kojima govori oko 83 % populacije.

Privreda i ekonomija

Od svoje nezavisnosti 1993.godine Eritreja se suočava sa ekonomskim problemima. U ratu sa Etiopijom devedesetih godina XX veka u zemlji su oštećeni brojni infrastrukturni važni objekti kao što su bolnice, putevi, telekomunikacije, javne ustanove.

Ekonomska budućnost Eritreje uveliko zavisi od sposobnosti Vlade da se suoči i sa brojnim socijalnim problemima kao što su nepismenost, nezaposlenost, niske profesionalne kvalifikacije i obučenost radnika, ali i spremnošću da se uvede tržišna ekonomija.

Iako je Vlada u prošlosti najavljivala uvođenje slobodnog tržišta i privatizaciju, u praksi vladajuća stranka, Partija narodnog fronta za demokratiju i pravdu (The People's Front for Democracy and Justice (PFDJ), ima potpunu kontrolu nad ekonomijom zemlje. U Eritreji postoji jako mali broj privatnih preduzeća.

Ekonomija Eritreje se u velikoj meri zasniva na porezu od 2% koji plaćaju Eritrejci koji žive i rade u inostranstvu. Oko 32% bruto nacionalnog proizvoda (BNP) država ubira od doznaka iz inostranstva.

Uprkos tome, Vlada Eritreje vrši strogu kontrolu nad inostranim valutama tako što ograničava njihovu dostupnost i promet na tržištu Eritreje.

Poljoprivredni proizvodi koji se najčešće izvoze iz Eritreje su pamuk, voće i povrće i meso. Najveći izvozni partneri Eritreje su Italija (oko 30% ukupnog izvoza) i Sudan (24%), a za njima slede Saudijska Arabija, Kina i Velika Bitanija.

Eritreja najviše uvozi iz Saudijske Arabije, Egipta, Kine, Indije, Nemačke, Italije, Južne Afrike i Brazila. Uvozni prioizvodi koji su najviše zastupljeni su mašine, naftni proizvodi i hrana.

Država ne ulaže govoro ništa u razvoj poljoprivrede, industrije ili uslužnog sektora u Eritreji.

Zbog oskudnog sistema navodnjavanja poljoprivreda Eritreje je u mnogome zavisna od sezona kiše. Veliki procenat populacije, oko 80 % stanovništva se bavi poljoprivredom samo za sopstvene potrebe.

Razvoj ekonomije u Eritreji umnogome otežava i prinudna mobilizacija stanovništva, ali i velike migracije stanovništva koje prate taj problem, jer veliki broj mladih radno sposobnih ljudi napusti zemlju da bi izbeglo obavezu vojne službe.

Bruto domaći proizvod po glavi stanovnika u Eritreji za 2012.godinu je iznosio oko 800 dolara. Stopa inflacije za 2012. godinu procenjena je na 13,3 %.

Prema humanom indeksu razvoja - sveobuhvatnoj formuli koja meri siromaštvo, pismenost, obrazovanje i životni vek, kao pokazatelja razvijenosti zemlje - Eritreja je u 2011.godini svrstana na 177 mesto od 183 zemlje.

Prema indeksu ekonomskih sloboda, Eritreja je u 2012.godini proglašena za jednu od neslobodnih ekonomija sveta. Od 46 zemalja podsaharske Afrike koje su obuhvaćene ovim indeksom, Eritreja se nalazi na 45 mestu.

Istorijsko-politički razvoj

Pre italijanske okupacije 1885.godine teritorijom današnje Eritreje vladale su mnoge države, prvenstveno zbog važnog geostrateškog položaja i kontrole nad regionom oko Crvenog mora.

Posle predaje Italije u Drugom svetskom ratu, Eritreja je 1941.godine dodeljena britanskoj vojnoj upravi.

Rezolucijom Ujedinjenih nacija 1952.godine stvorena je federacija Etiopije i Eritreje. Rezolucijom je ignorisana eritrejska težnja za nezavisnošću, ali je građanima Eritreje garantovala neka demokratska prava, i garancije za autonomnu upravu. Međutim ubrzo nakon osnivanja federalne uprave ova prava su počela da se negiraju i zloupotrebljavaju od strane etiopijske vlasti.

Etiopijski vladar Halie Sellassie je 1962.godine samovoljno raspustio parlament Eritreje i anektirao državu, što je izazvalo povećanje borbe za nezavisnost Eritreje od Etiopije. Borba za nezavisnost Eritreje se nastavila i nakon puča kojim je Selasije svrgnut sa vlasti 1974.godine. Nova etiopijska Vlada, poznata kao Derg, bila je marksistička vojna hunta, predvođena Mengistom Haliem Miriamom (Mengistu Haile Miriam).

Tokom šezdesetih godina XX veka Oslobodilački front Eritreje (Eritrean Liberation Front - ELF) vodio je borbu za nezavisnost Eritreje. Nekoliko članova Fronta se odvojilo 1979.godine i osnovalo Narodni oslobodilački front Eritreje (Eritrean People's Liberation Front - EPLF), koji je krajem sedamdesetih godina XX veka postao glavna eritrejska oružana grupa u borbi za nezavisnost. Na čelu Narodnog fronta bio je Isaias Afwerki.

Narodni front je 1977.godine pokrenuo proterivanje etiopijskih snaga iz Eritreje.Međutim iste godine Etiopija je uz pomoć ruskih vojnih snaga uspela da povrati prevlast i natera Narodni Front na povlačenje.

Između 1978.godine i 1986.godine etiopijski Parlament je pokrenuo osam ofanziva protiv pokreta za nezavisnost Eritreje, od kojih su svi propali. Narodni front je 1988.godine okupirao Aefbeta - vojno sedište etiopijske armije na severoistoku Eritreje, i time primorao etiopijsku vojsku da se povuče iz garnizona. Borci Narodnog fronta su zatim prešli na teritoriju oko grada Kerena, drugog po veličini grada u Eritreji.

Krajem osamdesetih godina XX veka, Sovjetski savez je obavestio etiopskog premijera Mengistu o prekidanju sporazuma o bilateralnoj odbrambenoj saradnji. Povlačenjem podrške Sovjetskog saveza omogućeno je napredovanje pobunjeničkih snaga i Narodnog fronta u borbi sa Etiopijom.

Mirovni pregovori između Etiopije i pobunjeničkih snaga koje se bore za nezavisnost Erireje su se održali u Vašintonu i doveli do pada režima Mengiste u maju 1991.godine.

Etiopijski premijer Mengista je podneo ostavku na mesto premijera, a na njegovo mesto je došla prelazna Vlada. Krajem maja 1991.godine došlo je do mirovnih pregovora u Londonu na kojima je došlo do formalizovanja odluke o kraju rata. Četiri glavne pobunjeničke grupe, uključujuči i Narodnooslobodilački front Eritreje su učestvovale u ovim mirovnim pregovorima.

Pobeđujući etiopijske vojne snage unutar Eritreje, Narodni front je preuzeo kontrolu nad teritorijom Eritreje. Maja 1991.godine Narodni front je uspostavio privremenu Vladu (Provisional Government of Eritrea - PGE), koja je trebalo da upravlja zemljom do održavanja referenduma o nezavisnosti Eritreje i uspostavljanja trajne Vlade i uprave. Lider narodnog Fronta Isaias je postao predsednik privremene Vlade. Zakonodavno telo je oformljeno od članova centralnog komiteta Narodnog fronta.

U glavnom gradu Etiopije, Adis Abebi, od 1. do 5. jula 1991.godine su održani pregovori na kojima je, između ostalog, došlo do uspostavljaja prelazne vlade Etiopije i razgovora o odnosima sa Eritrejom, koja je na konferenciji učestvovala kao posmatrač. Krajnji rezultat pregovora bio je saglasnost Etiopije sa održavanjem referenduma o nezavisnosti Eritreje.

Referendum na kome je izglasana nezavisnost Eritreje od Etiopije održan je od 23.do 25.aprila 1993.godine. Na referendumu je 99,8% građana glasalo za nezavisnost Eritreje.
Vlasti Eritreje su 27. aprila 1993.godine proglasile nezavisnost Eritreje.

Narodnooslobodilački front Eritreje je februara 1994.godine postao politička partija, i preimenovan je u Narodni front za demokratiju i pravdu (Peoples Front for Democracy and Justice - PFDJ). Marta 1994.godine rekonstruisan je sastav Narodne skupštine i ona je sačinjena od 75 članova Centralnog komiteta PDFJ i 75 direktno izabranih članova. Ustavni komitet od 58 članova, od kojih 50 postavlja Vlada, uspostavljen je sa ciljem da administrativno reorganizuje zemlju.

Prelazna Vlada Eritreje imenovala je u martu 1994.godine Ustavotvornu komisiju, koja je bila zadužena da napravi nacrt novog Ustava. Članovi komisije su putovali širom zemlje i održavali sastanke sa ljudima sa ciljem dobijanja određenih smernica koje bi se uvažile u nacrtu novog Ustava.

Novi Ustav Eritreje je ratifikovan 1997.godine, ali još uvek nije implementiran (videti odeljak - Političko pravni sistem, strana 17), a opšti izbori nisu održani od 1991.godine.

Od sticanja nezavisnosti 1993.godine do danas na vlasti u Eritreji se nalazi autoritarni režim predsednika Isaiasa Afwerkija (koji je na vlast došao u maju 1991.godine). Trenutno Vlada Eritreje drži potpunu kontrolu nad političkim, društvenim i ekonomskim sistemom zemlje, a poštovanje ljudskih prava skoro da i ne postoji.

Vlada Eritreje je najavila održavanje izbora za prelaznu nacionalnu Skupštinu za decembar 2001.godine ali oni su otkazani, a novi termin održavanja izbora nije zakazan. Izbori su otkazani zbog nerešenih teritorijalnih pitanja sa Etiopijom i odloženi su na neodređeno vreme dok se taj sukob ne reši. Izbori u Eritreji nisu održani do kraja 2012.godine.

Nekolicina članova Narodnog fronta za demokratiju i pravdu (PDFJ) potestvovala je nekoliko meseci 2001. godine protiv politike Vlade. U svojim protestima oni su pozivali na implementaciju Ustava i održavanje izbora u zemlji. Nakon nekoliko meseci protestvovanja u septembru 2001.godine došlo je do kolapsa Vlade. 11 političkih disidenata koji su protestvovali je uhapšeno i zadržano u pritvoru, bez podizanja optužnice. Nije poznata lokacija na kojoj se i dalje drže ovi zatvorenici, kao ni to da li su uopšte živi.

Takode 2001.godine Vlada Eritreje je zabranila privatne medije i uhapsila novinare i urednike nezavisnih medija, koji se takođe još uvek drže u zatvorima na nepoznatoj lokaciji. Ni u njihovim slučajevima nije zvanično podignuta optužnica. Iste godine (2001.), Vlada Eritreje je hapsila i druge pojedince koji su navodno kritikovali Vladu, uključujući i dva Eritrejca zaposlena u ambasadi Sjedinjenih Američkih Država.

Eritreja je 2008.godine imala granični spor sa susednim Džibutijem. U junu 2010.godine obe države su potpisale sporazum po kojem se Eritreja obavezala da povuče svoje trupe iz spornih oblasti. Međutim, još uvek nije postignut konačni sporazum o rešavanju spora.

Iako se Eritreja do 2011.godine povukla sa teritorije Džibutija, u eritrejskom zatvoru se i dalje nalazi 19 džibutijskih ratnih zatvorenika.

Savet bezbednosti UN uveo je 2009.godine ekonomske i vojne sankcije Eritreji zbog njenog navodnog podržavanja radikalnog islamističkog pokreta Al Šabab u Somaliji. Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija je decembra 2011.godine pooštrio sankcije uvedene Eritreji, zbog nastavka finasijske podrške i obuke oružanim pobunjeničkim grupama, uključujući i Al-Šabab, takođe i zbog nedovoljnog angažovanja na rešavanju sukoba oko garnice koji Eritreja ima sa Džibutijem i zbog navodnog planiranog napada na samit Afričke unije.

Postoje sumnje da je Eritreja sponzorisala neuspeli bombaški napad na Samit afričke unije u Adis Abebi, glavnom gradu Etiopije, u januaru 2011.godine.

Velika suša koja je tokom poslednjih par godina pogodila region severne Afrike ostavila je preko 10 miliona ljudi bez dovoljno hrane. Vlada Eritreje je jedina u regionu negirala da ima problem sa nedostatkom hrane i nastavila je da onemogućava humanitarnim organizacijama pristup kako bi pomogle građanima Eritreje.

U novembru 2011.godine vlada Eritreje je obavestila članove Evropske unije da prekida sve tekuće razvojne projekte koje se u Eritreji odvijaju uz pomoć EU.

Nova politička organizacija - Eritrejski pokret za demokratiju i pravdu (Eritrean Movement for Democracy and Justice - EMDJ), održala je aprila 2012. godine svoj prvi kongres u kampu Shine u Etiopiji. EMDJ je osnovana u aprilu 2011.godine od strane Eritrejaca koji su pobegli iz zemlje većinom zbog prisilnog rada i vremenski neograničene državne službe. Politički program ove partije zasniva se na svrgavanju sa vlasti trenutne vladajuće partije i održavanju demokratskih izbora u Eritreji.

Granični sukob sa Etiopijom:

Tokom maja 1988.godine izbio je rat oko granica između Etiopije i Ertreje. Procenjuje se da je tokom rata bilo 100 000 žrtava na obe strane. Rat je okončan Alžirskim mirovnim ugovorom iz decembra 2000.godine. Po ovom ugovoru osnovana je etiopijsko-eritrejska granična komisija i došlo je do uspostavljanja 25 km2. Privremene sigurnosne zone (Temporary Security Zone) između Etiopije i Eritreje.

Ujedinjene nacije su tokom 2000. godine poslale svoju mirovnu misiju (UNMEE - United Nations mission in Etiopia and Eritrea) sa zadatkom da nadgleda bezbednost u privrenmenoj zoni. Međutim odbijanje Eritreje da redovno isporučuje gorivo misiji UN dovela je do okončanja misije i povlačenja mirovnih snaga iz Eritreje 31. jula 2008.godine.

Međunarodna komisija nadležna za rešavanje graničnih sporova izložila je svoje rešenje za razgraničenje granice izmedju Etiopije i Eritreje tokom 2002.godine. Međutim, sukobljene strane nisu postigle dogovor. Međunarodna granična komisija je 30.novembra 2007.godine donela odluku o razgraničenju granica, ostavljajući i dalje nekoliko oblasti spornim, uključujući i grad Badme.

Zbog nemogućnosti da se uspostavi saglasnost o fizičkom razgraničenju između dve države, komisija je iznela predlog „virtuelnog razgraničenja". Virtulno razgraničenje je podrazumevalo označavanje gde bi u budućnosti granice između Eritreje i Etiopija trebale biti povučene. Odluka komisije išla je u korist Eritreje, tačnije njoj je dodeljen sporni grad Badme. Eritreja je prihvatila odluku komisije o „virtuelnom razgraničenju", i pozvala Etiopiju da povuče svoje trupe iz Privremene sigurnosne zone, za koju tvrdi da je teritorija Eritreje. Etiopija nije prihvatila odluku o razgraničenju.

Smatra se da i dalje postoji „zamrznuti konflikt" između dve države. Na zajedničkoj granici i dalje postoje stotine naoružanih trupa, a dve države međusobno optužuju jedna drugu za podržavanje i finansiranje pobunjeničkih grupa koje se nalaze na njihovim teritorijma.

Političko-pravni sistem

Novi Ustav Eritreje je ratifikovan 1997.godine, ali nikada nije implementiran, jer nije određen konkretan datum do kojeg Ustav treba da stupi na snagu.
Autoritarni režim na čijem čelu se nalazi predsednik Isisas Afwerki vlada u Eritreji od 1991.godine.

Na vlasti se nalazi Partija narodnog fronta za demokratiju i pravdu (The People's Front for Democracy and Justice (PFDJ), predvođena predsednikom Afwerkijem. PFDJ je jedina politička partija u Eritreji, i vlada od 1991.godine. Parlamentarni izbori u zemlji nisu održani od njene nezavisnosti od Etiopije 1993.godine.

Sadašnji političko pravni sistem Eritreje je podeljen na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast.

Zakonodavnu vlast i dalje vrši Prelazna narodna skupština koja je sastavljena 1994.godine, od 75 članova partije Narodnog fronta za demokratiju i pravdu (PFDJ) i 75 izabranih članova. Narodna skupština je glavni i najviši zakonodavni organ. Izbori za Narodnu skupštinu zakazani za 2001.godinu nisu održani i odloženi su na neodređeno vreme, do rešenja teritorijalnog spora sa Etiopijom.

Skupština nadgleda unutrašnju i spoljnu politiku Vlade, implementaciju političkih ciljeva, odobrava budžet i bira predsednika države.
Predsednik nominuje kandidate za ministre, za predsednike komisija i kancelarija, ali Skupština ratifikuje njihov izbor.

Izvršnu vlast u Eritreji vrši kabinet sačinjen od 17 ministara kojim predsedava predsednik Eritreje. Kabinet je odgovoran Narodnoj skupštini za sprovođenje političkih ciljeva, regulativa i zakona.

Sudstvo je, kao treća grana vlasti, formalno nezavisno od zakonodavne i izvršne vlasti. Međutim, u praksi nezavisnost sudstva je veoma ograničena. Predsednik Višeg suda je uhapšen 2001.godine nakon što je kritikovao Vladu za njeno mešanje u pitanje pravosuđa i sudskih odluka.

Eritreja ima tri vrste sudova: Građanski sudovi, zatim Vojni sudovi i Specijalni sudovi. Osim toga, postoje navodi da Eritreja ima razvijen i paralelni vansudski sistem kažnjavanja političkih zatvorenika.

Građanski sudovi se dele na Seoske sudove, Opštinske sudove, Okružne sudove i Viši sud. Po zakonu Eritreje, za manje prekršaje nadležni su Seoski i Opštinski sudovi, Okružni sud je nadležan za ozbiljnije prekršaje, dok je za ubistva, silovanja i druge ozbiljne zločine nadležan Viši sud. Viši sud je nadležan i za odluke u drugom stepenu.

Mnoga lokalna pitanja, kao što su sukobi oko zemljišta, rešavaju se odlukom plemenskih starešina na osnovu običajnog prava. Kada su oba učesnika u sukobu muslimani, građanski sporovi se rešavaju na osnovu šerijatskog prava.

Vojni sudovi imaju nadležnost da odlučuju o krivičnim predmetima protiv pripadnika vojske, kao i u slučajevima u kojima je počinjen zločin protiv pripadnika vojske Eritreje. Drugostepeni organ koji odlučuje o vojnim pitanjima je Viši sud Eritreje.

Državni tužilac određuje koji predmet će biti poslat pred Specijalni sud. Nadležnost Specijalnog suda je da odlučuje o pitanjma kao što su korupcija, zloupotrebe od strane državnih službenika, pronevera. Pojedinci koji su uhapšeni na osnovu naloga Specijalnog suda drže se na tajnim lokacijama, u izolovanim pritvorima i ne postoji zakonski rok koliko dugo može trajati istražni pritvor u ovim slučajevima.

Takođe, Specijalni sud izdaje direktive nižim sudovima u vezi sa upravnim stvarima.

U Eritreji postoji samo jedna legalna politička partija, a to je Narodni front za demokratiju i pravdu. Ni jedna druga forma političkog organizovanja van partije Narodnog fronta nije dozvoljena. Takođe nisu dozvoljene ni političke kampanje, nije da kandidati osnivaju opozicione političke partije. Nove političke inicijative su dozvoljene samo ukoliko su inicirane od strane partijskih funkcionera (partije Narodnog fronta), a samim tim i odobrene od strane predsednika države.

Turska

Službeno ime

Republika Turska (tur: Türkiye Cumhuriyeti, eng: Republic of Turkey)

Državni praznici

Državni praznici koji se proslavljaju u Turskoj su: 1.јanuar – Nova godina; 23. april – Dan dece, omladine i sporta; 1 maj.- Dan rada i solidarnosti; 19. maj – Dan nezavisnosti; 30. avgust – Dan pobede; 29. oktobar – Dan republike; Verski praznici koji su ujedno i državni – Ramazan-Bajram i Kurban-Bajram, koji nemaju fiksan datum jer se računaju po islamskom lunarnom kalendaru koji ima 354 umesto 365 dana.

Geografski položaj

Turska se nalazi na jugoistoku Evrope i na jugozapadu Azije. Spojena moreuzima Bosfor i Dardaneli, Turska se nalazi na geostrateški važnom položaju, koji spaja dva kontinenta - Evropu i Aziju.

Administrativno, Turska je podeljena na 81 provinciju, (vilajeta) od kojih većina nosi ime po sedištu u kojem se nalaze. Ukupna površina zemljišta iznosi 779 452 km2.

Ukupna površina Turske iznosi oko 783 000 km2.
Anadolija je azijski deo koji čini 97% površine Turske, a Trakija, evropski deo koji čini oko 3% površine Turske. Evropski deo Turske naseljava 10% ukupnog stanovništva Turske.

Ukupna dužina granica Turske iznosi 9 850 km od čega je 7 200 km morske granice. Na zapadu Turska izlazi na Egejsko more, na jugu na Sredozemno more, a na severu na Crno more.

Na moreuzu Bosforu se nalazi Istanbul, najveći grad u Turskoj. Zapadno od Bosfora se nalazi Mramorno more koje razdvaja Evropu od Azije, i Egejsko od Crnog mora.

Glavni grad Turske je Ankara, a ostali veći i značajniji gradovi su Istanbul, Izmir, Bursa, Adana.

Kopnena granica iznosi 2 648 km i Turska se graniči sa osam zemalja. Na severozapadu se graniči sa Grčkom i Bugarskom, na severoistoku sa Gruzijom, Jermenijom i Azerbedžanom, na istoku sa Iranom a na jugu sa Sirijom i Irakom.

Turska je geografski podeljena u sedam regija. To su: Mramorna regija, Egejska regija, Crnomorska regija, Centralna Anadolija, Sredozemna regija, Istočna Anadolija, i Jugoistočna Anadolija. Ove regije se razlikuju po vegetaciji i klimatskim uslovima.
Mramorna regija se nalazi istočno od moreuza Bosfora i u ovoj regijui se nalazi najveći grad Turske Istanbul.

Egejska regija se nalazi na jugozapadu Turske, i na ovom području se nalaze neke od najatraktivnijih i najrazvijenijih turističkih destinacija Turske, a ujedno i neki od antičkih gradova kao što su Troja, Efes.

Crnomorska regija zauzima severno obalno područje Turske.

Centralna Anadolija obuhvata visoravan u unutrašnoj Anadoliji. Ovom regijom dominiraju stepe što uzrokuje da je ovo područje jedno od najsušnijih predela Turske, i samim tim poljoprivreda u ovoj regiji nije toliko razvijena.

Sredozemna ili Mediteranska regija nalazi se na jugu Turske i proteže se od planina Taurus na severu do planina Amanos na istoku.

Istočna Anadolija zauzima centralne i istočne delove Turske.

Regija Jugoistočna Anadolija se nalazi na jugoistoku Turske i u ovoj regiji se nalaze reke Eufrat i Tigar.

Tursku odlikuje pejzažna raznovrsnost, koja obuhvata strme planinske regije, mirne obale oko egejskog mora, poljoprivredna seoska domaćinstva, jalove pustoši, dok sa druge strane se nalaze razvijeni gradovi od kojih su neki kosmopolitski centri.

Turska ima tri klimatske zone - mediteranska klima je zastupljena u jugozapadnom delu Turske i odlikuju je suva i topla leta i blage i kišovite zime, zatim kontinentalna klima koja je zastupljena u centralnim delovima zemlje i koju odlikuju topla leta i oštre i hladne zime, i crnomorska klima na severu zemlje za koju je karakteristična kiša tokom većeg dela godine.

Sever Turske je jedno od seizmički najaktivnijih područja na svetu sa vrlo čestim zemljotresima. Jedan od razornijih zemljotresa se dogodio 1999. godine kada je poginulo oko 17 000 ljudi. Poslednji se dogodio oktobra 2011.godine, kada je preko 360 ljudi poginulo, a oko 1 300 ljudi je povređeno.

Geografske koordinate Turske su 39° 00″ severne geografske širine, 35° 00″ istočne geografske duzine. Najniža tačka Turske je Sredozemno more, najviša tačka je planinski vrh Ararat sa 5 166 metara.

Vremenska zona: Turska je dva sata ispred vremena po Griniču (GMT/UTC +2).
(Srbija je jedan sat ispred vremena po Griniču - GMT/UTC +1).

 

Stanovništvo

Prema procenama za 2011.godinu broj stanovnika Turske iznosi oko 74, 7 miliona. Godišnja stopa rasta stanovništva za 2012.godinu procenjena je na 1, 1 procenata. Više od 70% turskog stanovništva živi u urbanim regijama Turske.

Oko 75% turskog stanovništva su čine Turci, odnosno pripadnici etničke grupe koja potiče iz centralne Azije, a koja se naselila na ravnicama Anadolije početkom IV veka nove ere.

Najveću etničku manjinu u Turskoj čine Kurdi kojih ima preko 10 miliona. Kurdi većinom žive na istoku Turske, iako postoje manje zajednice Kurda širom zemlje. Iako pripadaju sunisko ogranku islama, istoj religijskoj grupi kao i većinski Turci, Kurdi se razlikuju po etničkom poreklu i odlikuju ih istorijske, kulturne i jezičke posebnosti. Veruje se da su Kurdi migrirali iz Evrope i naselili prostor istočne Turske, a delom i Sirije, Iraka i Irana.

U Turskoj živi oko 55 miliona Turaka, preko 10 miliona Kurda, 2 miliona Bošnjaka, od pola miliona do 1 milion Albanaca, 1 milion Gruzijaca, oko 870 000 Arapa.

Na teritoriji Turske takođe živi mala populacija Grka, zatim Jerrmena koji većinom žive na jugu zemlje, a značajne su i jevrejske zajednice koje su se naselile na prostoru Turske u 16 veku, posle progona iz Španije.

Očekivano trajanje života stanovništva Turske za 2012.godinu iznosi 72,7 godina. Prosečna starost stanovništva Turske po podacima iz 2011.godine iznosi 29,7 godina.

Najmanje 26 % stanovništva Turske je mlađe od 14 godina.

 

Religija

Turska je sekularna država, koja nema službenu religiju. Turski Ustav garantuje slobodu religije i ispovedanja svim verskim grupama koji žive na teritoriji Turske.

Oko 99 % stanovništva Turske su muslimani, većinom suniti koji pripadaju Hanefi školi. Hanefi škola je dobila naziv po Abu Hanifi, koji se smatra za osnivača ove škole. Jedna od posebnosti ove škole je što dozvoljava vernicima da se mole i na drugim jezicima a ne samo na arapskom.

Procenjuje se da u Turskoj živi od 15 do 20 miliona alevita (Aleva), pripadnika muslimanske verske grupe koja je kombinacija šiitskog ogranka islama sa sufističkim elementima. Aleviti su u Turskoj najviše neseljeni u regiji Centralne Anadolije, u gradovima Erzurum, Kayseri, Malatya i Sivas.

Ostalih 0,2 % čine Jevreji i hriščani. Broj Jevreja izosi oko 22 000 ljudi. Hrišćani su većinom naseljeni u Istanbulu i drugim većim gradovima Turske, kao što su Izmir , kayseri i Kars.

Hrišćanske religijske grupe u Turskoj čine pravoslani Sirijci kojih ima preko 15 000, pravoslavnih Jerrmena oko 60 000 , oko 25 000 protestanata, a pravoslavnih Grka ima oko 3000. Postoji jako mali broj bugarskih i gruzijskih pravoslavaca, sirijskih katolika, nestorijanaca koji su naseljeni u Turskoj.

 

Jezik

Službeni jezik je turski, koji govori oko 80 % stanovništva Turske kao svoj maternji jezik. Ostali jezici koji su u upotrebi u Turskoj su kurdski, arapski, jermenski, grčki.

Oko 15 % stanovništva govori kurdski jezik kao svoj maternji. Kurdski jezik je podeljen na više dijalekata - kumači, zaza, severni kurdski. Kurdski jezici se govore na istoku Turske gdje su Kurdi većinom i naseljeni.

Vladar Kemal Ataturk je uvođenjem svojih reformi između ostalog 1928.godine reformisao i pismo i latinicu proglasio kao zvanično pismo. Do 1928.godine je otomansko pismo (verzija persijsko-arapskog pisma) bilo zvaničnio pismo.

 

Privreda i ekonomija

Turska ekonomija se može rangirati kao jedna od najbrže rastućih evropskih ekonomija, sa rastom od 8,5% u 2011.godini.

Tursku je 2001.godine zahvatila ekonomska kriza koja se odrazila i na bankarski sektor, uzrokovala pad BDP i porast nezaposlenosti, ali je uz pomoć uspešnih fiskalnih i ekonomskih reformi koje je Turska sprovela u saradnji sa Međunarodnim monetarnim fondom i Svetskom bankom uspela ubrzo da prevaziđe ekonomsku krizu i poboljša svoju ekonomiju.

U periodu od 2002.godine do 2007. godine stopa privrednog rasta iznosila je od oko 6 %, jedna od najvećih na svetu.

Turska ekonomija je većinom zasnovana na razvoju industrije i usluga, ali i tradicionalni poljoprivredni sektor značajno učestvuje u razvoju ekonomije, gde je zaposleno oko 25 % stanovništva Turske.

Procesom privatizacije koja je u Turskoj sprovedena posle 2001.godine smanjeno je učešće države u oblastima industrije, bankarstva, transporta, što je dovelo do razvijanja malih i srednjih preduzeća i razvijanja proizvodnje izvan tradicionalnih oblasti tekstilne industrije i proizvodnje odeće. Primat u turskom izvozu preuzima automobilska industrija, građevinarstvo, industrija i elektronika.

Sektor naftne industrije u Turskoj je u ekspanziji od maja 2006. godine, kada je otvoren naftovod Baku-Tbilisi-Čejhan, sa dnevnim protokom od 1 milion barela. Takođe preko turske teritorije prelazi gasovodni projekat, projektovan da obezbeđuje transport gasa iz Centralne Azije do Evrope, koji dugoročno treba da obezbedi i snabdevanje potreba Turske sa ovim energentom.

Vrednost turskog izvoza za 2011.godinu se procenjuje na 141.5 milijardi dolara. Turska najviše izvozi tekstil i odeću, industrijske mašine, elektroniku, motorna vozila i naftne prerađevine, gvožđe i čelik.

Procenjuje se da je vrednost Turskog uvoza u 2011.godini iznosio 233.7 milijardi dolara. Turska uvozi hemikalije, mašine, motorna vozila, elektroniku, gvožđe i čelik, plastiku i plemenite metale.

Glavni trgovinski partneri Turske su: Nemačka, Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Italija, Francuska, Japan, Kina, Irak i Iran.

Poljoprivredna proizvodnja Turske je bazirana na gajenju duvana, pamuka, maslina, šećerne repe, lešnika, citrusa.

Ekonomske i pravosudne reforme koje Turska sprovodi sa ciljem dobijanja članstva u Evropskoj uniji, očekuju se da dovedu do povećanja zainteresovanosti stranih investitora za ulaganje na tursko tržište, ali činjenice koje i dalje zabrinjavaju su relativno visok fiskalni deficit i bezbednosna nestabilnost u zemljama u regionu (Siriji, Iraku), što se negativno odražava na privredu Turske prvenstveno zbog manjin inostranih ulaganja.

Prema procenama za 2011.godine nezaposlenost u Turskoj je iznosila oko 9, 8% a inflacija oko 7,8% BDP po glavi stanovnika za 2011.godinu u Turskoj je iznosio 11 054 US $.

Valuta Turske je turska lira. ako uspem da pronadjem vrednosti i da to malo

Turska je jedna od zemalja osnivača OECD (Organisation for Economic Co-operation and Development) Međunarodne organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj, i G-20 najrazvijenijih ekonomija sveta.

 

Istorijsko politički razvoj

Geostrateški položaj Turske, koja predstavlja most između dva kontinenta u mnogome je uticao na bogatu istoriju i istorijsko nasleđe moderne Turske.

Iako se termin Turska često koristi za označavanje vremena Osmanskog carstva, on tek osnivanjem Republike 1923.godine počinje da označava politički etnitet i vezuje se za konkretno geografsko područje.

Nakon poraza Turske u I svetskom ratu, teritoriju turske su okupirale savezničke snage (Grčka, Francuska, Velika Britanija) nakon čega je usledilo i potpisavanje mira iz Sevra. Odredbe ovog ugovora po kojima je umnogome smanjena teritorija turske otomanske imperije u poređenju sa onom pre rata, je izazvalo buđenje turskog nacionalnog pokreta. Pod vođstvom Mustafe Kemala, vojnog komandanta koji se istakao tokom bitke na Galipolju, 1920.godine je pokrenut rat za nezavisnost, sa ciljem ukidanja odredbi ugovora iz Sevra. Naime, Ugovor iz Sevra je potpisan 10.avgusta 1920.godine i po njemu se Osmansko carstvo odreklo svih pretenzija na ne-turska područja, kao što su teritorija današnjeg Iraka, Sirije, Palestine. Takođe, Turska je izgubila četri petine teritorije koju je posedovala u tom trenutku, a u Evropi joj je ostao samo Carigrad i uzani pojas oko moreuza Bosfor i Dardaneli. Ugovor iz Sevra je naišao na odbijanje od strane turskih nacionalista i Parlament Turske je odbio da ga ratifikuje.

Okupatorske savezničke vojne snage (Velike Britanije i Francuske) su proterane sa turske teritorije 18. septembra 1922.godine, a 1. novembra iste godine novoosnovani Parlament Turske je ukinuo sultanat i time formalno ozvaničio kraj otomanske imperije.

Moderna Turska je osnovana na ostacima poražene Otomanske imperije krajem I Svetskog rata. sa stvaranjem Republike Turske. Proglašenjem Republike Turske 1923.godine su ukinuti sultanat i kalifat. Ugovorom iz Lozane od 24. jula 1923. godine Republika Turska je dobila međunarodno priznanje svog suvereniteta.

Prvi predsednik Turske je 1923.godine postao Mustafa Kemal, koji je kasnije dobio počasnu titulu, i nazvan Ataturk, ili otac Turaka.

Za vreme Ataturkove autoritarne vladavine, početkom 30 godina XX veka Turska je prošla kroz niz socijalnih, političkih i pravnih reformi. Reforme koje je Ataturk uveo za vreme svoje vladavine tiču se promovisanja ženskih prava, zabrana nošenja fesa i vela, takođe je zabranio poligamiju, islamske sudove i versku nastavu u školama, usvojio latinično pismo, gregorijanski kalendar umesto islamskog kalendara.

Turska je 1928.godine postala sekularna država, tada je klauzula koja je određivala islam kao državnu religiju ukinuta iz Ustava Turske.

Tokom većeg dela Drugog svetskog rata Turska je bila neutralna, a simbolično se pridružila silama Alijanse 23. februara 1945.godine.

Turska se 1945.godine pridruzila Ujedinjenim nacijama, a od 1952.godine je članica NATO-a. Turska je 1961.godine postala jedna od zemalja osnivača Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj ( OECD) što ukazuje na prosperitet koji je ostvarivala u tom periodu.

U decenijama koje su usledile nakon Ataturkove smrti (1938.godine) u Turskoj se pojavila jedna nova ideologija nazvana Kemalizam "Kemalism". Ova ideologija je promovisala sekularizam, nacionalizam, etatizam i identifikovanje sa evropskim vrednostima, što su inače i bile neke od reformi koje je Ataturk uveo u Turskoj.

Posle perioda jednopartizma u Turskoj, 1950.godine održani su prvi višestranački izbori na kojima je pobedila opoziciona Demokratska partija, nakon čega je usledila mirna primopredaja vlasti. Od tada, u Turskoj je došlo do povećanja broja političkih partija, ali je demokratski sistem bio narušen u periodima nestabilnosti i vojnih prevrata (1960., 1971. i 1980.godine). Vojska Turske se doživljava kao čuvar Ustava i sekularne države, i u par navrata je izvršila vojni puč kada su okolnosti ukazivale na ugroženost sekularne države. Posle svakog vojnog prevrata vlast je vraćena građanima.

U nemirima koji su izbili za vreme trećeg vojnog udara u Turskoj 1980.godine poginulo je preko 5 300 ljudi. Usledilo je ukidanje Ustava i parlamenta, hapšenja i zadržavanja u pritvoru hiljada političkih protivnika i navodnih terorista, zabrane političkog angažovanja, zatvaranja novinskih i trgovinskih udruženja i proglašavanja neograničene moći vojnog režima.

Procenjuje se da se u periodu trećeg vojnog udara 1980.godine preko 600 000 ljudi našlo u pritvoru, a da je oko 50 ubijeno. Oko 30 000 izbeglica iz Turske je pobeglo u Evropu u periodu vojne vlasti 1980.godine, oko 14 000 ljudi je izgubilo Tursko državljanstvo, a njih oko 388 000 je dobilo zabranu napuštanja turske teritorije.

U međuvremenu je Ustavotvorna skupština, koja se sastojala od šest članova Nacionalnog bezbednosnog saveta i članova koji su bili imenovani od strane Saveta, donela novi Ustav Turske koji je je odobren na referendumu 6. novembra 1982. godine od strane velike većine birača, tačnije 91,5%.

Tri godine nakon trećeg vojnog udara 1983.godine došlo je do ponovnog uspostavljanja civilne Vlade. Savet za nacionalnu bezbednost Turske je tokom maja 1983.godine ponovo legalizovao formiranje političkih partija, sa ciljem održavanja parlamentarnih izbora pod novim Ustavom iz 1982.godine. Svi bivši članovi parlamenta dobili su zabranu učestvovanja u političkom životu na period od deset godina.

Od 1990. godine kao značajno političko pitanje pojavljuje se uloge islama u javnom životu. Islamistička partija Blagostanje je 1995.godine pobedila na parlamentarnim izborima u Turskoj i postala jedna od vladajućih partija u narednim godinama.

Turska vojska je 1997.godine naterala proislamski orijentisanu Vladu da podnese ostavku, što je nazvano post moderni puč. Ubrzo je usledilo ukidanje vojnog zakona i vojne vlasti, ali turska vojska je i dalje nastavila da kontroliše zemlju.

Na parlamentarnim izborima u Turskoj održanim u novembru 2002.godine je pobedila partija Pravde i razvoja (AK). Njen lider, Redžep Erdogan, je bio onemogućen da postane premijer zbog optužbe za širenje verske mržnje, kada je na jednom mitingu 1998.godine citirao islamsku pesmu.

Abdulah Gul, takođe član AK partije, je 2002.godine proglašen za premijera Turske, dok je u međuvremenu donesen zakon koji je omogućio Erdoganu da se ponovo kandiduje za mesto u parlamentu. Nakon toga krajem 2002.godine Gul podnosi ostavku na mesto premijera, i na tom mestu ga zamenjuje Erdogan.

Osnivači partije AK navode u svom programu da se zalažu za partijsku lojalnost i tradicionalne vrednosti i poštovanja ustavnog poretka Turske. Uprkos tome što partija Pravde i razvoja (AK) u svom programu sadrži islamsku osnovu, partija AK sebe ne definiše kao islamsku partiju, već kao konzervativnu demokratsku partiju, slično kao Hrišćanska demokraska partija na zapadu Evrope. Ova odrednica je predstavljala veliki ideološki zaokret, jer su naime islamistički orijentisane partije tradicionalno protivnici Zapada. Od svog osnivanja partija AK je u svojim javnim nastupima isticala važnost zapadnih političkih vrednosti kao što su demokratija, poštovanje ljudskih prava, vladavina prava.

Međutim ubedljive pobede partije Pravde i razvoja (AK), partije sa islamskom ideologijom, na parlamentarnim izborima 2002.godine pojavilo se pitanje ugroženosti sekularne države. Opozicioni sekularisti su u par navrata osporavali ustavno pravo da AK (Partija pravde i razvoja ) bude stranka vlade.

Tokom 2003.godine došlo je do narušavanja odnosa između Sjedinjenih Američkih Država i Turske, nakon što je Turski Parlament odbio da izglasa rezoluciju po kojoj bi američkim snagama omogućili slobodno korišćenje turskih baza u svojim napadima na Irak. Međutim, Turska je dozvolila američkim vojnim snagama da koriste turski vazdušni prostor.

Novembra 2003.godine u Istanbulu su se dogodila dva teroristička napada u kojima je poginulo preko 50 ljudi, a hiljade ljudi je povređeno. Naime, 17. novembra 2003.godine auto-bomba je eksplodirala u blizini dve sinagoge, a 22. novembra 2003.godine napadnuti su britanski konzulat i britanska banka u Istanbulu. Odgovornost za ove napade je pripisana terorističkoj organizaciji Al Kaida.

Ustavni sud Turske je u martu 2008.godine odbacio peticiju o zabrani partije Pravde i razvoja (AK) i njenih zvaničnika, uključući premijera i predsednika, za navodne pokušaje da uspostave islamsku državu.

Parlamentarni izbori u Turkoj su održani juna 2011.godine i osim velike izlaznosti, preko 83 % glasača, karakteristični su i po prvim kampanjama koje su legalno održane na kurdskom jeziku. Takođe jedna od novina koja je uvedena na ovim izborima je smanjivanje uslova starosti kandidata za poslaničko mesto sa dotadašnjih 30 na 25 godina.

Na parlamentarnim izborima u Turskoj održanih 2011.godine ponovo je pobedila Partija pravde i razvoja (AK) sa osvojenih nešto manje od 50 % glasova izašlih birača. Premijer države po treći put postaje Recep Erdogan.

Skoro sto godina posle Tursko - jermenskog rata u kom je poginulo od 600 000 do 1,5 miliona ljudi, dve države su se 2009.godine dogovorile o ponovnom uspostavljanju diplomatskih odnosa i otvaranju međusobnih granica.

Naime u periodu od 1914.godine do 1918.godine dogodila se masovna deportacija i masakr nad milionom Jeremna. Jermeni ističu da je to bio genocid, dok Turci negraju zločin, i naglašavaju se da su i oni bili žrtve Prvog svetskog rata.

Centralni komitet je 29.maja 1915.godine doneo privremeni zakon o deportaciji ("Tehjir Law") po kome su Vlada Turske i vojska dobila ovlašćenje za deportaciju svakoga za koga postoji sumlja da predstavlja pretnju nacionalnoj bezbednosti.

Ne postoji sagalsnost o broju žrtava " Jermenskog genocida." Prema procenama, u periodu između 1914.godine do 1918.godine život je izgubilo preko pola miliona Jermena. Broj žrtava koji se pominje varira od 600 000 do 1 500 000 ljudi.

Sukobi sa kurdskim pobunjenicima:

Oko 12 miliona stanovništva ili oko 20 % turskog stanovništva čine Kurdi, koji većinom naseljavaju istok Turske.

Separatističke težnje koje su se pojavile 1984. godine, kada je Radnička partija Kurdistana - Kurdistan Workers' Party (PKK), sada poznata kao Kurdistanski narodni savet, ili Kongra-Gel (KGK), izašla sa zahtevom za nezavisnošću predela istoka Turske koju većinom naseljavaju Kurdi, rezultovale su turskom vojnom intervencijom. Procenjuje se da je od 1984.godine do 2012.godine poginulo od 30 000 do 40 000 ljudi.

Lider i vođa KKP, Abdulah Odželan (Oclan) je 16 februara 1996.godine uhvaćen , a 2. juna 1999.godine osuđen za veleizdaju i separatizam. Nakon hapšenja Odželana zahtevi za nezavisnošću regiona koji naseljavaju Kurdi su promenjeni ka težnjama za autonomijom unutar Turske ili za federaciju sa Turskom, nakon čega je usledio miran period bez sukoba između bezbednosnih snaga Turske i PKK.

Iako je Turska kao uslov za kandidaturu u Evropskoj uniji smanjila organičenje upotrebe kurdskog jezika, suštinski pitanje Kurda nie rešeno što je tokom 2004.godine uzrokovalo da je KGK najavila povlačenje primirja, nakon čega je primećen porast nasija između PKK i turskih bezbednosnih snaga. Sukobi između kurdskih pobunjenika i bezbednosnih snaga Turske su se dešavali i tokom 2012.godine.

Političko-pravni sistem

Turska je demokratska parlamentarna i sekularna država.

Ustav Turske iz 1982. godine, koji je i dalje na snazi, garantuje osnovna ljudska prava, kao što su pravo na život, zaštitu od proizvoljnog hapšenja, slobodu udruživanja, slobodu izražavanja, pravo na privatnu svojinu, pravo na slobodno ispovedanje vere. Međutim, mnoga od ovih prava su restriktivna u poređenju sa međunarodnim pravom.

Po Ustavu Turske iz 1982.godine je izvršena podela vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudsku.

Zakonodavnu vlast u Turskoj vrši Parlament, odnosno Velika narodna skupština (Grand National Assembly) koju sačinjava 550 poslanika. Parlament Turske je jednodomo telo. Poslednji parlamentarni izbori u Turskoj su održani 12.juna 2011.godine i većinu glasova je osvojila partija pravde i razvoja (AKP).

Dužnosti i ovlašćenja turskog Parlamenta su da predlaže zakone, menja ih i ukida, da nagleda Savet ministara, da daje ovlašćenja Savetu ministara da donosi uredbe sa snagom zakona, da usvaja budžet i završni nacrt računa , da ratifikuje štampanje i kovanje novca, da donosi odluke o proglašavanju vanrednog stanja, da odobrava potpisivanje međunarodnih sporazuma, kao i da donosi odluke o proglašavanju opšte ili posebne amnestije.

Na parlamentarnim izborima, partija mora da osvoji najmanje 10% glasova da bi osigurala ulazak predstavnika u Skupštinu Turske .

Po Ustavnim reformama koje su sprovedene 2007.godine dužina mandata poslanika je smanjena sa dotadašnjih 5 godina na 4 godine.

Takođe, prema reformama iz 2007.godine predviđeno je da se od 2014.godine predsednik Turske bira na direktnim izborima, na period od pet godina, umesto dosadašnjih sedam, uz mogućnost jednog reizbora.
Izvršna vlast u Turskoj je podeljenja između predsednika Republike i Saveta ministara, kojim predsedava premijer.

Predsednik Turske ima mogućnost ulaganja zakonodavnog veta i ovlašćenja da imenuje sudije i tužioce. Sadašnji predsednik Turske je Abdullah Gul, koji je na tu funkciju izabran od strane Parlamenta Turske 28. avgusta 2007.godine.

Ustav Turske garantuje nezavisnost sudske vlasti. Turska ima dualni oblik pravosudnog sistema koji se sastoji od civilnih i vojnih sudova. Po Ustavnom amandmanu iz 2010.godina nadležnost vojnih sudova je ograničana samo na pripadnike vojske.

Sudovi u Turskoj su podeljeni na: Ustavni sud, Visoki apelacioni sud (Yargitay), Državni savet (Danistay), Računovodstveni sud (Sayistay), Vojni visoki apelacioni sud i Vojni visoki upravni sud. Visoki savet sudija i tužilaca, koji postavlja predsednik Turske, nadgleda funkcionisanje pravosudnog sistema.
U praksi, vlasti mogu da kontrolišu sudstvo samim činom njihovog postavljanja i izbora i kroz finansiranje. Pravosudni sistem u Turskoj generalno odlikuju proceduralna kašnjenja.

Građani Turske su na referendumu održanom tokom setembra 2010.godine odobrili usvojene Ustavne amandmane po kojima Parlament dobija veća ovlašćenja nad pravosudnim sistemom i vojskom, uvodeći time veći stepen sloboda građana Turske.

 

Libija

Službeno ime

Libija (engl: Libya; arabic: ‏ليبيا‎).

Državni praznici

Državni praznici u Libiji su: Dan revolucije (februarska revolucija iz 2011. godine) - 17. februar, Dan oslobođenja (dan kada je Libija proglasila oslobođenje od Gadafija) - 23. oktobar, Dan žalosti (sećanje na ubijene za vreme italijanske vladavine Libijom) - 26. oktobar, Dan nezavisnosti (sećanje na sticanje nezavisnosti 1951. godine) - 24. decembar.

Religijski praznici koje je Vlada usvojila kao državne praznike su: Rodjenje proroka Muhameda, Islamska nova godina, Praznik žrtvovanja, Mali praznik - proslava kraja meseca Ramazana, Ashura - mučeništvo Imam Husseina. Ovi praznici nemaju fiksan datum, jer se računaju po islamskom lunarnom kalendaru.

Geografski položaj

Libija je po površini četvrta najveća država u Africi, sa površinom od 1 759 540 km2. Libija se nalazi na severu Afrike i graniči se sa Sredozemnim morem na severu, Čadom i Nigerom ne jugu, Egiptom na istoku, Sudanom na jugoistoku, Tunisom i Alžirom na zapadu. Dužina libijske obale iznosi 1 770 km.

Glavni grad Libije je Tripoli, a ostali veći gradovi su Bengazi, Misrata, Al-Jifarah, Al-Marqab, Sirta.
Libija je podeljena na tri geografske regije - Tripolitaniju koja se nalazi na zapadu zemlje, Sirenkiju na istoku i Fazan na jugu. Ove regije su 1951. godine ujedinjene u jednu državu.

Mediteranska obala i pustinja Sahara su najznačajnije odrednice reljefa i klime Libije. Širom zemlje se prostire nekoliko visoravni, ali bez pravih planinskih venaca osim na jugu zemlje u blizini granice sa Čadom, gde se Tibesti masiv uzdiže do visine od 2200 metara nadmorske visine. Relativno uski priobalski pojas uz Sredozemno more na severu zemlje, kao i visijske stepe neposredno uz primorski pojas ka jugu su poljoprivredno najproduktivnije regije Libije. Dalje ka jugu zemlje oskudni pašnjaci otvaraju put ka prostranstvu stenovite i peščane pustinje Sahare koja je nenaseljena i bez vegetacije, izuzev u nekoliko raštrkanih oaza.

U Libiji je zastupljeno nekoliko klimatskih oblika, u zavisnosti od oblasti koja se posmatra. Dva najznačajnija klimatska obeležja zemlje su mediteranska klima u sredozemnom pojasu sa toplim letima i blagim zimama, i pustinjska klima u ostatku zemlje sa visokim temperaturama tokom cele godine i vrlo malo padavina.

Stanovništvo

Prema procenama iz 2011.godine Libija ima oko 6 500 000 stanovnika i procenjuje se da je oko 30% stanovništva mlađe od 15 godina. Većina Libijskog stanovništva živi u urbanim sredinama.

Demografska specifičnost Libije je mala gustina naseljenosti na velikoj površini. U dve severne regije Tripolitaniji (Tripolitania) i Kirenaici (Cyrenaica), gustina naseljenosti je oko 50 ljudi po km2, a u ostalim oblastima Libije - jedna osoba po km2.

Najveći deo stanovništva Libije je skoncentrisan u uskom priobalnom delu u okolini najvećih gradova Tripolija, Bengazija i Misrate, gde živi oko 90% stanovništva.

Po etničkoj strukturi najveći deo libijskog stanovništva čine Arapi i Berberi, oko 97%. Najveći deo libijskih Arapa su u stvari poarabljeni Berberi, koji su usvojili arapski jezik i koji su se tokom vekova zajedničkog života stopili u jedan narod. Ostalih 3% stanovništva čine Grci, Pakistanci, Egipćani, Tunižani i Italijani.

Najbrojnije etničke manjine u Libiji su Amazighs (Berberi), Tuarezi i Toubou.

Amazighs (Berberi) i Tuarezi su većinom muslimani koji pripadaju sunitskom ogranku islama, a koji više vole da ističu svoju jezičku i religijsku posebnost, nego da se identifikuju sa arapskom tradicijom.

Brojne nomadske grupe prvenstveno one iz plemena Tuarega (Tuaregs) i Tebua (Toubou) žive po pustinjskim obodima Sahare. Procenjuje se da se u Libiji pre izbijanja sukoba 2011. godine, nalazilo oko milion i po do dva miliona stranih radnika koji su u zemlji našli zaposlenje, od kojih je većina stanovnika podsaharske Afrike koji su u Libiju ušli kao ilegalni migranti.

Podela na plemena i klanove je i dalje jako značajan deo libijske kulture i igra značajnu ulogu u svakodnevnom životu i politici. Libijska prezimena tradicionalno sadrže i ime plemena i tako je lako identifikovati plemensku pripadnost.

Danas u Libiji postoji više od 140 plemena, klanova i plemenskih mreža.
Libijska arapska plemena se mogu podeliti po geografskoj rasprostanjenosti. Tako na zapadu zemlje žive sledeća plemena: Varfala (Warfallah), Az Zintan (Az-Zintan), Avlad Bujsaf (Awlad Busayf), Maslata, Masrata, Al-Rijban (Al Rijban) i Al-Majabra (Al Majabra).

U središnjem delu Libije žive sledeća plemena: Gadafi ili Kadafi (Qaddafi), Al Magharba (Al-Magharba), Al Rijah (Al-Riyyah), Al Haraba (Al-Haraba) i Al Zuvaid (Al-Zuwaid). U istočnom delu Libije žive sledeća plemena: Az Zuvaja (Az-Zuwayya), Bani Salim, Mesrata (Mesratha), Al Avagir (Al-Awagir), Tavajer (Tawajeer), Ramla, Kargala, Kavar (Kawar), Al Abajat (Al-Abaydat), Drasa, Masamir, Al Barasa, Al Favakir (Al-Fawakhir), Al Obeidi (Al-Obeidi) i Farjan.

Berberska plemena većinom se nalaze na istoku, zapadu i naseljavaju oblasti pustinje Sahare. Teško je utvrditi tačan broj ove populacije, zbog njihovog nomadskog načina života, ali procenjuje se da čine od 10 do 23% libijskog naroda. Libijski Berberi su podeljeni na tri grupe: zapadni - koji su sačinjeni od plemena: Ait Willoul, Ind Mensor, At-Lellou, Ind Idris, Ind Esa, Ind Zeffour, Ind Gezzoul, Ind A'ettoush i Nafousah, istočni - koji su naseljeni u oazama Jalo i Aujila i južni - koji čine plemena Tuareg i Tebo.

Očekivani životni vek stanovništva Libije za 2012.godinu je procenjen na 77, 8 god.

Religija

Religijski, Libija je homogena zemlja i oko 97% stanovništva pripada islamskoj veri, sunitskom ogranku. Preostalih 3% stanovništva pripada uglavnom rimokatoličkoj i pravoslavnoj hrišćanskoj zajednici.

Članovi etničke manjine Amazigh su Ibadi muslimani, a skoro svi pripadnici drugih religijski grupa koji ne pripadaju muslimanima sunitima, su stranci. Male hrišćanske zajednice su većinom sačinjene od stanovnika podsaharske Afrike i egipćananskih migranata, ali i od američkih i evropskih radnika.

Procenjuje se da u Libiji ima oko 50 000 hrišćanskih Kopta. Katoličko sveštenstvo se većinom nalazi u većim gradovima, a protestantsko sedište se nalazi u Tripoliju. Takođe postoje i crkve pravoslavnih hrišćana koje se nalaze u Bengaziju i Tripoliju.

Po novoj Ustavnoj deklaraciji iz 2011. godine, islam je u Libiji odredjen kao državna religija. Po istoj deklaraciji, država garantuje slobodno praktikovanje vere svim vernicima koji nisu muslimanske veroispovesti.

Jezik

Arapski je službeni jezik u Libiji. Manjinski jezici koji su zastupljeni u Libiji potiču iz grupe berberskih jezika, i to su nefusi, zuara, tamašek jezik.

Manje zajednice Tuarega govore jezikom tamahak, koji je jedini poznati severni tamašek jezik. U selu Katrunu i gradu Kofri postoje manje zajednice govornika tubu jezika. Pored arapskog i berberskih jezika, oko 33 000 ljudi govori domari jezik i oko 2 000 lica govori tedaga jezik.

Od stranih jezika Libijci se najviše služe engleskim i italijanskim jezikom.

Po nacrtu Ustava iz 2011. godine, kulturna i jezička prava se garantuju svim građanima Libije. Po prvi put posle 42 godine, manjinskoj etničkoj grupi Amagzis je dozvoljeno da javno koristi svoj jezik.

Privreda i ekonomija

Libijska ekonomija zavisi pre svega od prihoda ostvarenog u naftnom sektoru, što čini oko 95% ukupnog izvoza zemlje, 25% bruto domaćeg proizvoda i čak 80% državnih prihoda.

Visoki prihodi koje Libija ostvaruje u energetskom sektoru i relativno mali broj stanovnika zemlje, svrstali su Libiju među zemlje sa najvišim bruto domaćim proizvodom po glavi stanovnika u Africi, ali malo od ovih prihoda dolazi do najsiromašnijeg sloja stanovništva.

Libija proizvodi 2,1% svetske nafte, ali izbijanjem protesta početkom 2011.godine došlo je do blagog pada u proizvodnji.

Ostatak privrede, odnosno nenaftna proizvodnja i građevinski sektor, koji čine više od 20% bruto domaćeg proizvoda su počeli da se razvijaju i sada uključuju kako poljoprivredu, tako i proizvodnju petrohemijskih proizvoda, gvožđa, čelika i aluminijuma.

Klimatski uslovi i loš kvalitet zemljišta čine poljoprivredu u Libiji vrlo nerazvijenom, te tako Libija uvozi čak 75% hrane koja se utroši u zemlji.

Poloprivredni proizvodi koji se najviše proizvode u Libiji su pšenica ječam, urme, masline, povrće kikiriki, soja. U stočarstvu je razvijeno gajenje goveda.

Industrijski proizvodi koji se u Libiji proizvode su nafta i naftni derivati, petrohemija, aluminijum, gvožđe i čelik, cement.

Libija najviše izvozi sirovu naftu i naftne derivate, zatim prirodni gas i hemikalije. A najviše uvozi mašine, polugotove proizvode, hranu, potrošačke proizvode i transportnu opremu.

Glavni izvozni partneri Libije u 2011. godini su: Italija (21,5%) Nemačka (13,5%) Turska, Španija. A Libija najvišu uvozi iz Egipta (15%), Tunisa (11,9%) Turske (8,1%), Kine (7,8%), Italije (7,5%),Sirije (4,6%).

Usled političke nestabilnosti u zemlji, u februaru 2011.godine Ujedinjene nacije i Sjedinjene Američke Države uvele su ekonomske sankcije Libiji, od kojih je većina do sada ukinuta. Ipak, mnoge američke kompanije, naročito u naftnom sektoru nastavile su da obavljaju svoje poslove u Libiji, uprkos sankcijama.

Finansijska situacija i likvidnost u Libiji se znatno popravila od ukidanja sankcija Centralnoj banci Libije i Libijskoj arapskoj stranoj banci, ali i zahvaljujući oporavku naftnog sektora početkom 2012.godine.

U Libiji se nalazi najveći irigacioni infrastrukturni projekat na svetu - Veliki Rečni projekat (Great Man-Made River - GMR). Projekat je zapoceo 1984.godine i osmišljen je kao sistem cevi za dostavljanje vode iz Nubijske peščare kroz pustinju Saharu. Tokom rata 2011.godine NATO snage su u svojim napadima razorile delove ovog irigacionog projekta.

Bruto drustveni proizvod po glavi stanovnika za 2010. godinu iznosio je 14 100 $. Prema nekim procenama BDP je u 2011.godini opao za oko 28 %, prvenstveno usled uticaja ratnih sukoba na proizvodnju i izvoz naftnih derivata.

Stopa inflacije u Libiji za 2011.godinu iznosila je 15,9 %.

Libijska valuta je Libijski dinar (LYD ) i njegova vrednost je: 1 LYD = 0,80 USD.

Za vreme Gadafijeve vladavine, korupcija je bila široko rasprostranjena i u privatnom i u državnom sektoru u Libiji. Prema percepciji korupcije Libija je 2011. godine zauzimala 168 mesto od 183 država sveta.

Istorijsko-politički razvoj

Tokom najvećeg dela svoje istorije, prostor današnje Libije je bio predmet stranih osvajača. Od antičkog vremena pa do srednjeg veka Libija je bila pod kontrolom Feničana, Kartaginjana, Grka, Rimljana, Vandala i Vizantijaca.

Tokom sedmog veka Arapi su osvojili prostor današnje Libije i sa sobom su doneli svoju kulturu i islamsku veru koju je prihvatila velika većina lokalnog stanovništva. U 16. velu Osmanlijsko carstvo je osvojilo pokrajine Tripolitanija, Sirenaika i Fezan, koje čine današnju Libiju. Osmanlijsko carstvo je vladalo Libijom sve do početka dvadesetog veka, ali su pomenute pokrajine često bile gotovo nezavisne u okviru carstva.

Osmanlijska vlast nad Libijom je trajala sve do italijanske invazije 1911. godine kada je posle kraćeg rata izmedju Italije i Libiji, potpisan mir u kome je Italiji predata vlast nad Libijom.

Posle okončanja Prvog svetskog rata italijanska vojska je uspela da povrati izbubljene teritorije, ali je mir postignut tek kada su italijanske vlasti priznale šeika Sidi Idrisa za emira Sireinake i dodelili mu značajnu autonomiju.

Sve do 1931. godine Italija nije uspevala da uspostavi vlast nad celom Libijom. Međutim, sa jačanjem fašizma u Italiji i rastom represivnih metoda vladanja u Libiji dolazi do ponovnog rasplamsavanja ustanaka. Libijski lider, emir Sireinake Sidi Idris, koji je 1923. godine prebegao u Kairo, odande je upravljao pobunom.

Italijanske snage su 1934. godine ujedinile italijansku Tripolitaniju i italijansku Kireinaku u jedinstvenu koloniju - Italijansku Libiju. Libija je ime koje su antički Grci koristili za celu severnu Afriku izuzev Egipta i tada (1934.godine) se prvi put pojavljuje pojam Libije u današnjem geopolitičkom smislu.

Tokom Drugog svetskog rata Libiju su osvojile britanske snage. Po okončanju Drugog svetskog rata libijske pokrajine Tripolitanija i Kirenaika su bile pod kontrolom Velike Britanije, a pokrajina Fezan je bila pod kontrolom Francuske. Dogovoreno je da će o daljoj sudbini Libije biti odlučeno pred Ujedinjenim nacijama.

Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija je 1949. godine doneo rezoluciju kojoj je naloženo da Libija mora da dobije nezavisnost pre 1952. godine, a za pregovarača sa UN u ime Libije je imenovan Sidi Idris emir Kireinake. Posle okončanih pregovora 24. decembra 1951. godine Libija je proglasila nezavisnost i tako je postala prva evropska kolonija u Africi koja je postala nezavisna. Libija je 1951.godine proglašena za ustavnu i naslednu monarhiju a emir Idris je postao kralj Idris I.

Otkriće značajnih naftnih rezervi 1959. godine je pomoglo da se Libija od jedne od najsiromašnijih zemalja sveta transformiše u izuzetno bogatu zemlju, mereno po bruto nacionalnom dohotku po glavi stanovnika.
Nažalost, novootkriveno bogatstvo nije uloženo u razvoj celokupnog društva i države već se slilo u ruke malobrojne elite okupljene oko kralja što je uskoro dovelo do narodnog nezadovoljstva koje je kulminiralo u vojnom udaru. Grupa oficira okupljenih oko dvadesetosmogodišnjeg oficira Muamera Gadafija je iskoristila odsustvo kralja Idrisa I, koji je bio na lečenju u Turskoj, da preuzme vlast i da 1. septembra 1969.godine ukine monarhiju.

Novi režim Libije je kroz odluke Revolucionarnog komandnog saveta, na čijem je čelu bio pukovnik Muamer Gadafi, uspostavio novi sistem vladavine i kao svoje ciljeve postavio iskorenjivanje zaostalosti, pravednu podelu resursa, zalaganje za ciljeve palestinskih Arapa i širenje ideje panarabizma. Takođe, jedan od početnih ciljeva nove vlasti je bio uklanjanje svih stranih vojnih baza. Ovaj cilj je povlačenjem britanskih snaga iz Tobruka i američkih iz Velus vazdušne baze kod Tripolija sredinom 1970. godine i ispunjen.

Kao osnovu za uređenje nove Arapske Libijske Republike Gadafi je tokom sedamdesetih godina XX veka, osmislio potpuno novu političku ideologiju koju je nazvao "Treća univerzalna teorija" i koju je objavio u "Zelenoj knjizi". Novi Gadafijev sistem se bazirao na islamu, socijalizmu i beduinskim tradicijama i predstavljao je vrstu direktene demokratije kroz niz komiteta kroz koje je narod vladao ostvarujući sistem vlasti poznat pod nazivom Džamahirija - vladavina mase.

Tokom, sedamdesetih godina prošlog veka Libija se proglasila za vođu arapskih i afričkih slobodarskih revolucija i zauzela je veoma aktivnu ulogu u nizu međunarodnih organizacija.

Početkom sedamdesetih godina prošlog veka Gadafi se fokusirao na podršku palestinskim terorističkim grupama. Svako lice koje je želelo da se pridruži palestinskoj borbi protiv Izraela je moglo da dobije oružje i obuku u libijskim ambasadama.

Tokom sedamdesetih i osamdesetih godina, Gadafi je aktivno podržavao, obučavao i naoružavao veliki broj različitih terorističkih organizacija. Pored palestinskih grupacija, Gadafi je pomagao i finansirao irsku IRA-u (Irska republikanska armija), filipinske grupacije Moro, islamski oslobodilački front i Novu narodnu armiju, u Nikaragvi je podržao Sardiniste, nemačku frakciju Crvena armija, italijanske Crvene brigade, militantne grupacije crnačkog stanovništva u SAD-u poput Crnih pantera, a u Čadu je podržavao pobunjenike na severu zemlje.

Gadafijevo finansiranje terorizma, zbližavanje sa Sovjetskim Savezom i generalno kontraverzna politika su doveli do konstantno loših odnosa između Libije i Zapadnih sila. Loši odnosi Libije i SAD su kulminirali kada je 1986. godine u terorističkom napadu finansiranom od strane Gadafija u diskoteci u Berlinu poginuo veći broj američkih vojnika stacioniranih u Nemačkoj. Posle ovog napada, SAD su uvele jednostrane sankcije Libiji i izvele su niz napada borbenim avionima na mete u Libiji.

Sledeću fazu u istorijskom razvoju Libije je otvorio 1988. godine teroristički napad na avion Pan-Am-a u kome su učestvovala dva libijska građanina i koji se srušio na Lokerbi u Škotskoj, u kome je poginulo 270 ljudi. Nakon što je Libija odbila da izruči umešane u ovaj napad, Ujedinjene nacije su 1992. godine uvele ekonomske sankcije Libiji. Sankcije su uključivale zabranu uvoza opreme za izgradnju gasovoda i naftovoda, ograničili su vazduhoplovni saobraćaj u i iz Libije, a libijska sredstva u inostranstvu su zamrznuta.

Posle uvođenja međunarodnih sankcija Libija je provela narednu deceniju u svetskoj izolaciji, sve do početka novog milenijuma kada je napokon Gadafi izručio osumljičene Libijce i pružio dokaze da je obustavio finansiranje terorizma.

Libija je u decembru 2003.godine javno objavila da odustaje od programa razvoja oružja za masovno uništenje i programa za razvoj raketne zaštite. Posle ove objave Libija je počela da sarađuje sa vladama Ujedinjenog Kraljevstva i SAD, Međunarodnom agencijom za atomsku energiju i Organizacijom za zabranu hemijskog oružja, a sa ciljem ostvarivanja ovih ciljeva. Libija je potpisala dodatni protokol Međunarodne agencije za atomsku energiju i Konvenciju o zabrani razvoja hemijskog oružja. Svi ovi koraci su vodili ka uspostavljanju punih diplomatskih odnosa između SAD i Libije.

Početkom februara 2011. godine protesti koji su zahvatili veći deo arapskog sveta proširili su se i na Libiju. Hapšenje borca za ljudska prava u februaru 2011. godine izazvalo je nasilne proteste u Bengaziju, gradu na istoku zemlje, koji su se velikom brzinom proširili i na druge gradove širom zemlje.

Istočni deo Libije je oduvek bio uporište opozicije Gadafijevoj vladavini i upravo u Bengaziju, najvećem gradu istoka Libije su 16. i 17. februara 2011. godine i organizovani veliki narodni protesti.
Libijska policija i vojska je brutalno odgovorila na antivladine proteste i otvorila je vatru na protestante. Broj žrtava je brzo rastao a sa njima i veličina protesta koji su uskoro prerasli u otvorenu pobunu i rat za svrgavanje Gadafija. U toku samo prvih pet dana protesta poginulo je 200 ljudi.

Protesti su izazvali hapšenja vladinih kritičara, uključujuči i advokata koji zastupa porodice ubijenih u zatvoru Abu Salim u Tripoliju 1996. godine. U sprečavanju protesta koji su se proširili na zapadne gradove Tripoli, Misratu i Zintan, Vlada je koristila prekomernu silu, usledila su hapšenja i nestanak hiljada ljudi koji su bili uključeni u demonstracije.

Broj pobunjenika je stalno rastao jer su im se pridruživali građani, prebegli vojnici pa čak i neki od političkih lidera libijskih vlasti.

Nacionalni prelazni savet Libije (NPS), poznat još i kao libijski Prelazni nacionalni savet je u trenutku osnivanja de facto vršio funkciju Vlade Libije. Savet je formiran početkom 2011. godine tokom Libijskog građanskog rata od strane pobunjenika protiv vladavine Moamera Gadafija.

U gradu Baida na istoku Libije 24.februara 2011.godine sastali su se političari, bivši vojni oficiri, akademici, privrednici i uticajni protivnici pukovnika Gadafija, da bi raspravljali o promenama u Libiji. Prvim sastankom Nacionalnog prelaznog saveta je predsedavao ministar pravde u Gadafijevoj vladi Mustafa Abdul Džalil koji je napustio Vladu svega nekoliko dana ranije.

Na tom sastanku razmatralo se formiranje nove Vlade Libije nakon smene Moamera Gadafija, pri čemu je nekoliko delegata tom prilikom predložilo vojnu intervenciju Ujedinjenih nacija u Libiji kako bi se svrgnuo Gadafi sa vlasti.

Tako je 27. februara 2011. godine u Bengaziju formiran Nacionalni prelazni savet (NPS) kao politički odraz tekuće revolucije u Libiji. Hafiz Goga, predstavnik NPS-a je tom prilikom izjavio da Savet ne predstavlja privremenu Vladu Libije, da Savet nije kontaktirao vladu bilo koje druge zemlje i da će podržati eventualnu vojnu intervenciju Ujedinjenih nacija, koja je kasnije i usledila.

Nacionalni prelazni savet na čelu sa bivšim ministrom unutrašnjih poslova, Mustafom Abdulom Džalilom, 5. marta 2011. godine je izdao saopštenje kojim se proglasio ,,jedinim predstavnikom Libije'' aludirajući na to da vlada Moamera Gadafija više nema legitimitet i autoritet u zemlji.

Francuska je 10. marta 2011.godine postala prva zemlja koja je priznala Nacionalni prelazni savet Libije kao zvaničnu Vladu Libije, a 17. jula 2011. godine to su učinile i Sjedinjene Američke Države. Početkom septembra 2011. godine, Afrička unija se pridružuje grupi od oko 60 zemalja, koje su priznale Nacionalni prelazni savet. Do oktobra 2011. godine više od 100 zemalja je priznalo novu Vladu Libije, a 16. septembra 2011. godine to je ozvaničeno i u Ujedinjenim nacijama.

U martu 2011. godine Savet bezbednosti UN je usvojio rezoluciju 1973 po kojoj je uvedena zabrana leta iznad Libije u cilju zaštite civila, i kontrolu nad vadušnim prosorom Libije prenela pod nadležnost NATO-a. Zabrana leta se nije odnosila na dostavljanje humanitarne pomoći i misije evakuacija državljana drugih zemalja.

Dva dana posle usvajanja rezolucije UN, snage Francuske i Velike Britanije su započele vojnu intervenciju, koja je uskoro prešla pod komandu NATO alijanse. Misija NATO-a u Libiji započela je krajem marta 2011. godine.

Vlasti su avionskim napadima gađale pobunjenike potiv Gadafiejve vladavine. Mnoge libijske diplomate su podnele ostavku u znak protesta.

Uz podršku vazdušnih napada NATO snaga, libijski pobunjenici su uspeli da zauzmu teritoriju, ali su ubrzo naterani na povlačenje usled bolje naoružanosti Gadafijevih snaga. Pobunjenici su usled toga zatražili pomoć u naoružanju od zapada. Pobunjeničke snage iako loše naoružane, neorganizovane i neobučene uspele su da do početka marta 2011. godine potisnu snage još uvek lojalne Gadafiju kao i veći broj plaćenika koje je Gadafi unajmio, suočen sa velikim brojem dezertera. Pobunjeničke snage su napredujući ka zapadu zemlje uspele da osvoje gradove Misrata, Bengazi, Zavija, Zuvara i Adžabija.

Početkom marta 2011. godine Gadafijeve snage su se konsolidovale i započele su kontraofanzivu vazdušnim i kopnenim napadima. Uskoro su nadmoćnije Gadafijeve snage uspele da povrate kontrolu nad gradovima Zavija, Zuvara i Adždabija i činilo se da će pobuna biti ubrzo ugašena.

Dana 20. oktobra 2011. godine, vojne snage pod upravom NPS su u gradu Sirti uhvatile i ubile pukovnika Gadafija,čime je okončana njegova 42-godišnja vladavina.

Tri dana posle toga, 23.oktobra 2011.godine, Nacionalni prelazni savet je proglasio Libiju kao zvanično slobodnu i najavio održavanje izbora u roku od osam meseci.

Usled nazadovoljstava građana zbog sporog uvođenja promena od strane Nacionalnog prelaznog saveta, u januaru 2012. godine izbijaju protesti u Bengaziju. Kao odgovor na proteste, zamenik predsedavajućeg Nacionalnog saveta Abdel Hafiy Ghoga podnosi ostavku.

Parlamentarni izbori u Libiji održani su 7. jula 2012. godine, prvi put od 1964.godine. Novi libijski premijer Ali Zeidana izabran je 12. oktobra 2012. godine.

Političko-pravni sistem

Tranzicioni period:

Prema Ustavnoj Deklaraciji koju je u avgustu 2011. godine doneo libijski Prelazni nacionalni savet, Libija je demokratska država čiji funkcioneri vrše političku vlast koja im je data od strane naroda. Tripoli je glavni grad, a islam je državna religija. Šerijatsko pravo predstavlja izvor zakonodavstva, ali Deklaracija garantuje slobodu religije nemuslimanskim manjinama. Arapski je odredjen kao zvanični jezik u zemlji.

Ujedinjene nacije su 16. septembra 2011.godine jednoglasno izglasale rezoluciju 2009, po kojoj je Misija UN u Libiji (United National Support Mission in Libya - UNSMIL) dobila ovlašćenje da podrži prelaznu vladu u procesu stabilizacije i rekontrukcije zemlje i pripreme za održavanje parlamentarnih izbora.

Nacionalni prelazni savet je 3. avgusta 2011.godine doneo privremenu Ustavnu deklaraciju, koja pruža pravni okvir za tranzicioni period od 20 meseci, za koje vreme Libija treba da izabere novi sastav Parlamenta (Narodne skupštine), konstituiše Vladu i Ustavotvornu skupštinu, koja ima zadatak da napravi nacrt novog Ustava.

Nacionalni prelazni savet Libije je 23. marta 2011. godine osnovao Izvršni odbor koji je preuzeo funkciju vršenja privremene vlade Libije do održavanja izbora na proleće 2012. godine. Izvršni odbor je brojao 16 članova. Mahmud Džibril, koji je bio predsedavajući nezvaničnog ,,izvršnog tima'' od 5. marta 2011.godine je imenovan za mesto predsedavajućeg Izvršnog odbora.

Sa dodelom ove uloge Izvršnom odboru, Nacionalni prelazni savet je dobio zakonodavnu ulogu u novonastaloj podeli vlasti u Libiji. Nakon ubistva bivšeg Gadafijevog generala, koji je sa početkom sukoba prešao na stranu pobunjenika, Abdel Fatah Junisa jula 2011.godine, Izvršni odbor Libije je raspušten zbog straha od raskola i mogućih sukoba unutar Odbora. Mahmud Džibril dobio je zadatak da formira novi Odbor. On je to i učinio u oktobru 2011. godine.

U novoj postavci ministara privremene vlade Libije, Mahmud Džibril je imenovan za premijera države. Kada je Mustafa Abdul Džalil ispred Nacionalnog prelaznog saveta Libije objavio kraj rata 23. oktobra 2011. godine, Mahmud Džibril se povukao sa mesta premijera države te ga je na toj funkciji nasledio Abdurahim El Keib.

Formiranjem prelazne vlade Libije 22. novembra 2011.godine, Izvršni odbor je raspušten, kao što je i bilo predviđeno prelaznim Ustavom.

Prelazna vlada preuzela je izazov da u tranzicionom periodu uspostavi red i bezbednost u zemlji, rekonstruiše ekonomiju, uspostavi funkcionisanje institucija, demokratski sistem i vladavinu prava.

Nacionalni prelazni savet je obavljao privremenu zakonodavnu funkciju do izbora novog parlamenta, sredinom 2012.godine. Planirano je da tranzicioni proces traje do sredine 2013. i održavanja predsedničkih izbora.

Prvobitno je odlučeno da u roku od 60 dana od formiranja, Skupština traba da pripremi nacrt Ustava o kome će se stanovništvo Libije izjasniti na narodnom referendumu. Ukoliko Ustav bude potvrđen na referendumu, postaće pravnosnažan, a ako narod bude glasao protiv, skupština će u roku od 60 dana doneti novi nacrt Ustava. U roku 30 dana od usvajanja Ustava, Narodna skupština mora da donese set izbornih zakona, nakon čega u roku od 180 dana moraju biti raspisani predsednički izbori.

Sredinom jula 2012.godine prelazna Vlada donela je ustavne amandmane po kojima novoizabrani parlament neće birati Odbor za nacrt novog ustava Libije, već će birači na neposrednim izborima birati komitet od 60 članova. Svaki od tri libijska regiona imaće po 20 članova.

U Ustavnoj deklaraciji iz 2011.godine je predviđeno da je sudstvo nezavisno od izvršne i zakonodavne vlasti. Sudije su nezavisne u obavljanju svojih dužnosti i odgovorne samo po zakonu. Formiranje vanrednih i specijalnih sudova je zabranjeno.

Organizaciona podela sudova pre izbijanja pobune sadržala je četiri vrste sudova. Prvu vrstu predstavljaju prekršajni sudovi koji sude u stvarima društveno neprihvatljivog ponašanja i delima manje vrednosti. Žalba na odluke prekršajnih sudova se podnosi Opštim prvostepenim sudovima. Ovi sudovi sude u veću od trojice sudija i imaju ovlašćenje da sude u građanskim, krivičnim i trgovinskim stvarima. U pitanjima regulisanja ličnog statusa, sudovi primenjuju šerijatsko pravo. Na odluke prvostepenih sudova moguće je podneti žalbu apelacionom sudu. Postoje tri apelaciona suda u Libiji i oni su smešteni u Tripoliju, Bengaziju i Sabhi. Ovi sudovi takođe zasedaju u tročlanim većima. Posebno telo - Šerijatski apelacioni sud odlučuje o žalbama podnetim na predmete iz oblasti šerijatskog prava.

Libija je članica mnogih međunarodnih i regionalnih organizacija među kojima treba izdvojiti: članstvo u Ujedinjenim nacijama i njenim specijalizovanim agencijama, kao što su Organizacija UN za obrazovanje nauku i kulturu (UNESCO), Svetska zdravstvena organizacija (WHO), Oragnizacija za ishranu i poljoprivredu (FAO), Mađunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA), Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), Međunarodna federacija crvenog krsta i crvenog polumeseca (IFRCR), Pokreta nesvrstanih, zatim Libija ima status posmatrača u Svetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO). Od regionalnih organizacija važno je istaći članstvo Libije u Afričkoj uniji, Arapskoj banci za ekonomski razvoj Afrike, Arapskoj Magrab uniji (AMU).

Parlamentarni izbori 2012. godine:

Za vreme vladavine Moamera Gadafija, tačnije od 1972. godine političke partije u Libiji su bile zabranjene, a bilo kakvo političko angažovanje izvan režima je nosilo za sobom kao posledicu čak i kaznu zatvora. U januaru 2012.godine prelazna vlada je povukla ovaj zakon i legalizovala političke partije.

Parlamentarni izbori u Libiji održani su 7. jula 2012. godine, prvi put od 1964.godine.

Političkim partijama je namenjeno 80 od 200 mesta koliko ima libijski parlament, a 120 je rezervisano za slobodne kandidate, većinom predstavnike lokalnih plemenskih vođa.

Partija Nacionalne alijanse (National Forces Alliance - NFA) predvođena Mahmoudom Jibrilom osvojila je 41 od 80 mesta rezervisanih za političke partije, partija Muslimanskog bratstva pravde i izgradnje (Justice and Construction party) osvojila je 16 mesta, a preostalih 23 mesta je raspoređeno na manje partije.

Nacionalni prelazni savet je 8. avgusta 2012. godine predao vlast novoizabranom Parlamentu, čime je prestala njegova funkcija i on je raspušten. Svečana inauguracija održana je 9. avgusta 2012.godine, kada je izabran predsedavajući Parlamenta, Muhammad Yusuf al Magarif- predsednik partije Nacionalnog fronta (National Front Party).

Libijski Parlament (General National Congres) vrši zakonodavnu vlast u Libiji.

Libijski Parlament je 12.oktobra 2012.godine za novog premijera Libije izabrao Ali Zeidana.

Uskraćivanje državljanstva:

U Libiji hiljade pripadnika manjiskih grupa nearapa, kao što su Tuaregi nema zvanična dokumenta o libijskom državljanstvu. U Libiji kao glavni dokument za dokazivanje državljanstva služi porodična knjižica koja sadrži pobrojane pretke, iako se po libijskom Zakonu o državljanstvu ono stiče rođenjem-po poreklu ili procesom naturalizacije.

UNHCR je tokom 2011.godine identifikovao oko 25 000 Tuarega na jugozapadu Libije, koji su tu živeli decenijama, a koji nisu dobili rešenje o državljanstvu. Procenjuje se da broj Tuarega koji nemaju državljanstvo dostiže i 100 000 ljudi.

Somalija

Službeno ime

Savezna Republika Somalija: (eng: Federal Republic of Somalia, som: Jamhuuriyadda Federaalka ee Soomaaliya, arb: جمهورية الصومال الفدرالية)

Državni praznici

Državni praznici koji se proslavljaju u Somaliji su: 1.maj – Dan rada, i Osnivanje Somalijske Republike koji se proslavlja 1. jula.

Praznici koji se proslavljaju u Somalilendu su: 1.maj-Dan rada, 26. jun- Dan nezavisnosti Somalilenda.

Datumi proslavljanja verskih praznika variraju, jer islamski kalendar ima 354 umesto 365 dana. Islamski praznici koji se proslavljaju u Somaliji su: Rođenje proroka Muhameda (Mawlid Nabi), Vazezenje proroka Muhameda (Miraaj Nabi), Kraj meseca Ramazana (Eid ul- Fitr), Praznik žrtvovanja (Eid al Adha), muslimanska Nova godina, i praznik Ašura (mučeništvo Imam Huseina).

Verski praznici koji se proslavljaju u Somalilendu su: Vazezenje proroka Muhameda (Miraaj Nabi), Kraj meseca Ramazana (Eid ul- Fitr), Praznik žrtvovanja (Eid al Adha), muslimanska Nova godina.

Geografski položaj

Somalija se nalazi u istočnoj Africi i ima sledeće geografske koordinate: 10º N (sever) i 49º E (istok).

Somalija zauzima važnu stratešku lokaciju na Rogu Afrike, uz prilaz Bab el Mandeb moreuzu i ruti kroz Crveno more i Suecki kanal. Graniči se sa Adenskim zalivom na severu, Indijskim okeanom na istoku, sa Džibutijem na severozapadu, Etiopijom i Kenijom na zapadu.

Ukupna površina Somalije iznosi 637 657 km2. Dužina somalijske obale iznosi 3 025 km i predstavlja najdužu obalu Afrike.

U okviru teritorije Somalije nalaze se dve de facto nezavisne oblasti - Somalilend i Puntland.

Severni deo Somalije je u maju 1991. godine proglastio nezavisnost. Ova teritorija na krajnjem severozapadu Somalije danas čini samoproglašenu, de facto, suverenu državu - Republiku Somalilend. Somalilend obuhvata regione Awdal, Woqooyi Galbeed, Togdheer, Sanaag i Sool. Somalilend nije međunarodno priznat kao država ali se nalazi van kontrole vlasti somalijske Vlade i funkcionise kao posebna nezavisna drzava.

Druga faktički nezavisna oblast u Somaliji - Puntland je proglasio autonomiju 1998.godine. Puntland se nalazi u severoistočnom delu Somalije u provinciji Nugal (Nugaal). Regioni koje obuhvata Puntland su Bari, Nugaal i severni Mudug. Za razliku od Somalilenda, Puntland ne traži potpunu nezavisnost od Somalije. Prema Ustavu Puntlanda iz 2012. godine, Puntland je sastavni deo Somalije i ima obavezu da obnovi i održi jedinstvo sa Somalijom na osnovama federalnog sistema. Međutim uzimajući u obzir da od 1991.godine Somalija nema efkasnu vladu koja funkcioniše na čitavoj teritoriji zemlje, pa tako ni na teritoriji Puntlanda, ova oblast faktički funkcioniše nezavisno od centralnih i južnih delova Somalije.

Glavni grad Somalije je Mogadiš (Mogadishu). Ostali veći gradovi u zemlji su Beledvejn (Beledweyne), Kismajo (Kismayo), Baidoa, Javhar (Jawhar), Marka (Merca).

Glavni grad Somalilenda je Hargeisa, a glavni grad Puntlanda je Garov (Garowe). Ostali veći gradovi u Somalilendu su: Berbera, Burko (Burco) i Borama. Veći gradovi u Puntlandu su: Bosaso (Bosasso) i Galkasio (Galkacyo).

Somalijski teren se uglavnom sastoji od platoa, ravnica i uzvišenja koji se nalaze u centralnim i južnim delovima zemlje. Međutim, na krajnjem severu Somalije se nalaze nepristupačne Karkar (Karkaar) planine. Najviši vrh Somalije je Šimber Beris (Shimber Berris) sa visinom od 2 407 m.

Južnim delom Somalije dominiraju samo dve stalne reke (reke koje tokom čitave godine imaju određeni nivo vode) – Juba (Jubba) i Šabele (Shabele).

Klima Somalije je većinom pustinjska. U Somaliji tokom godine preovladava toplo vreme. Srednja dnevna temperatura u Somaliji se kreće od 30 do 40°C, osim na višim nadmorskim visinama i duž istočne obale Somalije, gde se oseća uticaj hladne obalske struje i gde su temperature obično od 5 do 10 °C niže od onih u unutrašnjosti zemlje. Najtopliji meseci tokom godine su od februara do aprila.

Usled blizine Somalije ekvatoru, tokom godine nema mnogo varijacija u klimi. Međutim, dešavaju se poneke nepredvidive padavine.

U Somaliji postoje 4 godišnja doba. Od decembra do marta je Džilal (Jiilaal), najteža sušna sezona u toku godine. Od aprila do juna traje glavna kišna sezona – Gu, koja transformiše posebno centralni deo zemlje iz pustinje u pašnjake sa bujnom vegetacijom. Od jula do septembra je druga sušna sezona - Haga (Xagaa). Od oktobra do decembra traje najkraća kišna sezona – Dair (Dayr).

Tangambili periodi su topli i vlažni periodi koji traju između dva monsuna (oktobar-novembar i mart-maj), i ovo su jedini kišni periodi u Somaliji.

Vremenska zona: Somalija je tri sata ispred vremena po Griniču (GMT/UTC + 03:00). (Srbija je jedan sat ispred vremena po Griniču - GMT/UTC + 01:00).

Stanovništvo

Poslednji popis stanovništva u Somaliji je obavljen 1975. godine, a jako malo informacija sa tog popisa je objavljeno. Neke od informacija koje su objavljene su: broj stanovnika Somalije 1975.godine je iznosio 3, 3 miliona stanovnika, oko 60 % stanovništva Somalije su činile nomadska plemena, koja su menjala mesto boravka u zavisnosti od sezonskih migracija.

Opšte prisutna bezbednosna nesigurnost u Somaliji onemogućava pribavljanje novih preciznijih podataka o stanovništvu, iako je stanovnistvo kroz prethodne ratove i dugogodisnju i trenutnu nestabilnu bezbednosnu situaciju u velikoj meri pretrpelo promene u broju, etničkom i geografskom sastavu u odnosu na poslednji popis.

Populacija Somalije se usled ovih okolnosti određuje grubim procenama, prema kojima ona iznosi od 9.5 miliona do 10 miliona stanovnika, od kojih je 2 miliona stanovnika nastanjeno u Somalilendu (de facto nezavisna oblast koja je samoproglasila nezavisnost u odnosu na Republiku Somaliju).

Preovlađujuća većina stanovništva Somalije su Somalijci (u Somaliji postoji snažna nacionalna svest, pa se građani orijentisu kao Somalijci), zatim pripadnici naroda Bantu i Arapi.

Somalijci (koji čine oko 85% stanovništva Somalije) su organizovani u klanove i među kojima se kao dva najveća razlikuju porodični klanovi Digil i Rahanwayn. Pripadnici ovih klanova uglavnom naseljavaju predeo između reka Juba (Jubba) i Šebele (Shebelle) na jugu zemlje.

U klanove koji su od najvećeg ugleda, tj. koji su "plemeniti" spadaju 4 klana: Darod, Dir, Hawiye i Isaaq. Pripadnici klana Darod većinom žive na severu Somalije, dok se manji deo pojavljuje i u regionu Gedo, na jugozapadu Somalije. Pripadnici klana Dir naseljavaju severozapadne i centralne delove Somalije. Pripadnici klana Hawiye naseljavaju centralne i južne delove Somalije.

Pripadnici klana Isaaq žive u Somalilendu, faktički nezavisnoj državi.

Pripadnici Bantu naroda čine najveću manjinsku grupu u Somaliji, koja broji oko 900 000 ljudi. Bantu narod (takođe poznati i kao Đžerir, Goša ili Mušungi narod) živi uglavnom u južnom delu zemlje, u blizini reka Juba i Šabele. Postoji šest glavnih Bantu plemena u Somaliji: Magindo, Makuo, Manyasa, Yao, Zalamo i Zigua pleme. Gotovo svi pripadnici Bantu naroda su muslimani.

Pripadnici ostalih etničkih manjina u Somaliji su Bajuni, Etiopljani, Indijci, Persijanci, Italijani, Britanci, Benadiri, Bravanesi, Svahili, Tumali, kao i pripadnici grupa: Yibir, Yaxar, Madhiban, Hawrarsame, Muse Dheryo, Farawaqub i Gabooye.

Prosečan procenjeni životni vek stanovnika Somalije iznosi 50.8 godina; za muškarce prosečan životni vek iznosi 48.8 godina, a za žene iznosi 52.8 godina.

Religija

Dominantna religija u Somaliji je islam, tj. većina Somalijaca su muslimani, suniti.

Najveći broj Somalijaca pripada šafi (Shafi'i) islamskoj školi u okviru sunitskog ogranka islama.

Manje od 1% stanovništva Somalije su hrišćani, sa ne više od 1000 vernika.

U Somaliji ne postoji jevrejska zajednica.

Prema Ustavu Somalije iz 2012.godine svako ima pravo da slobodno ispoveda svoju veru. Ipak, Ustav Somalije definiše islam kao zvaničnu državnu religiju. Prema njemu, nijedna druga religija se ne može propagirati u zemlji i nijedan zakon koji nije u skladu sa šerijatskim pravom se ne može usvojiti.

Somalilend i Puntland, dve faktički nezavisne oblasti, takođe propisuju islam kao zvaničnu religiju. Somalilend i Puntland u svojim Ustavima zabranjuju otpadništvo od vere, kao i propagiranje druge religije osim islama. Takođe, u oba entiteta zabranjen je prelazak iz islama u drugu veru.

Jezik

Somalijski jezik je zvanični jezik u zemlji, a u upotrebi su još i arapski, italijanski i engleski jezik.

Somalijski jezik ima nekoliko dijalekata: standardni ili severni somalijski je najrasprostranjeniji, i govori se na prostoru severne, istočne i jugozapadne Somalije pomorski somalijski govori se na Banaadir obali, regionu na jugoistoku Somalije; centralni somalijski govori se u međurečnoj oblasti (predeo između reka Juba (Jubba) i Šebele (Shebelle) na jugu zemlje), uključujući i u gradu Mogadišu.

Pripadnici Bantu naroda koji žive na jugu Somalije govore mai (Maay) dijalektom somalijskog jezika

Engleski i italijanski jezik koristi relativno mali broj (manje od 10%) urbanog stanovništva Somalije. Na univerzitetskom nivou, govore se somalijski i italijanski. Na svim nižim obrazovnim nivoima koristi se somalijski. Arapski jezik se u Somaliji koristi u verskim kontekstima.

Prema Ustavu Somalilenda somalijski jezik je službeni jezik Somalilenda. Prema Ustavu Puntlanda somalijski jezik je zvanični jezik Puntlanda.

Privreda i ekonomija

  Uprkos nedostatku efikasne vlasti u zemlji, Somalija ima relativno zdravu neformalnu ekonomiju.

Ekonomija Somalije se u najvećoj meri zasniva na stočarstvu, firmama za transfer novca i telekomunikacijama. Prihodi od piratstva takođe predstavljaju neformalni prihod Somalije.

Poljoprivreda je najvažniji sektor somalijske privrede. Stočarstvo čini oko 40% bruto domaćeg proizvoda (BDP) i više od 50% ukupnih prihoda od izvoza u Somaliji.

Od ukupne površine Somalije obradivo je 13% zemljišta, a zasejano je tek 2%.

Od poljoprivrednih proizvoda u Somaliji najviše se proizvode riba, banane, kukuruz, šećer, ali i pirinač, mango, susam, pasulj. U okviru stočarstva u Somaliji se gaje goveda, kamile, ovce i koze. Somalija najviše svojih proizvoda izvozi u Ujedinjene Arapske Emirate (oko 50%), Jemen (oko 19%) i Oman (12-13%). Somalilend najviše izvozi u Etiopiju.

Osnovni proizvodi koji se izvoze iz Somalije su stoka, obrađena životinjska koža, riba, ugalj i banane. Uvozi se najviše šećer, kineska šećerna trska, kukuruz, qat (biljka koja se koristi za čaj) i mašine, ali i žitarice, životinjska i biljna ulja, naftni derivati i građevinski materijal. Najveći uvoz Somalija ostvaruje iz Džibutija, Indije, Kenije, Pakistana, Kine, Omana, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Jemena.

Somalijiski industrijski sektor je skroman, i zasniva se na obradi poljoprivrednih proizvoda. Industrija Somalije obuhvata preradu šećera i izradu tekstila.

Somalijski sektor usluga je, za razliku od industrije, dosta razvijen. Najznačajniji je sektor telekomunikacija. Telekomunikacione kompanije pružaju bežične usluge u većini gradova u Somaliji i nude najnižu cenu međunarodnih poziva na celom afričkom kontitentu.

U Somaliji ne postoji formalni bankarski sektor. Usled toga, širom zemlje niču firme za pružanje usluga transfera novca i doznaka. Vrednost doznaka u Somaliji iznosi oko milijardu dolara (USD) na godišnjem nivou i Somalijci su veoma zavisni od doznaka koje dobijaju iz inostranstva.

Centralna banka Somalije predstavlja zvanični monetarni autoritet. Ona je ponovo uspostavljena 2009. godine, posle civilnog rata 1991. godine.

Oko 43% somalijske populacije živi ispod granice siromaštva, što znači sa manje od 1$ na dan.

Zvanična valuta u Somaliji je somalijski šiling (SoSh). Pored somalijskog šilinga u Somaliji je i američki dolar široko rasprostranjen kao sredstvo plaćanja.

Vrednost somalijske valute: 1 somalijski šiling (SOS ) = 0.000615390 američkih dolara (USD), ili 1 euro (EUR) iznosi 1, 896.85 somalijska šilinga (SOS).

Somalilend ima svoju valutu - somalilendski šiling (SolSh), koja nije priznata nigde osim unutar Somalilenda, te tako nije moguće utvrditi vrednost njegove valute.


Istorijstko-politički razvoj   

Tokom kolonijalnog perioda (1891-1960 godine) Somalijci su bili podeljeni među pet malih država: britanskog Somalilenda (severni i centralni deo zemlje), francuskog Somalilenda (istočni i jugo-istočni deo), italijanskog Somalilenda (južni deo), etiopijskog Somalilenda (Ogaden) i deo koji se nazivao Severnom granicom (Northern Frontier District–NDF) sa Kenijom.

Somalija je stekla nezavisnost 1960. godine, kada se britanski Somalilend udružio sa italijanskom Somalijom i formirana je nezavisna Republika Somalija.

Aden Abdulah Osman Dar (Aden Abdullah Osman Daar) je izabran za prvog predsednika Somalije u julu 1960. godine.

Na izborima održanim 1967. godine, Abdi Rašid Ali Šermarke (Abdi Rashid Ali Shermarke) pobeđuje Aden Abdulah Osman Dara i postaje novi predsednik Somalije.

U Somaliji se 1969. godine odigrao puč koji je predvodio Mohamed Said Bare (Mohamed Said Barre). Njegova vladavina, koja je nakon tog puča usledila, bila je autoritarna socijalistička vladavina praćena progonom, mučenjem i hapšenjem političkih protivnika i disidenata.

Završetak Hladnog rata je dramatično uticao na prilike u Somaliji. Sa opadanjem interesovanja zapadnih sila za Somaliju iz zemlje je povučena i velika količina strane pomoći, posebno od strane Sjedinjenih Američkih Država, Saudijske Arabije i zemalja zapadne Evrope. Bez sredstva kojim bi održavao svoju politiku predsednik Bare je izgubio kontrolu nad zemljom i njegov režim je okončan od strane oružanih opozicionih grupa početkom 1991.godine. Opozicione oružane grupe koje su predvodile pobunu u Somaliji su Somalijski demokratski front za spasenje (Somali Salvation Democratic Front), Ujedinjeni kongres Somalije (United Somali Congress), Nacionalni pokret Somalije ( Somali National Movement). Mnoge od ovih grupa su započele međusobno da se nameću za vlast nakon pada Bareovog režima.

Posle pada Siad Barea 1991.godine Somalija je skliznula u krvavi građanski rat, u previranja i unutrašnje borbe različitih milicija. Od tada u Somaliji ne postoji funkcionalna Vlada i stanovnistvo pati usled stalnog građanskog rata.

U toku 1991. i 1992. godine u Somaliji je usled gladi i unutrašnjih borbi poginulo oko 300 000 ljudi, što je iniciralo formiranje humanitarne misije Ujedinjenih nacija u Somaliji.

Počev od 1993. godine UN su ulagale napor kako bi se ublažila teška humanitarna situacija u Somaliji (najviše na jugu zemlje). Međutim UN su se povukle iz Somalije 1995. godine zbog pretrpljenih značajnih ljudskih gubitaka. u stalnim borbama sa somalijskim milicijama.

U Džibutiju je 2000. godine održana somalijska Nacionalna mirovna konferencija (Somalia National Peace Conference – SNPC), na kojoj su učestvovali brojni predstavnici građana, intelaktualci, plemenski i verski lideri i pojedinci iz poslovnog sveta, kao što su vlasnici kapitala. koja je rezultirala formiranjem prelazne Vlade, prve somalijske Vlade oformljene nakon 1991. godine, poznate kao Prelazna nacionalna vlada (Transitional National Government – TNG).

Takođe, u Džibutiju je u avgustu 2000. godine od strane plemenskih starešina i visokih funkcionera Somalije za predsednika Somalije izabran Abdulkasim Salat Hasana (Abdulkassim Salat Hassan).

S obzirom da somalijska Prelazna nacionalna vlada (TNG) nije uspela da uspostavi adekvatnu bezbednost ili vladavinu institucija u zemlji, Vlada Kenije je pod okriljem Međuvladine uprave za razvoj (Intergovernmental Authority on Development – IGAD), povela naknadni mirovni proces koji je zaključen u oktobru 2004. godine u glavnom gradu Kenije, Nairobiju.

Kao rezultat mirovnog procesa iz Nairobija, 2004. godine u je Somaliji formirana Prelazna savezna skupstina), koja je u oktobru 2004.godine za novog predsednika Somalije izabrala Abdulahi Jusuf Afmeda (Abdullahi Yusuf Ahmed) na petogodišnji mandat.

U isto vreme, u novembru 2004. godine je formirana druga somalijska prelazna Vlada poznata pod nazivom Prelazna savezna vlada ili TFG (Transitional Federal Government).

Stvaranje Prelazne savezne vlade - TFG je bilo zasnovano na Prelaznoj saveznoj povelji (Transitional Federal Charter –TFC) usvojenoj u somalijskoj skupštini u novembru 2004.godine , u kojoj je bio predviđen petogodišnji mandat za Vladu, koji bi doveo do uspostavljanja novog Ustava Somalije i prelaska na predstavničku Vladu posle nacionalnih izbora koji bi bili održani posle okončanja tranzicionog perioda. (pod predstavničkom Vladom se podrazumeva parlamentarna Vlada koja odgovara Skupštini koju je izabrao narod)

Ubrzo nakon formiranja Prelazne savezne vlade (TFG) krajem 2004. godine, unutar iste Vlade su se pojavile podele između njenih pristalica i saveza islamskih i plemenskih lidera.

U međuvremenu, Zajednica islamskih sudova (ICU) koja je predstavljaja široku koaliciju islamista, se pojavljuje kao dominantna opoziciona politička sila u Mogadišu, a koja je tokom 2006.godine uspostavila kontrolu i nad većim delom južne Somalije. Zajednica islamskih sudova (ICU) je predstavljala udruženje religijskih sudova. Religijski sudovi su bili veoma uticajni u Mogadišu, jer su obezbeđivali sudstvo i zaštitu građanima, posebno uzimajući u obzir da od 1991.godine nije bilo uspostavljene druge funkcionalne vlasti u zemlji. ICU snage su tako uspostavile neku vrstu sigurnosti i reda u oblastima pod svojom kontrolom (veći deo južne Somalije, uključujući gradove Jovhar, Kismajo, Beledvejn i prestonicu Mogadiš). Međutim, red koji su oni uveli je bio zasnovan na striktnom tumačenju islamskog prava i strogoj primeni šerijata uz česte povrede ljudskih prava.

Zajednica islamskih sudova (ICU) je imala i bliske kontakte sa radikalnim islamističkim grupama u drugim zemljama, pa je međunarodna zajednica postala zabrinuta da bi Somalija mogla da padne u ruke radikalnim islamistima povezanim sa terorističkim grupama kao što je Al Kaida. Između ostalih jedna od pobunjeničkih grupa bila je i Al Šabab, koji je predstavljao radikalnu frakciju ICU. Al Šabab je militantna islamistička grupa, povezana sa Al Kaidom, koja se preuzela delove teritorije u južnoj i centralnoj Somaliji 2006. godine.

Prelazna savezna vlada (TFG) se 2006.godine povukla iz glavnog grada Mogadiša u grad Baidoa, jer je ICU držala kontrolu nad Mogadišom. Time je dodatno oslabljena moć TFG u odnosu na ICU koji je tokom 2006.godine kontrolisao najveći deo centralne i južne Somalije.

Snage Etiopije potpomognute UN snagama, ušle su u Somaliju u decembru 2006. godine, kako bi podržale snage Prelazne savezne vlade Somalije (TFG) i kako bi svrgnule sa vlasti Zajednicu islamskih sudova (ICU). To je primoralo Islamiste na napuštanje Mogadiša i povlačenje na krajni jug zemlje. Već tokom januara 2007. godine TFG snage potpomognute etiopijskim snagama su kontrolisale većinu južno-centralne Somalije, uključujući i glavni grad Mogadiš.

Odlazak Islamističkih (ICU) snaga iz Mogdiša 2007.godine je izazvalo pobunu različitih grupa protiv Vladinih (TFG) snaga podržanih od strane Etiopije. Između ostalih jedna od pobunjeničkih grupa bila je i Al Šabab, koji je predstavljao radikalnu frakciju ICU.
Kao reakciju na novu pobunu u Somaliji, Afrička unija je 2007. godine poslala u Mogadiš svoje mirovne snage, poznate kao Misija Afričke unije u Somaliji (African Union Mission in Somalia – AMISOM).

U međuvremenu, predsednik Somalije, Abdullahi Yusuf Ahmed, je krajem 2008.godine podneo ostavku, posle njegovog neuspelog pokušaja da smeni somalijskog premijera Nur Hasan Huseina (Nur Hassan Hussein), usled toga što nije uspeo da obezbedi bezbednost u zemlji.
Usled nemogućnosti Prelazne vlade da uspostavi mir u Somaliji, u Džibutiju su 2008. godine organizovani razgovori između Prelazne federalne vlade Somalije (TFG) i opozicione Alijanse za ponovno oslobođenje Somalije (Alliance for the Re-Liberation of Somalia –ARS). Ovi pregovori doveli su do podele vlasti u zemlji i udvostručavanja Prelazne savezne skupštine (TFA) i dogovora da će etiopijske trupe napustiti Somaliju u roku od 120 dana.

Nakon formiranja TFG – ARS Vlade nacionalnog jedinstva koju je sačinjavala koalicija bivših članova Prelazne savezne skupštine i Alijanse za ponovno oslobođenje Somalije, u januaru 2009. godine etiopijske nacionalne snage povukle su se iz Somalije. To je dovelo do preuzimanja Baidoa i drugih gradova širom zemlje od strane Al Šababa i vojna kontrola TFG u južnoj i centralnoj Somaliji je ponovo značajno oslabila.

U isto vreme, Parlament Somalije je izabrao u januaru 2009. godine Šeik Šarif Ahmeda (Sheikh Sharif Ahmed) za predsednika zemlje.

Iste godine (2009.godine) Prelazni savezni parlament (TFP) je produžio svoj mandat do 2011. godine. Takođe, TFP je proširen na 550 mesta, uključujući 200 članova Alijanse za ponovno oslobođenje Somalije (Alliance for Re-libiration of Somalia – ARS) i 75 mesta za građane.

U međuvremenu teroristička organizacija Al Sabab se reorganizovala, prikupila snage, pregruposala se i onda se vratila jača nego ikada. Al Šabab je započeo napad na Mogadiš u maju 2009. godine i ubrzo posle toga uspostavio je kontrolu nad većim delom grada, dok su samo mali delovi Mogadiša ostali pod kontrolom snaga Prelazne savezne vlade (TFG). Tokom 2009.godine Al Šabab je imao kontrolu nad centralnim i južnim delovima Somalije, uključući i kontrolu nad Mogadišem.

Snage Al Šababa povukle su se iz Mogadiša u avgustu 2011. godine, nakon meseci borbe sa bezbednosnim snagama TFG i pripadnicima misije Afričke unije u Somaliji (AMISOM), međutim i dalje su zadržali kontrolu nad većinom delova centralne i južne Somalije.

Pritisak na Al Šabab se nastavio i krajem 2011.godine od strane snaga Prelazne savezne vlade Somalije i savezničkih snaga (Misije afričke unije u Somaliji), ulaskom kenijskih i etiopijskih snaga u Somaliju sa ciljem suzbijanja Al Šababa. Vojne operacije u cilju suzbijanja Al Sababa posebno u centralnim i južnim delovima zemlje su se odvijale i početkom 2012.godine. Mnogi gradovi i oblasti u centralnoj i južnoj Somaliji su tokom 2011.godine oslobođeni od snaga Al Šababa, mađu kojima su Mogadiš, Baidoa, Beletweyn, El Buur i Gedo, i kontrolu nad njima su uspostavile snage Prelazne savezne vlade Takođe tokom maja/juna 2012. godine gradovi Afgoye i Afmadow su takođe preuzeti od Al Šababa i stavljeni pod kontrolu snaga Prelazne vlade. Krajem septembra 2012. godine od Al Šababa je oslobođena i strateški važna luka Kismajo (Kismayo), koja se nalazi na krajnjem jugu Somalije.

Međutim, kontrolu nad većim delom južne i centralne Somalije (sa izuzetkom prethodno pomenutih gradova) tokom 2011. i 2012.godine i dalje su držali pripanici Al Šababa. Al Šabab je tokom 2012.godine nastavio da kontroliše region Jube koji se nalazi na jugoistoku Somalije kao i regione Bay i Bakol koji se nalaze u centrenom delu Somalije. Al Šabab je tokom 2012.godine takođe kontrolisao severni deo centralne Somalije na granici sa autonomnim regionom Puntland.

Osim bezbednosne situacije uzrokovane sukobima bezbednosnih snaga Prelazne savezne vlade sa Al Šababom, na proces uspostavljanja delotvornih institucija u Somaliji negativno utiče i široko rasprostranjena korupcija i sukobi unutar Prelazne savezne vlade. To je uzrokovalo da somalijski premijer Omar Abdirashid Ali Sharmarke u septembru 2010.godine podnese ostavku. Njegova zamena, Mohamed Abdullahi Mohamed, našao se u sedištu spora između predsednika Šarifa i predsednika Parlamenta oko produžetka mandata institucija TFG koji su isticali u avgustu 2011. godine. Naime, u februaru 2011. godine Prelazna savezna vlada Somalije (TFG) je produžila svoj mandat za još 3 godine.

Međutim, TFG je ipak pristala u junu 2011. godine da ograniči svoj mandat na još 12 meseci, kao deo Kampala sporazuma. Kampala sporazumom, iz juna 2011. godine, je predviđen "plan za okončanje tranzicionog perioda" ("roadmap to end the transition") do 20. avgusta 2012. godine do kada je predviđeno usvajanje novog Ustava Somalije i uspostavljanje institucija Savezne vlade i Saveznog parlamenta. Kampala sporazum je formalno usvojen 6. septembra 2011. godine u Mogadišu. Da bi se obezbedilo sprovođenje "plana za okončanje tranzicionog perioda" potpisnici Kampala sporazuma su se ponovo sastali od 21. do 23. decembra 2011. godine na Garoowe konferenciji (Garoowe I, nazvana po administrativnom centru Puntlanda, gdje je konferencija održana), na kojoj su dogovorene ustavne i parlamentarne reforme i zakazani izbori za predsednika zemlje i predsednika Skupštine do avgusta 2012. godine. Ovi principi su precizirani na drugoj konferenciji održanoj od 15. do 17. februara 2012. godine (Garoowe II).

Kao rezultat plana za okončanje tranzicionog perioda Ustavotvorna skupština usvojila je novi Ustav Somalije 1. avgusta 2012. godine. Ubrzo nakon toga formirana je Savezna vlada Somalije čime je prestala funkcija Privremene prelazne vlade Somalije. Proces tranzije u Somaliji je formalno završen u septembru 2012. godine, kada su plemenske starešine imenovale 275 novih članova Parlamenta, koji je zamenio Prelaznu saveznu Skupštinu (TFP). Somalijski Parlament je 10. septembra 2012. godine izabrao Hasan Šeik Mohamuda (Hassan Sheikh Mohamud) za predsednika Somalije. Predsednik Mohamud je 06. oktobra 2012. godine imenovao Abdi Farah Širdon Saida (Abdi Farah Shirdon Saaid) za novog premijera Somalije.

Međutim, uprkos formalnom uspostavljanju Savezne vlade i Parlamenta kao institucija centralne vlasti Somalije, oni nemaju kontrolu nad većim delom teritorije Somalije. Naime Al Šabab je tokom 2012.godine imao kontrolu nad većim delom centralne i južne Somalije. (videti odeljak: Istorijsko politički razvoj, str. 24)

 

Faktiči nezavisne oblasti:

U maju 1991.godine, Severni deo Somalije je proglasio nezavisnu Republiku Somalilend, koji obuhvata regione Awdal, Woqooyi Galbeed, Togdheer, Sanaag i Sool, tj. teritoriju bivšeg britanskog Somalilenda.

Iako Somalilend i dalje nije međunarodno priznat, ovaj entitet je, za razliku od ostatka Somalije, zadržao stabilnost i nastavlja napore da uspostavi ustavnu demokratiju, što uključuje i održavanje opštinskih, parlamentarnih i predsedničkih izbora. Somalilend se nalazi van kontrole vlasti somalijske Vlade i funkcionise kao posebna nezavisna drzava.

Oblast Puntland koja se nalazi u severoistočnom delu Somalije je proglasio autonomiju 1998. godine. Puntland obuhvata regione Bari, Nugal, Mudug, Ayn, Karkar. Za razliku od Somalilenda, Puntland ne traži potpunu nezavisnost od Somalije, već samo autonomiju unutar Somalije, zasnovanu na federalnom uređenju. Međutim, kako u Somaliji od 1991.godine nema uspostavljene centralne vlasti faktički region Puntlanda funkcioniše nezavisno od ostatka Somalije, ima svoj Ustav, i institucije-Parlament i Vladu.


Političko-pravni sistem

Centralna vlast:

Somalija je zvanično podeljena na 18 regiona (gobolada), koji su podeljeni na okruge. Regioni su: Jubbada Hoose, Jubbada Dhexe, Gedo, Bay, Bakool, Shabeellaha House, Banaadir, Shabeellaha Dhexe, Hiiraan, Galguduud, Mudug, Nugaal, Bari, Sool, Sanaag, Togdheer, Woqooyi Galbeed, Awdal.

Faktičko stanje u Somaliji je takvo da je sever zemlje podeljen između faktički nezavisnih regiona: Puntlanda (koji sebe smatra autonomnom državom) i Somalilend (samoproglašene ali nepriznate suverene države). U centralnoj Somaliji, postoji još jedan regionalni entitet - Galmudug, koji je nastao južno od Puntlanda. Galmudug, kao i Puntland ne traži odvajanje od Somalije, već za sebe traži autonomiju unutar Savazne Republike Somalije.

Centralnu vlast u Somaliji čini Prelazna savezna vlada (TFG) sa sedištem u Mogadišu. Funkcija Prelazne savezne vlade je prestala u septembru 2012.godine, nakon što je izabran novi sastav Vlade Somalije. (videti odeljak. Istorijsko politički razvoj, strana 26)

U Somaliji nije postojala efikasna Vlada od 1991. godine, tj od tada ne postoji efikasna vlast koja ima kontrolu nad teritorijom Somalije. Prelazna savezna Vlada (TFG) i njen prethodnik TNG (Prelazna nacionalna vlada) su predstavljale Somaliju u UN, Ligi arapskih država, Afričkoj Uniji i zajednici Sahelo-Saharskih država. Međutim, faktičko stanje je da su obe vlade imale jako malu kontrolu nad teritorijom centralne i južne Somalije, posebno od 2006.godine, od kada su ekstremisti Al Šababa kontrolisali veći deo ovih teritorija.

Vojni uspesi od strane savezničkih snaga (bezbednosne snage Prelazne savezne vlade, koje se zajedno sa snagama misije Afričke unije u Somaliji (African Union Mission in Somalia – AMISOM), i snagama Etiopije i Kenije bore protiv Al Šababa) nisu praćene političkim razvojem. U mnogim oblastima južne i centralne Somalije koje su tokom 2011.godine oslobođene od Al Šababa, postoji politički vakuum. Ovaj vakuum je počeo da se polako popunjava početkom 2012.godine formiranjem raznih vojnih i političkih aktera, uključujući TFG, plemenske milicije, lokalne samoproglašene uprave ili države.

Kao rezultat toga, sada u Somaliji postoji oko 20 lokalnih uprava/administracija, i mnogima od njih se preklapaju teritorije. Ove pretenzije na teritorije uz borbe protiv Al Šababa koje traju, predstavljaju ozbiljnu pretnju za bezbednost, ali i političke procese u centralnoj i južnoj Somaliji.

"Mapa puta" do kraja tranzicionog perioda - predviđena je Kampala sporazumom iz juna 2011. godine, kojom su se lideri izvršne i zakonodavne vlasti Vlade Somalije složili da produže tranzicioni (prelazni) period za godinu dana, do 20. avgusta 2012. godine. Sporazum je formalno usvojen 6. septembra 2011. godine u Mogadišu.

Ovaj sporazum imao je za cilj poboljšanje bezbednosti u Mogadišu i drugim oblastima južne Somalije, usvajanje plana nacionalne stabilizacije i bezbednosti, usvajanje nacrta novog Ustava, organizovanje izbora za predsednika države, predsednika i podpredsednika Skupštine pre 20. avgusta 2012. godine.

Ustavotvorna Skupština usvojila je novi Ustav Somalije 1. avgusta 2012. godine.

Prema novom Ustavu, Somalija je federalna, suverena i demokratska republika.

Takođe, Ustav određuje da se struktura vlasti u Somaliji sastoji se od dva nivoa: nivo Federalne Vlade i nivo Vlade države članice, koji se sastoji od Vlade Federalne države članice i lokalne samouprave.

Federalni parlament Somalije sastoji se iz dva doma, Doma naroda (donjeg doma) i Gornjeg doma. Mandat Parlamenta traje 4 godine, od dana objavljivanja rezultata izbora.
Predsednik Skupštine i njegova dva zamenika biraju se tajnim glasanjem većinom glasova Doma naroda, a mogu biti smenjeni dvotrećinskom većinom glasova.

Dom naroda predstavlja somalijski narod, dok Gornji dom predstavlja Savezne države članice. Članovi Doma naroda, njih 225, biraju se od strane građana Somalije, direktnim, tajnim i slobodnim glasanjem. Dom naroda mora zasedati najmanje dva puta godišnje, i svako zasedanje mora trajati najmanje 4 meseca. Isto ovo pravilo važi i za Gornji dom.

Članovi Gornjeg doma Parlamenta biraju se direktnim, tajnim i slobodnim glasanjem ljudi iz Federalnih država članica, a njihov broj neće prelaziti 54 članova, na osnovu 18 regiona Somalije. Savezne države članice imaće jednak broj predstavnika u Gornjem domu.

Predsednik Republike Somalije je je šef države. Predsednika Somalije biraju oba doma Parlamenta na zajedničkoj sednici, kojom presedava predsednik Doma naroda. Na sednici mora biti prisutno najmanje 2/3 članova oba doma. Predsednik se bira tajnim glasanjem i za izbor mu je potrebno najmanje 2/3 glasova od ukupnog broja članova oba doma. Mandat Predsednika Somalije traje 4 godine, od dana kada položi zakletvu.

Izvršna vlast u Somaliji, prema novom Ustavu iz 2012.godine, je dodeljena Savetu ministara. Savet ministara sastoji se od premijera, zamenika premijera, ministara, državnih ministara i zamenika ministara. Premijer imenuje zamenika premijera, ministre, državne ministe i zamenike ministara.

Sudstvo je nezavisno od zakonodavne i izvršne grane vlasti.

Sistem sudova prema novom somalijskom Ustavu sastoji se od tri nivoa: Ustavni sud, Sudovi Federalnih Vlada i Federalnih država članica. Najviši sud na saveznom nivou je Savezni Viši sud, dok je najviši sud na federalnom nivou Višu sud Federalne države članice.

Somalilend:

Ustav Somalilenda dozvoljava 3 pravna sistema: onaj zasnovan na šerijatu, zasnovan na građanskom pravu i zasnovan na običajnom pravu.

Sistem vlasti u Somalilendu je kombinacija demokratskih elemenata, uključujući Parlament, sa tradicionalnim stukturama, kao što je Gornji dom sastavljen od plemenskih starešina.

Oba doma Parlamenta Somalilenda čini po 82 poslanika. Donji dom – Predstavnički dom bira se na neposrednim izborima na 5 godina. Gornji dom – (Guurti) posredno se bira od strane lokalnih zajednica na 6 godina.

Izbori za Donji dom parlamenta Somalilenda su prvi put održani 2005. godine. Parlamentarni izbori su više puta odlagani. Oba Doma produžila su svoje mandate u septembru 2010. godine. Gornji dom je izglasao produženje mandata za još 3 godine, uz već produžene 4 godine. Donji dom, čiji je mandat trebao da istekne u decembru 2010, produžio ga je za još 2 godine i 8 meseci.

Prema Ustavu Somalilenda (iz 2000.godine), predsednik se bira na izborima, najviše dva puta na mandat od 5 godina. Somalilendska prva dva predsednika izabrana su od strane plemenskih starešina.

Dahir Riyale Kahin je prvi somalilendski predsednik koji je izabran na izborima 2003. godine. Međutim, predsednik Riyale je 2006.godine prekršio Ustav Somalilenda, produžavanjem svog mandata za još 4 godine.

Predsednički izbori u Somalilendu su više puta odlagani, sve do juna 2010. godine, što je bilo 8 meseci nakon isteka Riyale-ovog produženog mandata. Na predsedničkim izborima u Somalilendu 2010. godine pobedio je Ahmed Mohamed Silanyo. A sami izbori ocenjeni su kao slobodni i fer.

Somalilendske institucije se smatraju generalno funkcionalnima. Međutim, ograničeni prihodi Vlade limitiraju njenu sposobnost da obezbedi osnovne javne usluge.

Puntland:

Ustav Puntlanda je odobren od strane parlamenta 2009. godine, a usvojen je od strane Ustavotvorne skupštine 18. aprila 2012.godine.

Prema Ustavu Puntlanda iz 2012. godine, Puntland je sastavni deo Somalije i ima obavezu da obnovi i održi jedinstvo sa Somalijom na osnovama federalnog sistema.

Parlament Putlanda čini 66 članova. Članove parlamenta biraju starešine klanova, koji istupaju u ime naroda. Parlamentarni izbori u Puntlandu za 66 člana Skupštine su održani 2008. godine.

Novi parlament Puntlanda je izabrao Abdirahmana Muhammada Mahmuda "Farole" za predsednika u januaru 2009. godine, na mandat od 4 godine.

Puntlandske vlasti su prekinule saradnju sa Prelaznom saveznom vladom Somalije (TFG) u januaru 2011. godine, tvrdeći da više neće da sarađuju sa TGF dok legitimna i reprezentativna federalna vlast ne bude osnovana u Somaliji.

 

Pakistan

Službeno ime

Islamska Republika Pakistan: (en: Islamic Republic of Pakistan, Jamhuryat Islami Pakistan, urdu: اسلامی جمہوریۂ پاکستان ).

Državni praznici

Nacionalni praznici koji se slave u Pakistanu su: Dan Kašmira (5. februar); Dan Pakistana (23.mart - datum proglašavanja prvog Ustava i proklamovanja republike), Praznik rada (1.Maj), Dan nezavisnosti Pakistana (14.avgust), Dan Ikbala (9.novembar - rođendan nacionalnog pesnika Muhameda Ikbala), rođendan Quaid-i-Azam Mohammad Ali Jinnah-a, osnivača Pakistana (30.jula), Dan nacionalnih manjina (11.avgust).

Muslimanski praznici koji se proslavljaju kao nacionalni praznici u Pakistanu su: Eid-ul-Azha (proslava mučeništva Abrahama); Muharram (proslava Islamske nove godine), Ashura (proslava mučeništva Imam Huseina); Eid-i-Milad-un-Nabi (rođendan proroka Muhameda), početak Ramazana i kraj Ramazana. Datumi ovih praznika variraju u zavisnosti od islamskog lunarnog kalendara.

Hrišćanski praznik koji se u Pakistanu slavi kao nacionalni praznik je Božić (25.decembar).

Geografski položaj

 Pakistan se nalazi u južnom delu Azije i ima sledeće geografske koordinate: 30˚ N (sever) i 70˚ 00' E (istok). Površina Pakistana iznosi 796 095 km2.

Pakistan se na severu graniči sa Kinom, na istoku sa Indijom, na zapadu sa Iranom, na zapadu i severu sa Avganistanom, dok na jugu izlazi na Arapsko more. Dužina morske obale Pakistana iznosi 1046 km.

Pakistan je podeljen u tri velike geografske celine: pojas visokih planina na severu, visoravan Balokistan i ravnica oko reke Ind koja formira dva subregiona - Pandžab i Sindh.

Severni pojas visokih planina u Pakistanu čine planine Hindukuš, Karakoram i delovi planinskog lanca Himalaja. Ove planine ujedno predstavljaju i prirodne granice Pakistana na severu, jer se Himalaji prostiru u pravcu severoistoka i razdvajaju teritoriju Pakistana i Kine, dok se planina Hindukuš prostire ka severozapadu od planine Karakorum, prodire duboko u teritoriju Avganistana i prirodno formira nekoliko prolaza između dve zemlje. U ovom planinskom području ima preko 35 planinskih vrhova koji su viši od 7000m. Od 50 najviših svetskih planinskih vrhova, njih 40 se nalazi u Pakistanu. Najviši od njih je vrh K-2, od kojeg je viši jedino Mont Everest. Ako se izuzmu Severni i Južni pol, planinska oblast Pakistana je i područje sa najvećim brojem lednika.

Visoravan Balokistan se nalazi na istočnom delu Iranskog platoa i preko nje prelaze putevi koji spajaju Jugozapadnu, Centralnu i Južnu Aziiju. Ova oblast je uglavnom pustinjska i u njoj dominira pustinja Kharan. Sa druge strane, oblast je bogata prirodnim resursima - naftom, gasom, bakrom i zlatom.

Oblast oko reke Ind je plodno ravničarsko zemljište koje se koristi za poljoprivredu. Sve veće reke u zemlji se ulivaju u reku Ind, koja protiče celim Pakistanom. Za vreme britanske kolonijalne vlasti u Pakistanu izgrađene su dve brane na reci Ind i irigacioni sistem, jedan od najvećih takvih sistema na svetu. Danas ove brane imaju značajnu ulogu u sprečavanju poplava, a irigacioni sistem obezbeđuje navodnjavanje poljoprivrednim kulturama.

Klima Pakistana je umerena, a u nekim delovima zemlje varira od tropske do umerene. Iako se Pakistan nalazi u regiji monsuna, klima je pretežno suva sa malo padavina. Balokistan je najsuvlji region u celoj zemlji. U periodu od jula do septembra je sezona monsuna (sezonskih vetrova) koja u oktobru prelazi u post-monsunski period kada ima najmanje padavina u celoj godini.

Prosečne temperature u Pakistanu takom leta iznose oko 40˚C, a često i prelaze ovu vrednost. Tokom zime prosečne temperature su od 4˚C do 18˚C.

U Pakistanu je 2000.godine izvršena administrativna podela na četiri pokrajine i dve teritorijalne oblasti. Pakistanske pokrajine su: Pandžab, Sindh, Balokistan i pokrajina Khyber Pakhtunkhwa (KP), koja se ranije zvala Severozapadna granična pokrajina. U teritorijalne oblasti spadaju: oblast glavnog grada Islamabada i Federalno regulisane plemenske oblasti (Federally Administered Tribal Areas-FATA). Deo teritorije Kašmira koji je pod upravom Pakistana se nalazi na severo-istoku zemlje i podeljen je u dva entiteta: Gilgit-Baltistan i Azad Kašmir (Novi Kašmir).

Glavni grad Pakistana je Islamabad, koji nije ujedno i najveći grad jer ima oko 800 000 stanovnika. Ostali veliki gradovi sa su: Karači (13 miliona stanovnika), Lahore (preko 7 miliona stavnika) i Faisalabad (oko 3 miliona stanovnika) i Rawalpindi (oko 1.5 miliona stanovnika).

Stanovništvo

Prema procenama iz jula 2012. godine, ukupan broj stanovnika Pakistana iznosi oko 190 miliona. Pakistan je država sa velikim procentom mladog stanovništva, jer čak 35% stanovništva pripada populaciji mlađoj od 14 godina.

Etnički sastav stanovništva Pakistana je veoma raznovrstan.

Najveći deo populacije Pakistana (44 %) čine Pandžabi, koji žive u regionu Punjab (Punjab) na istoku Pakistana.

Paštuni čine 15% stanovništva Pakistana i oni naseljavaju oblast zapadno od reke Ind, ali takođe naseljavaju i veće pakistanske gradove između ostalog i Karači.

Pripadnici etničke grupe Sindi čine 14% pakistanskog stanovništva i oni žive u pokrajini Sindh na jugoistku Pakistana. Pripadnici etničke grupe Mohadžiri (multietnička muslimanska grupa koja je u Pakistan imigrirala iz Indije) čine 7% pakistanskog stanovništva i oni naseljavaju pokrajinu Sindh na jugoistoku Pakistana. Pripadnici naroda Baloki, koji žive u Balokistanu, čine 3% stanovništva.

Pripadnici drugih etničkih grupa čine 6% od ukupnog broja stanovnika u Paksitanu, i oni uglavnom naseljavaju sever Pakistana.

Gustina naseljenosti u Pakistanu varira, ali je uočljivo da je stanovništvo većinskim delom smešteno u istočnom delu zemlje, te tako u pokrajinama Pandžab i Sind živi čak 78 % od ukupnog broja stanovnika.

Očekivani životni vek stanovništva Pakistana iznosi 64 godine za muškarce, a 68 godina za žene.

Religija

Prema odredbama pakistanskog Ustava islam je proglašen za državnu religiju i svi zakoni u Pakistanu moraju da budu u skladu sa propisima i verovanjima islama.

Od ukupnog broja stanovnika Pakistana, 95% čine pripadnici muslimanske religije, od kojih su 75% suniti (sunitski organak islama), a 25 % šiiti (šiitski ogranak islama).

Ostalih 5% nemuslimanskog stanovništva čine hrišćani, indusi, ahmadi, siki i drugi.

Pripadnici ahmadi zajednice (ahmadi su muslimanska verska grupa osnovana 1889.godine. Pakistanski muslimanani je smatraju jeretičkom grupom, jer ahmadi propovedaju da su postojali proroci i posle Muhameda) su članovi Islamskog reformističkog pokreta, frakcije unutar islama, ali im je prema Krivičnom zakonu Pakistana izričito zabranjeno da se izjašnjavaju kao muslimani, kao i da ispovedaju islam.

Jezik

Prema Ustavu Pakistana, urdu i engleski su zvanični jezici u zemlji.

Urdu kao prvi jezik, zajedno sa engleskim jezikom govori 8% od ukupnog broja stanovništva Pakistana. Urdu je, sem toga što je zvanični jezik, i jezik štampanih medija u Pakistanu.

Urdu jezik je u širokoj upotrebi u regiji Punjab, na jugoistoku Pakistana, i njime kao primarnim jezikom govore pripadnici etničke grupe Mohadžir (Muhajir), koji se takođe nazivaju i ljudi koji govore urdu jezikom (urdu speaking people).

Iako samo 8% pakistanskog stanovništva govori jezikom urdu kao svojim primarnim jezikom, on je 1947.godine proglašen za nacionalni jezik sa ciljem promovisanja nacionalnog jedinstva. Naime urdu jezik se piše modifikovanim persijsko-arapskim pismom, njegova osnova je hindu jezik, a obogaćen je rečima iz arapskog, turskog, persijskog i engleskog jezika.

Engleski jezik se u Pakistanu smatra jezikom pakistanske elite i Vladinih institucija.


Od ostalih jezika koji se govore u Pakistanu, najrasprostranjeniji je pandžabi jezik, koji upotrebljava oko 48% ljudi, većinom u regiji Punjab na istoku Pakistana. Jezikom sindi govori 12% stanovništva Pakistana, većinom u oblasti FATA (koja se nalazi na zapadu zemlje) i oblasti Khyber Pakhtunkhwa koja se nalazi na severozapadu zemlje. Jezikom siraiki govori oko 10 % pakistanskog stanovništva, dok paštu jezik govori 8% stanovništva.

Privreda i ekonomija

Decenije unutrašnjih političkih sukoba i nizak nivo stranih investicija su dovele do slabog ekonomskog rasta i nerazvijenosti Pakistana. Ipak, poslednjih godina (od 2009. do 2011.godine) ekonomija Pakistana prolazi kroz fazu stabilizacije.

Iako se pakistanska ekonomija stabilizovala nakon svetske ekonomske krize 2008.godine, još uvek se nije potpuno oporavila. Usled sloma globalnog finansijskog tržišta i krize eura, vrednost stranih investicija u Pakistanu se skoro prepolovila u periodu za 2011-2012. godinu, u odnosu na prethodni period.

Poljoprivreda zapošljava oko 40% ukupne radne snage Pakistana. U Pakistanu se najviše uzgaja pamuk, pšenica, pirinač, šećerna kana, voće i povrće.

Proizvodi koje Pakistan najviše izvozi su tekstil, pirinač, riba, tepisi i ćilimi. Ipak zarada na tekstilu predstavlja većinski deo od ukupne zarade Pakistana od izvoza.

Preko jedne trećine ukupnog izvoza Pakistana je usmereno na tržišta pet država: SAD-a, Velike Britanije, Nemačke, Hong Konga i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Dve trećine izvoza je usmereno ka Kini, Avganistanu, Bangladešu i drugim zemljama. Jedan od glavnih trgovinskih partnera Pakistana je i Evropska unija.

Proizvodi koje Pakistan najviše uvozi su biljno ulje, naftni proizvodi, papir, plastika, čelik i čaj.

Vlada Pakistana je u novembru 2008. godine prihvatila aranžman Međunarodni monetarni fond (MMF) kako bi regulisala dužničku krizu. Zaključno sa 31.martom 2012.godine ukupan javni dug Pakistana je iznosio 12,024 milijardi pakistanskih rupija. Ovaj iznos javnog duga predstavlja 58.2% od vrednosti bruto domaćeg proizvoda (BDP) Pakistana.

Vrednost realnog bruto domaćeg proizvoda (BDP) po glavi stanovnika u Pakistanu je za 2011.godinu iznosila 1 372 dolara (USD).

Zvanična nezaposlenost u Pakistanu je u 2011.godini iznosila 6%, ali ovo ne oslikava realno stanje u zemlji imajući u vidu da se značajan deo ekonomije oslanja na crna tržišta rada.

Procenjuje se da oko 36 miliona stanovnika Pakistana živi ispod granice siromaštva.

U 2011.godini se inflacija u Pakistanu popela na 13%, da bi pred kraj godine opala na 9.5%.

Nacionalna valuta u Pakistanu je pakistanski rupi, a 1 pakistanski rupi (PKR) ima vrednost od 0.01 dolara (USD).

Istorijsko – politički razvoj

Današnju teritoriju Pakistana je prvobitno naseljavala hindu civilizacija koja je naseljavala oblasti reke Ind 2000 godina p.n.e. U 16.veku ova teritorija je postala deo Mogulskog carstva, koje je vladalo indijskim potkontinentom sve do 18.veka.

U 18.veku Britanci su preuzeli političku i ekonomsku kontrolu nad najvećim delom indijskog potkontinenta, stvarajući Britansku Indiju. Britanska Istočno indijska kompanija je upravljala ovim teritorijama, sve do pobune protiv britanske vlasti 1857.godine. Britansko Istočno indijska kompanija je nastala kao deoničarsko društvo koje je po kraljevoj povelji iz 1600.godine dobila pravo trgovine sa Indijom. Kompanija se od trgovačkog društva pretvorila u kompaniju, koja je od 1757.godine vladala Indijom preuzevši vojne funkcije i funkcije vladanja, sve do njenog raspuštanja 1858.godine.

Nakon pobune koju je organizovalo muslimansko stanovništvo 1857.godine, Britanci su počeli direktno da vladaju Indijom. Položaj muslimana je pogoršan. Muslimani su strahovali da će, ukoliko se Indija izbori za nezavisnost od Britanije, daleko brojnija hindu većina potpuno zanemariti njihova prava. Zato su počeli da rade na stvaranju partije koja će da proklamuje zaštitu interesa muslimana.

Ovi događaji će dovesti do stvaranja Opšte indijske muslimanske lige (All-India Muslim League) 1906.godine, što će označiti istorijski početak stvaranja pakistanske nacije. U tom trenutku, cilj Lige nije bio stvaranje nezavisne mulimanske države, već samo borba za poboljšanje prava muslimanskog stanovništva. Tokom godina, Liga je postala glavno reprezentativno telo indijskih muslimana, a na njeno čelo 1913.godine dolazi Muhamed Ali Džinah (Muhammed Ali Jinnah) koji će kasnije postati osnivač Pakistana.

Sve do 30-tih godina XX veka nije bilo poziva za stvaranje države sa većinskim muslimanskim stanovništvom koja bi bila nezavisna od Indije. Međutim, nakon što su Indusi otpočeli proces oslobađanja od kolonijalne vlasti, čuveni pesnik i filozof Alama Muhamed Ikbal (Allama Muhammad Iqbal), je na sastanku Lige pozvao na stvaranje posebne muslimanske države, jer bi u protivnom Južnom Azijom dominirala isključivo hindu zajednica.

Ime Pakistan je prvi put upotrebljeno 1933.godine u pamfletu „Sad ili nikad" u kome se poziva na stvaranje nezavisne muslimanske države koja će obuhvatati oblast Pandžaba, Severozapadnu graničnu provinciju (teritoriju današnje pokrajine Khyber Pakhtunkhwa), oblast Kašmira, oblast Sindh i pokrajinu Balokistan. Pred početak Drugog svetskog rata, Muhamed Ali Džinah je odbio ponudu o formiranju Ujedinjene Indije i pozvao na stvaranje nezavisne države na teritorijama gde muslimani čine većinu, odnosno na severo-zapadu i istoku Indije.

Nakon završetka Drugog svetskog rata, Britanija više nije imala dovoljno ni ekonomske niti vojne moći, da bi održavala vlast u Indiji. Nakon pregovora, odlučeno je da Indija i Pakistan postanu nezavisne države, što se i dogodilo u avgustu 1947.godine.

Ipak, odluka o teritorijalnoj podeli dve najveće provincije Pandžaba i Bengala između Indije i Pakistana je izazvala brojne migracije stanovništva i tokom kasnijih godina, etničke sukobe. Nezavisnost je takođe dovela do tenzija oko toga kome će pripasti oblast Kašmir, što je dovelo i do Indijsko-pakistanskog rata 1947.godine, koji je takođe poznat i kao Prvi kašmirski rat. Primirje je sklopljeno 1948.godine, ali je pitanje Kašmira do danas ostalo predmet tenzija u odnosima između Indije i Pakistana. Region Kašmira je i danas podeljen između Pakistana, Indije i Kine.

Nakon dobijanja nezavisnosti Pakistana 1947.godine, Muhamed Ali Džinah je proglašen za generalnog guvernera Pakistana (što je bila funkcija u rangu predsednika) i u isto vreme, za predsednika Parlamenta Pakistana. Na mesto premijera 1947.godine je postavljen Liakat Ali Kan (Lyakat Ali Khan). Država se sastojala od pet pokrajina: Pandžab, Sind, Balokistan, Severo-zapadna granična pokrajina, i Istočni Bengal. Karači je proglašen za glavni grad.

Pakistan je proglašen republikom 1956.godine, kada je donet i Ustav. General, Iskander Mirza, je postao prvi predsednik Pakistana.

Nakon parlamentarnih izbora 1954.godine, došlo je do razlika u politici između Istočnog i Zapadnog Pakistana. Zapadni Pakistan je usvojio oblik zapadne parlamentarne demokratije, dok je Istočni Pakistan postao socijalistička država.

Već 1955.godine, došlo je do formiranja dve pakistanske države. Pakistanske zapadne pokrajine Pandžab, Sind, Balokistan i Severo-zapadna granična pokrajina su formirale državu Zapadni Pakistan, dok je od pokrajine Istočni Bengal nastao Istočni Pakistan. Dve države su imale zajedničkog predsednika i zajedničkog premijera, koji su svoju funkciju obavljali iz Zapadnog Pakistana.

Nakon smenjivanja nekoliko premijera, predsednik Mirza je 1958. godine raspustio obe vlade, kako u Istočnom, tako i u Zapadnom Pakistanu, suspendovao Ustav i uveo vojni zakon. Generalu Ajub Kanu (Ayub Khan) je poveren zadatak da kontroliše primenu vojnog zakona, ali je general Kan ubrzo izveo vojni puč i proglasio novu civilno-vojnu Vladu pod svojim vođstvom. Ovim činom je počela prva od ukupno tri vladavine vojnih hunti u pakistanskoj modernoj istoriji.

Za vreme vladavine generala Kana usvojen je novi Ustav Pakistana 1962.godine, koji je proglasio državu za republiku na čelu sa predsednikom. U toku svoje vladavine, Kan je radio na jačanju odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama. U ovom periodu je došlo i do razvijanja pakistanskog nuklearnog programa, u čemu je Amerika značajno doprinela pružajući pomoć u izgradnji nuklearnog reaktora. Sav razvoj je bio usmeren na teritoriju Zapadnog Pakistana, što je izazvalo rađanje i jačanje nacionalističkog pokreta u Istočnom Pakistanu za vreme 60-tih godina XX veka.

Odnosi između dve države su dodatno oslabljeni nakon što je Istočni Pakistan odbio da učestvuje u kratkom ratu između Zapadnog Pakistana i Indije. Rat je izbio 1965.godine usled sukoba oko teritorijalne kontrole nad Kašmirom, a završen je mirovnim sporazumon u Taškentu 1966.godine, kojim su granice između Indije i Zapadnog Pakistana vraćene na stanje iz 1949.godine.

Ovaj sporazum je izazvao masovno nezadovoljstvo stanovništva, pad popularnosti predsednika Kana, kao i zahteve za njegovom smenom. Usled velikog pritiska javnog mnjenja Kan je sišao sa funkcije predsednika 1969.godine, a na njegovo mesto je došao general Jahja Kan (Yahya Khan).

Jahja Kan je suspendovao Ustav Pakistana iz 1962.godine i ponovo stavio na snagu Vojni zakon. Odlukom iz 1970.godine, iz imena Zapadnog Pakistana, je izbačena reč Zapadni, a Severozapadna granična pokrajina je preimenovana u pokrajinu Khyber Pakhtunkhwa (KP).

Krajem 1970.godine su održani prvi pakistanski demokratski izbori. Na izborima je još više došla do izražaja razlika između dve pakistanske države. U Istočnom Pakistanu je 160 od 162 mesta osvojila Awami liga, a u Pakistanu je ubedljivo pobedila Pakistanska narodna partija (Pakistan People Party- PPP). Nakon što je Jahja Kan, pod pritiskom lidera Pakistanske narodne partije, odbio da postavi lidera Awami lige na mesto premijera, otpočeli su protesti i socijalni nemiri u Istočnom Pakistanu.

Ubrzo je došlo do intervencije pakistanske vojske u Istočnom Pakistanu, proganjanja političkih aktivista, što je dodatno rasplamsalo sukobe i povećalo broj žrtava. Oformljen je pokret „Bengalski borci za slobodu" čiji je cilj bio stvaranje nezavisne države na teritoriji Istočnog Pakistana.

U martu 1971.godine Indija je stala na stranu bengalske oslobodilačke vojske i umešala se sa svojim trupama u sukobe. Istog meseca (marta 1971.godine) major Rahman je proglasio nezavisnost Istočnog Pakistana i stvaranje nove države Bangladeš. Ipak, pakistanske vojne snage koje su se borile u Istočnom Pakistanu su se predale tek u decembru 1971.godine, čime je i zvanično priznata nezavisnost Bangladeša. Nakon vojnog poraza, Jahja Kan je sišao sa vlasti, a na čelo Pakistana je došao lider Pakistanske narodne partije (Pakistan People Party- PPP), Zulfikar Ali Buto (Zulfikar Ali Bhutto).

Za vreme vladavine Ali Buto-a u Pakistanu je došlo do ponovnog uspostavljanja civilne vlasti, kao i do sprovođenja sveobuhvatnog procesa reformi u zemlji. Novi Ustav Pakistana je donet 1973.godine i njime je Pakistan prvi put u svojoj istoriji proglašen za parlamentarnu demokratiju. Buto je unapredio odnose Pakistana sa Sovjetskim Savezom, Kinom, kao i arapskim zemljama. Podržao je tajni plan stvaranja atomske bombe, kao reakciju na razvoj indijskog nuklearnog programa.

Ali, u ovom periodu je donet i sporni zakon kojim se ahmadi proglašavaju nemuslimanima (donet 1970.godine). Ahamdi su pripadnici muslimanske grupe koja je osnovana 1889.godine. Pakistanski muslimani je smatraju jeretičkom grupom, jer ahmadi propovedaju da su postojali proroci i posle Muhameda.

Na izborima 1977.godine, Pakistanska narodna partija i Buto su optuženi za nameštanje izbornog procesa. Socijalni nemiri su doveli do toga da zapovednik pakistanske vojske, general Muhammad Zia-Ul-Haq, izvrši vojni puč i preuzme vlast u zemlji. Bivši predsednik Pakistana Buto je uhapšen i pogubljen 1979. godine, nakon kontroverznog suđenja.

Ovaj period vladavine vojne hunte u Pakistanu koji je trajao od 1977. godine do 1988.godine, je obeležen porastom verskog konzervativizma. U Vladi Pakistana nije bilo nijednog političara, već je njen sastav bio potpuno ekspertski. Socijalna država koju je razvijao Buto je zamenjena liberalnom državom. General Zia je u Pakistanu održao referendum 1984.godine, na kome je tražio podršku od građana za sprovođenje dalje islamizacije države. Nakon što je dobio podršku od 98% glasova, produžio je svoju vladavinu za još 5 godina. Uveo je striktno poštovanje „islamskog zakona", što je kasnije postalo osnova za jačanje verskog fundamentalizma u zemlji.

General Zia je obnovio veze sa Amerikom, a sam Pakistan je primio veliki iznos novčane pomoći od SAD-a zbog prihvatanja izbeglica iz Avganistana, nakon što su 1979.godine počeli sukobi na avganistanskoj teritoriji. Vojni zakon je na kraju suspendovan 1985.godine, a Muhamed Kan Junejo ( Muhammad Khan Junejo) je postao novi premijer, nakon što ga je general Zia postavio na tu funkciju. General Zia je umro u avgustu 1988.godine nakon pada aviona, samo tri meseca pre održavanja izbora koje je raspisao za jesen iste godine.

Na opštim izborima u novembru 1988.godine, pobedila je Pakistanska narodna partija (PPP). Benazir Buto (Benazir Bhutto), ćerka Zulifkar Ali Buto-a, je postala prva žena premijer u Pakistanu i prva žena postavljena za šefa vlade u državi sa većinskim muslimanskim stanovništvom. Ovaj period civilne vlasti u Pakistanu je trajao sve do 1999.godine i obeležen je partijskim rivalstvom i smenama na vlasti između partije desnog centra Navaza Šarifa (Nawaz Sharif) i partije levog centra na čijem je čelu bila Benazir Buto. Zbog novih programa naoružanja koje je pokrenula, kao i ekonomskih reformi za vreme svog drugog mandata na čelu Vlade Pakistana, Benazir Buto je dobila nadimak „Čelična dama".

Nakon parlamentarnih izbora 1997.godine, Navaz Šarif je zamenio Benazir Buto na mestu premijera Pakistana. Za vreme njegovog mandata dodatno su zaoštreni odnosi sa Indijom. Kao odgovor na to što je Indija 1998.godine izvršila nuklearnu probu atomske bombe, premijer Šarif je naredio da se izvrši niz nuklearnih proba. Nuklearni testovi su izvršeni u maju iste godine, i izvođenjem ovih proba Pakistan je postao sedma nuklearna sila.

Ipak, nagli skok popularnosti premijera Šarifa je bio kratkog daha, jer je država već sledeće godine (1999.godine) ušla u novi oružani sukob sa Indijom. Nakon što su 1999.godine pakistanski vojnici zajedno sa kašmirskim militantima prešli administrativnu liniju na teritoriji Kašmira koja razdvaja Indiju i Pakistan, otpočeo je Kargilski rat, koji je trajao sve dok indijske trupe nisu ponovo uspostavile kontrolu nad graničnim područjem sredinom leta 1999.godine. Posle neuspešnog sukoba sa Indijom 1999.godine, kao i ekonomske krize koja je zahvatila celu Aziju, pakistanski premijer Šarif je potpuno izgubio narodnu podršku.

Zajedno sa narodnom podrškom, Navaz Šarif je izgubio i podršku u vojnim krugovima, te je pakistanska vojska na čelu sa generalom Pervezom Mušarafom ( Pervez Musharraf) po treći put u modernoj istoriji Pakistana 1999.godine izvršila vojni puč i preuzela vlast u zemlji.

General Mušaraf je došao na vlast 1999.godine, a 2001.godine je sam sebe proglasio predsednikom Pakistana. Sledeće, 2002.godine je održao referendum kako bi osigurao svoj ostanak na vlasti i za narednih 5 godina. Pristalice generala Mušarafa su uspele da obezbede dvotrećinsku većinu u parlamentu neophodnu za usvajanje Ustavnog amandmana, kojim je retroaktivno legalizovan Mušarafov vojni puč.
Amandman je takođa unazadio parlamentarnu demokratiju tako što su uvedene odredbe karakteristične za polu-predsednički sistem, čime su uvećana predsednička ovlašćenja. Izborno elektorsko telo Pakistana je 1.januara 2004.godine većinom glasova potvrdilo postavljanje generala Mušarafa na funkciju predsednika države.

Zbog odluke da pruži vojnu podršku američkoj vojnoj akciji u Avganistanu krajem 2001.godine, Mušaraf se suočio sa velikim unutrašnjim problemima i protestima verskih grupa, a nekoliko puta je bio žrtva pokušaja ubistva. Sa druge strane, saradnja sa Amerikom je dovela do ukidanja sankcija Pakistanu, kao i pomoć u otpisivanju duga.

U oktobru 2007.godine u Pakistanu su održani predsednički izbori, a kada je Vrhovni sud Pakistana pokušao da proveri validnost izbora, Mušaraf je preventivno razrešio funkcije predsednika Vrhovnog suda. Takođe je suspendovao Ustav iz 1973.godine, uspostavio Vojni zakon i otpočeo hapšenja političkih lidera, društvenih aktivista i advokata.

Sredinom decembra 2007.godine Ustav Pakistana je delimično ponovo uspostavljen, a Mušaraf je odlučio da raspiše parlamentarne izbore za januar 2008.godine. Bivša šefica Vlade Pakistana, Benazir Buto, vratila se u zemlju kako bi učestvovala na izborima, ali je neposredno pred izbore na nju izvršen atentat. Predsednik Mušaraf je za atentat okrivio terorističku organizaciju Al-Kaidu, dok su pristalice Benazir Buto okrivile Vladu Pakistana da je naručila njeno ubistvo. Na izborima koji su se na kraju održali u februaru 2008.godine pobedile su opozicione partije: Pakistanska narodna partija i Pakistanska muslimanska liga N (Pakistan Muslim League N - PML-N).

Nakon što su formirale Vladu 2008.godine, sada već vladajuće partije su zapretile da će pokrenuti postupak za opoziv predesednika. Nakon brojnih pritisaka, Pervez Mušaraf je 18.avgusta 2008.godine objavio da se povlači sa funkcije predsednika. Nakon objave njegove ostavke, održani su predsednički izbori na kojima je pobedio Asif Ali Zardari, muž ubijene Benazir Buto. Dolaskom Zardarija na čelo države 2008.godine, otpočeo je četvrti period demokratske civilne vladavine.

Na teritoriji Pakistana američki marinci su 1.maja 2011.godine, u tajnoj operaciji ubili vođu terorističke organizacije Al Kaida, Osamu bin Ladena, usled čega dolazi od povećanja tenzija u odnosima Pakistana i Sjedinjenih Američkih Država. (videti: odeljak sukob sa talibanima, strana 35)

U novembru 2011.godine je usled jednog američkog vazdušnog napada stradalo 24 pakistanskih vojnika, što je ponovo zaoštrilo odnose između dve zemlje i izazvalo Pakistan da ukine dozvolu za prelaz preko svoje teritorije konvojima NATO-a. Prelaz NATO konvoja je dozvoljen tek nakon što se američka državna sekretarka Hilari Klinton u julu 2012.godine izvinila za napad.

Političko – pravni sistem

Političko- pravni sistem Pakistana je uređen na osnovu Ustava iz 1973.godine, koji je usled brojnih političkih previranja dva puta suspendovan (1977. i 1999.godine) i dva puta ponovo vraćen na snagu (1985. i 2002.godine).

Pakistan se Ustavom iz 1973.godine definiše kao federalna, demokratska republika. Takođe, Ustav definiše Pakistan kao Islamsku Republiku, a islam je uspostavljen kao državna religija. Od 1973. godine do danas, osnovni tekst Ustava nije značajno menjan, ali je do sada usvojeno devetnaest amandmana, kojima se dodatno uređuje političko-pravni sistem zemlje.

Oblik vladavine u Pakistanu je parlamentarni sistem, koji karakteriše snažna povezanost Vlade i Parlamenta, postojanje predsednika kao dela izvršne vlasti ali sa slabim ovlašćenjima. U Pakistanu postoje tri grane vlasti: izvršnu granu vlasti čine predsednik države i Vlada na čelu sa predsednikom Vlade, zakonodavnu vlast vrši dvodomi Parlament, dok treću granu vlasti čini nezavisno sudstvo.

Izvršna vlast u Pakistanu je podeljena između predsednika i Vlade. Predsednik se smatra šefom države, on reprezentuje jedinstvo države i bira se na svakih 5 godina od strane izbornog tela koje je sastavljeno od članova dvodomog parlamenta i članova pokrajinskih skupština. S obzirom da je islam proglašen za državnu religiju Pakistana, predsednik mora biti musliman i ne sme imati manje od 45 godina. Predsednik Pakistana nema široka ovlašćenja, on predlaže predsednika Vlade u dogovoru sa parlamentarnom većinom. Na predlog predsednika Vlade, ili na osnovu svoje procene „da Vlada ne može da nastavi dalji rad u skladu sa Ustavom", on može da raspusti Parlament i raspiše parlamentarne izbore. U svim ostalim slučajevima, predsednik postupa prema savetima predsednika Vlade.

Poslednji predsednički izbori u Pakistanu su održani u septembru 2008.godine i od tada se na čelu države nalazi Asif Ali Zardari (Asif Ali Zardari), koji je na tu funkciju došao nakon ostavke Pereza Mušarafa.

Zakonodavnu vlast u Pakistanu vrši Parlament (Majlis-i- Shoora) koji se sastoji iz dva doma: Donjeg doma, koji se naziva i Narodnom skupštinom, i Gornjeg doma, odnosno Senata.

Narodna skupština Pakistana ima 342 poslanika, od kojih se 272 poslanika biraju na direktnim parlamentarnim izborima, od čega je 60 poslaničkih mesta predviđeno za žene a 10 za nemuslimane. Poslanici se biraju na period od 5 godina.

Senat čine predstavnici iz sve četiri provincije koji su izabrani od strane njihovih pokrajinskih skupština, zatim predstavnici iz oblasti FATA, i na kraju, predstavnici teritorije glavnog grada Islamabada. (videti: odeljak geografski položaj, strana 6)

Ukupan broj poslanika u Senatu je 104, od kojih 92 dolaze iz pokrajina, 8 su predstavnici iz oblasti FATA i 4 su sa teritorije Islamabada. Poslanici u Senatu se biraju na period od šest godina, na taj način što se jedna polovina članstva obnavlja na svake tri godine.

Parlament Pakistana ima zakonodavnu ulogu i bilo koji od dva parlamentarna doma ima pravo da pokrene zakonodavnu inicijativu. Da bi predlog zakona postao zakon, moraju ga izglasati oba doma. Ipak, samo Narodna skupština ima ovlašćenje da odobrava federalni budžet i da izglasava zakone koji se odnose na finansije. Iz parlamentarne većine se formira Vlada, koja je odgovorna Parlamentu Pakistana. Parlament može, u slučajevima koji su definisani Ustavom Pakistana, da razreši funkcije predsednika države dvotrećinskom većinom. Sa druge strane, predsednik države može raspustiti Narodnu skupštinu, ali ne i Senat.

Poslednji parlamentarni izbori u Pakistanu su održani u februaru 2008.godine. Na njima su pobedile opozicione partije Pakistanska narodna partija i Pakistanska muslimanska liga (N). Posmatrači su izvestili da glasovi oslikavaju volju građana te da su izbori validni, uprkos značajnim nepravilnostima.

Svaka pokrajina u Pakistanu ima svoju lokalnu pokrajinsku skupštinu i pokrajinskog ministra. Oblast FATA je pod upravom Federalne vlade i nema svoje lokalne organe.

Pravosudni sistem Pakistana je sastavljen od Vrhovnog suda, pokrajinskih Viših sudova, kao i od Federalnog šerijatskog suda.

Vrhovni sud Pakistana je najviši sud u zemlji. Na osnovu 18. ustavnog amandmana, predsednik imenuje najstarijeg člana Vrhovnog suda za predsedavajućeg.

Svaka pokrajina ima Viši sud, a sudije ovih sudova imenuje predsednik nakon konsultacija sa predsedavajućim Vrhovnog suda, kao i sa predsedavajućim pokrajinskog Višeg suda.

Federalni šerijatski sud sudi u slučajevima koji se tiču poštovanja islamskih vrednosti i šerijatskog prava. Presude ovog suda se donose na osnovu Hudud zakona ( Hudood ordinance), koji je donet za vreme vladavine generala Zia-Ul-Haq-a. Ovaj zakon predstavlja implementaciju običaja šerijatskog (islamskog) prava i predviđa kazne za konzumiranje alkohola, seksualne odnose van braka ( „zina" prekršaj), lažnu optužbu za seksualne odnose van braka, preljubu i krađu. Federalni šerijatski sud se stara i o tome da li su doneti zakoni u skladu sa islamskim vrednostima. Ukoliko smatra da nisu, sud ima pravo da ih poništi.

U ruralnim plemenskim oblastima Pakistana na snazi su lokalni plemenski sudovi „jyrgas". U nedostatku institucionalizovanih sudova, plemenske vođe formiraju lokalne sudove, čije odluke vrlo često dovode do kršenja ljudskih prava.

Jedan od dva entiteta na pakistanskoj teritoriji Kašmira, Azad Kašmir, ima autonomni status. Azad Kašmir ima sopstvenu Vladu, premijera, kao i izabranog predsednika. Takođe ima i nezavisni sudski sistem. Drugi entitet, Gilgit- Baltistan ima određeni stepen samouprave u vidu lokalne skupštine, kao i dozvole da donosi zakone iz određenih oblasti. Takođe, Gilgit- Baltistan ima nezavisni sudski sistem.

Avganistan

 

Službeno ime

Islamska Republika Avganistan: (en: Afghanistan, pš: Da Afġānistān Islāmī Jomhoriyat - افغانستان اسلامي جمهوریت, per: Jomhūrī-ye Eslāmī-ye Afġānistān - جمهوری اسلامی افغانستان).

Državni praznici

Datumi proslava avganistanskih muslimanskih praznika variraju, jer islamski kalendar ima 354 umesto 365 dana. Ovi praznici su: početak Ramazana, kraj Ramazana, Ashura (mučeništvo Imam Huseina) i rođendan proroka Muhameda. Državni praznici sa fiksnim datumom su: Nawros (Nova Godina, na prolećnu ravnodnevnicu), Dan Pobede (28. aprila) i Dan Nezavisnosti (19. avgusta).

Geografski položaj

Avganistan se nalazi u jugo-centralnom delu Azije i geografskе koordinatе Avganistana su: 33 º N (sever) i 65º E (istok). Površina Avganistana iznosi oko 652 000 km². Avganistan se graniči sa Turkmenistanom, Uzbekistanom i Tadžikistanon na severu, Iranom na zapadu, Narodnom Republikom Kinom na severoistoku i sa Pakistanom na istoku i jugu.

Planinski lanac Hindukuš dominira Avganistanom i diktira osnovne geografske karakteristike, deleći zemlju na tri geografske oblasti: centralna visija, jugozapadni plato i severne ravnice. Upravo najveći deo zemlje zauzima Hindukuš i gotovo 50% teritorije Avganistnana se nalazi iznad 2000 m nadmorske visine.

Najvećí deo centralnih visoravni predstavlja produžetak Himalajskih planina, tj. Hindukuš planina i ova regija je obeležena dubokim dolinama i visokim planinama. Značajan deo planina centralne visoravni Avganistana prelazi visinu od 6 000 m nadmorske visine. U ovom delu Avganistana se nalazi nekoliko značajnih prevoja poput Kajber prelaza koji predstavlja istorijski značajan put prema indijskom podkontinentu.
Južni plato je deo Avganistana obeležen visokim platoima i peščanim pustinjama. Zemljište u ovom delu zemlje je izrazito neplodno, izuzev duž obala reka poput reke Helmand. Prosečna nadmorska visina u ovom delu Avganistana je oko 900 m nadmorske visine.

Severne ravnice se prostiru severno od centralnih visoravni i ovu regiju karakterišu plodne ravnice, a najveći deo poljoprivredne proizvodnje u Avganistanu se obavlja upravo u ovom delu zemlje. Reka Amu Darija (ranije poznata pod imenom Oksa) teče kroz ovaj deo zemlje duž oboda granice sa visijama Centralne visoravni. Pored poljoprivrednog bogatstva ova regija je bogata i mineralnim rezervama i izvorima prirodnog gasa.

Avganistan spada u zemlje sa suvom i polusuvom stepskom klimom, sa hladnim zimama i toplim letima. Planinski lanci na severu i severo-istoku imaju podartičke zimske uslove, dok su južni delovi Avganistana prema pakistanskoj granici, pod uticajem monsuna sa indijskog podkontinenta i imaju tokom godine više padavina i više temperature. Temperaturne razlike su izrazite i u planinskim lancima Hindukuša se kreću od prosečnih – 15 ºC, dok temperature leti u nekim gradovima Avganistana dostižu i 49 ºC.

Avganistan je zemlja bez izlaza na more.
Avganistan je administrativno podeljen na 34 provincije: Badakhshan, Badghis, Baghlan, Balkh, Bamyan, Daykundi, Farah, Faryab, Ghazni, Ghor, Helmand, Herat, Jowzjan, Kabul, Kandahar, Kapisa, Khost, Kunar, Kunduz, Laghman, Logar, Wardak (Maidan), Nangarhar, Nimruz, Nuristan, Paktia, Paktika, Panjshir, Parwan, Samangan, Sar-e Pol, Takhar, Urozgan, Zabul.

Glavni grad Avganistana je Kabul koji je ujedno i najveći grad sa oko četiri miliona stanovnika. Ostali važniji gradovi u Avganistanu su Kandahar (Qandahar), Herat, Mazari Šarif (Mazar e Sharif), Džalalabad (Jalalabad) i Kunduz.

Vremenska zona: Avganistan je četiri i po sata ispred vremena po Griniču (GMT/UTC + 04:30)

Stanovništvo

Prema procenama za 2012. godinu, ukupan broj stanovnika Avganistana iznosi oko 30 miliona.
Međutim, potpuni popis stranovništva nije izvršen decenijama unazad. Prvi delimični popis stanovništva je obavljen 1979. godine, ali nije okončan. Drugi popis je obavljen tokom 2010. godine, ali njime nisu bili obuhvaćeni delovi zemlje koji su bili zahvaćeni intenzivnim sukobima.

Etnička struktura Avganistana je izrazito raznovrsna i nekoliko naroda čine avganistansku naciju. Najbrojnija etnička grupa su Paštuni koji čine 42% stanovništva, zatim slede Tadžici 27%, Hazare 9%, Uzbeci 9%, Aimaci 4%, Turkmeni 3%, Balohi 2% i drugi narodi čine 4% stanovništva, među koje spadaju Arapi, Mongoli, Hindusi, Kohistani, Gujarsi i Siki.

Paštuni uglavnom naseljavaju deo Avganistana južno od planine Hindukuš. Tadžici naseljavaju severo-istočni deo - severno od Kabula i provinciju Badakhshan. Hazari uglavnom žive u centralnom delu Avganistana, a Uzbeci i Turkmeni severno od Hindukuša, u okolini reke Amu Darya.
Procenjen životni vek stanovnika Avganistana iznosi od 62 do 64 godine.

Religija

Prema Ustavu Avganistana zvanična državna religija je islam.

Takođe, Ustavom Avganistana je predviđeno da „nijedan zakon ne može biti u suprotnosti sa uverenjima i odredbama svete religije islama". Pripadnicima drugih religija Ustav Avganistana proklamuje slobodu da „sprovode svoju veru i vrše verske obrede, u granicama odredaba zakona".

Islam je preovladavajuća religija kojoj pripada 99% stanovništva, od čega približno 80% pripada sunitskom ogranku islama (suniti), a oko 19% pripada šiitskom ogranku islama (šiiti). Druge religije kao što su sikizam, hinduizam i hrišćanstvo čine manje od 1% stanovništva u Avganistanu. Pripadnici tih religija broje se u stotinama ili nekoliko hiljada. Registvoran je samo jedan avganistanski Jevrej.

Jezik

Ustav Avganistana određuje da su paštu (avganistanski) i dari (farsi, tj. persijski jezik) zvanični jezici u Avganistanu. Oba jezika pripadaju indoevropskoj grupi jezika.

Procena je da približno 35% stanovništva Avganistana govori paštu jezik, oko 50% govori dari jezik, dok turske jezike (najčešće uzbečki i turkmenski) govori približno 11% stanovništva. S obzirom na veliku etničku raznovrsnost Avganistana, u upotrebi su još brojni manje zastupljeni jezici kao što su baluči, pašai, nuristani itd.
Dvojezičnost je vrlo rasprostranjena u Avganistanu. I paštu i dari primarno se pišu arapskim pismom. Brojni Avganistanci govore i razumeju i urdu jezik.

Prema Ustavu Avganistana, publikacije, radio i televizija su dozvoljeni na svim jezicima koji se govore u zemlji.

Privreda i ekonomija

Avganistanska privreda se polako oporavlja od štete nanete usled decenija sukoba. Ekonomija Avganistana se znatno oporavila od pada talibanskog režima 2001. godine, uglavnom zbog obimnog priliva međunarodne pomoći, oporavka poljoprivrednog sektora i rasta sektora usluga.
Uprkos napretku u poslednjih nekoliko godina, Avganistan je i dalje veoma siromašan i visoko zavisan o inostrane pomoći. Avganistanski životni standard je među najnižima u svetu. Procenjeni nacionalni bruto domaći proizvod (BDP) za 2011. godinu iznosi oko 30 milijardi $, a BDP po glavi stanovnika je do 1 000 $.

Oko 35% stanovništva Avganistana je nezaposleno i živi ispod granice siromaštva. Veliki deo stanovništva i dalje pati od nestašice čiste vode, struje, medicinske nege, kao i nedostatka stambenog prostora i radnih mesta.

Procenjena stopa inflacije za 2011. godinu iznosila je 7.7 %.

Bankarski sistem Avganistana je propao tokom građanskog rata početkom 1990-ih. Od 2002. godine Vlada Avganistana otpočinje oporavak formalnog bankarskog sistema. Novi bankarski zakoni usvojeni su 2003. godine, a banke iz Velike Britanije, Indije i Pakistana otvorile su svoje filijale u Kabulu. Sredinom 2004. godine avganistanska Internacionalna banka (AIB) počela je sa radom uz podršku azijske Razvojne banke i 75% vlasništva od strane avganistanskih biznismena.

Međutim, ogroman skandal koji je nastao oko prevare Kabulske banke 2010. godine doveo je do gubitka poverenja međunarodne zajednice u avganistanske finansijske institucije. Velika kabulska banka skoro je propala, usled gubitaka zbog prevara sa kreditima njenih najvećih akcionara. Međunarodni monetarni fond je krajem 2010. godine suspendovao kreditni program Avganistanu. Tek krajem naredne godine MMF je priznao dovoljan napredak u otklanjanju štete nastale bankarskim skandalom i odobrio novi dogovor sa Vladom Avganistana. Vlada Avganistana sprovela je 30. juna 2011. godine hapšenje dva bivša rukovodioca kabulske banke – Šerhan Farhud-a (Sherkhan Farnood) i Kalilulah Frouzi-a (Khalilullah Frouzi), koji su navodno odobravali koncesione zajmove uticajnim ljudima Avganistana i njihovim rođacima.

Glavna privredna aktivnost stanovništva je poljoprivreda, kojom se bavi oko 80% ljudi, kako za sopstvene potrebe tako i u komercijalne svrhe. Od ukupne površine Avganistana, samo je oko 12% zemlje obradivo. Od toga je tek polovina, tj. 6% obradive zemlje zaista i zasejano.

Glavni tradicionalni legalni usevi su žitarice, pirinač, voće i povrće, jezgrasto voće. Od industrijskog bilja gaje se: pamuk, duvan, broć i šećerna repa.

Industrijska proizvodnja je malog obima i obuhvata ručni rad, izdradu tekstila, tepiha i u malom obimu preradu hrane.
U okviru stočarstva, gaje se goveda, ovce i koze. A ovčija i jagnjeća koža predstavljaju poljoprivredni proizvod.

Od rudno-mineralnog bogatstva Avganistan poseduje rezerve prirodnog gasa, uglja, gvožđa, bakra, cinka, rude soli i u malim količinama dijamanata i poludragog kamenja.

Poljoprivredna proizvodnja je ograničena skoro potpunom zavisnošću od otapanja snegova i prolećnih kiša. Sistemi navodnjavanja su primitivni i poljoprivredna mehanizacija, đubrivo i pesticidi se retko koriste.

Prema podacima za 2011. godinu, Avganistan najviše izvozi u Pakistan (31.4%), zatim u Indiju (28.8%), Tadžikistan (8.3%), Rusiju (5.2%), Bangladeš (4.7%).

Valuta: zvanična valuta u Avganistanu je Avgan (AFN). Okvirna vrednost Avgana: 1$ = 48 AFN

Proizvodnja opijuma:

Avganistan je vodeći proizvođač opijumskog maka u svetu.

Prema podacima EU, Avganistan je i glavni evropski snabdevač heroina već više od 10 godina.

Manje od 0,2 % od ukupnog obradivog zemljista u Avganistanu se koristi za uzgoj opijumskog maka. Međutim, potencijalna vrednost prihoda od izvoza opijata iznosila je 700 miliona dolara, tj. 4% BDP-a ove zemlje za 2012. godinu.

Kancelarija UN za drogu i kriminal (UNODC) je od 2005. godine bila uključena u nadgledanje projekta za suzbijanje useva opijuma koji je sprovodila Vlada Avganistana. Međutim, površina na kojoj se uzgajao opijumski mak u 2012. godini povećala se sa 131 000 na 153 000 hektara.

Proizvodnja opijuma je 2012. godine u Avganistanu porasla za 18% u odnosu na 2011. godinu, ali je usled biljne bolesti ukupna količina proizvodenog opijuma opala za 38% u odnosu na prethodnu godinu i iznosi 3600 tona.

Broj pokrajina u Avganistanu u kojima ne postoje zasadi maka (poppy-free) ostao je u 2012. godini na prošlogodišnjem nivou, i iznosi 17 pokrajina. Prema podacima za 2011. godinu, za 17 pokrajina Avganistana se procenjuje da su bez opijumskog maka i to su: Jawzjan, Balkh, Kunduz, Takhar, Sari Pul, Samangan, Panjshir, Nuristan, Ghor, Bamyan, Parwan, Wardak, Logar, Ghazni, Paktya, Khost, Paktika. U područja bez opijumskog maka ubrajaju se ona koja imaju zasejan mak na manje od 100 hektara.

Pokrajina Hilmand je bila najveći uzgajivač u Avganistanu za 2011.godinu sa 63,307 hektara (48% ukupnog uzgoja u Avganistanu), zatim sledi Kandahar sa 27 213 ha

Istorijsko politički razvoj

Razvoj modernog Avganistana počinje sa 1881. godinom kada su se snage Britanske Imperije povukle iz Kandahara. Abd al-Rahman (Abd al Rahman), rođak poslednjeg Emira Kabula, 1880. godine se vratio u zemlju iz centralne Azije i proglasio se emirom (emir je ime za visoku plemićku titulu, ili titula koju su dobijali uz svoju funkciju državni lideri i šeici u monarhijama). Za vreme njegove vladavine granice modernog Avganistana su zacrtane i povučena je „Durandova Linija" , koja je razgraničavala Avganistan i područje Britanske Indije, a koja će kasnije postati predmet sporova između Avganistana i buduće zemlje Pakistan.

Abd al Rahman (Abd al-Rahman) je vladao do 1901. godine i smatra se ocem modernog Avganistana, jer je uspeo da kroz 20 manjih ratova umiri i ujedini razjedinjene etničke grupe u Avganistanu i da ih privoli da poštuju jaku centralnu vlast.
Habibolah I Kan (Ḥabibollah I Khan) sin i naslednik Abd al Rahman-a (Abd al-Rahman) je nastavio modernizaciju Avganistana, ali njegovo približavanje Britancima nije naišlo na odobravanje u Avganistanu. Posle okončanja Prvog svetskog rata, u kom je Avganistan ostao neutralan, Habibolah I Kan (Ḥabibollah I Khan) je bio ubijen od strane pristalica svog brata Amanolah-a, koji postaje emir 1919. godine.

Amanolah (Amanollah) je u maju 1919. godine poveo jednomesečni treći rat sa Velikom Britanijom, koji je imao za posledicu oslobađanje Avganistana od britanskog pritiska i uspostavljanje pune kontrole od strane Avganistana nad svojim spoljnim poslovima. Amanolah je 1921. godine potpisao sporazum o prijateljstvu sa Sovjetskim Savezom i time je započeo period posebnih veza između ove dve zemlje koji je trajao sve do 1979. godine i sovjetske invazije Avganistana.

Svojim liberalnim reformama koje su između ostalog uključivale slobodu žena da ne nose veo i uvođenje zajedničkih škola za dečake i devojčice, Amanolah se sukobio sa konzervativnim religijskim vođama, zbog čega je 1928. godine izbio građanski rat u kome je Amanolah bio prisiljen da abdicira i napusti zemlju u januaru 1929. godine. Vođa Tadžika i njihov narodni heroj Bačeh je Saka (Bacheh-ye Saqqā) preuzima tron, proglašava se emirom i uzima ime Habibolah II (Ḥabibollah II).

Ḥabibolah II je vladao Avganistanom svega 10 meseci, kada su ga rođaci Amanolah-a, svrgnuli i ubili u novembru 1929. godine. Mohamed Nader Kan (Mohammad Nader Kkan) koji je bio srodnik Amanolah-a postaje kralj.

Vladavina Mohamed Nader Kana je bila obeležena ustavnim reformama u nešto konzervativnijem pravcu, unutrašnjom konsolidacijom i opreznom spoljnom politikom. Nader Khan je ubijen 8. novembra 1933. godine i nasleđuje ga njegov devetnaestogodišnji sin Mohammad Zahir Shah (Mohamed Zahir Šah) koji je vladao od 1933. godine do 1973. godine.

U Drugom svetskom ratu Avganistan je ostao neutralan.

Sa proglašenjem nezavisnosti Pakistana 1947. godine javlja se problem sa Paštunima sa pakistanske strane Durandove linije. Durandova linija je povučena 1893. godine između Britanske Imperije i Avganistanskoga Emirata, kao linija razgraničenja između ove dve zemlje, ali ne i kao zvanična granica. Avganistanski parlament je 1949. godine proglasio nevažećim sve sporazume potpisane sa Britanskom Imperijom, uključujući i sporazum o Durandovoj liniji.

Premijer Avganistana od 1946. do 1953. godine bio je Shah Mahmud (Šah Mahmud). Shah Mahmud je uveo slobodne izbore i relativno slobodnu štampu, a do 1952. godine funkcionisao je i slobodan parlament. Konzervativni elementi u parlamentu podržani od strane religijskih vođa, te godine ponovo utiču na smenu vlasti i na poziciju premijera dovode kraljevog zeta i rođaka Mohammad Daud Kana (Mohamed Daud Kan).

Mohammad Daud Kan, koji je imao čvršći stav prema problemu Paštuna sa pakistanske strane, takođe se okreće Sovjetskom Savezu za pomoć u novcu i tehnologiji. Pakistan je zbog politike Mohamed Daud Kana prema Durandovoj liniji zatvorio granicu prema Avganistanu i tako Avganistan u potpunosti počinje da zavisi od Sovjetskog Saveza u pogledu trgovine i uvoza, zbog čega je 1963. godine Mohamed Daud Kan bio primoran da podnese ostavku.

Posle smene premijera Mohamed Daud Kana, kralj Mohamed Zahir Šah (Mohammad Zahir Shah) preuzima aktivniju ulogu u politici zemlje i sa svojim savetnicima započinje demokratizaciju Avganistana. Reformama Kralja Zahir Šaha uvodi se dvodomni Parlament, koji se sastojao od Doma Naroda (Donji Dom) sa 216 poslanika, koje bira narod na neposrednim izborima i Senata (Gornji dom) sa 84 člana od kojih trećinu postavlja kralj, trećinu narod, a trećinu pokrajinske skupštine.

Takođe 1964. godine je donesen i novi Ustav Avganistana. Ovaj novi Ustav dovodi do formiranja neformalnih partija. Kao posebno jake frakcije javljaju se marksistički orjentisana Narodna demokratska partija Avganistana (People's Democratic Party of Afghanistan -PDPA), te Islamsko društvo (Islamic Society - Jamiyyat-e Eslāmī), koja se okupila oko religijskih vođa sa Fakulteta Vere u Kabulu, koji su bili inspirisani militantnom ideologijom Muslimanske braće. Muslimanska braća su politička organizacija osnovana u Egiptu 1928. godine, koja otvoreno poziva na džihad (jihad) i propagira ideju po kojoj bi se u svim aspektima društva primenjivao šerijat. PDPA se podelila na dve frakcije koje će u budućem razvoju Avganistana imati veliki uticaj, prva je bila Narodna partija (Khalq), a druga je bila Partija Zastave (Parcham). Narodnu Partiju su podržavali uglavnom Paštuni iz regija van Kabula. Partiju Zastave su podržavali stanovnici urbanih centara i to uglavnom nepaštunsko stanovništvo.

Uočivši da se demokratske reforme odvijaju u pravcu koji je vodio destabilizaciji, a ne progresu društva, kralj Zahir Šah usporava reforme blokirajući donošenje niza zakona i oformljenje nezavisnog sudstva. Bivši premijer i kraljev rođak Mohamed Daud Kan osetivši stagnaciju reformskog procesa, u julu 1973. godine izvršava državni udar, iskoristivši kraljevo odsustvo iz zemlje i podršku Partije Zastave (frakcije PDPA) i levičarski opredeljenih oficira školovanih u SSSR-u. Daud Kan je ukinuo Ustav iz 1964. godine i proglasio je Republiku Avganistan 1977. godine.

Iako je na vlast Daud Kan došao uz pomoć levice, na početku svoje vladavine on počinje da se udaljuje od socijalističke ideologije i da se okreće Indiji, SAD i Iranu za vojnu pomoć u smislu vojne obuke avganistanskih oficira. Takođe, okreće se i muslimanskim naftom bogatim zemljama kao što su Saudijska Arabija, Kuvajt i Irak za ekonomsku pomoć.

Daud Kan sredinom 1970-ih godina osniva svoju stranku, Nacionalnu revolucionarnu partiju. Takodje, uz podršku parlamenta donosi novi Ustav 1977. godine koji ojačava poziciju predsednika zemlje i uvodi jednostranački sistem.

Svi ovi potezi su doveli Daud Kana u nemilost kod svojih bivših saradnika iz Partije Zastave (frakcije PDPA), a takođe njegovi spoljno politički potezi udaljavanja od SSSR-a, omogućili su da se stvore uslovi za njegov pad sa vlasti. Nur Mohamad Taraki (Nur Mohammad Taraki) i Hafizulah Amin (Hafizullah Amin) lideri Narodne Partije, sa Babrak Karmalom, liderom partije Zastave, postigli privremeno jedinstvo i uz pomoć oficira lojalnih PDPA 1978. godine izvršavaju uspešan državni udar. Daud Kan i njegova porodica su ubijeni ubrzo posle državnog udara.

Lideri ponovo ujedinjene PDPA uz sovjetsku podršku proglašavaju Demokratsku republiku Avganistan. Medjutim, jedinstvo unutar PDPA je kratko trajalo. Funkcije u vlasti su podeljene po linijama frakcija, pa tako Nur Muhamad Taraki (Narodna partija, frakcija PDPA) postaje predsednik, a Hafizulah Amin (Narodna partija, frakcija PDPA) postaje zamenik premijera, dok je Babrak Karmal, lider Partije zastave, frakcije PDPA, postao zamenik premijera.

Predsednik zemlje Taraki koristeći uticaj u vojsci Avganistana započinje sa smenjivanjem uticajnih članova Partije Zastave, frakcije PDPA, pa je tako Babrak Karmal poslat u inostranstvo. Razjedinjenost je postojala i u Narodnoj Partiji, frakciji PDPA, tako je Hafizulah Amin svrgnuo Tarakija sa pozicije predsednika i tri sedmice kasnije je Taraki ubijen po Aminovim naređenjima.

U međuvremenu je kulminiralo nezadovoljstvo naroda novim komunističkim reformana, koje su se kosile sa svim narodnim tradicijama i vekovima pre toga ustanovljenim šablonima života. U Nuristan provinciji u leto 1978. godine počinje da se organizuje pobuna, koja se širi ka Kabulu i ostatku zemlje. Režim Hafizulaha Amina je trpio velike gubitke u borbama sa pobunjenicima i bio je primoran da traži pomoć od Sovjetskog Saveza. Sovjetski Savez nezadovoljan Aminovim neuspehom u borbi sa pobunjenicima organizuje invaziju i njegovo ubistvo. U noći 26 - 27. decembra 1979. godine Amina je ubijen, tri dana posle ulaska sovjeta u Avganistan. Sa dolaskom sovjeta i Babrak Karmal, (zamenik premijera u periodu posle svrgavanja Daud Kana i lider Partije Zastave) se vraća iz inostranstva i postaje premijer.

Početkom 1980. godine otpor Karmalu i sovjetskoj vojsci naglo se širi i širom zemlje okupljaju se grupe mudžahedina, koji počinju da dobijaju internacionalnu pomoć u novcu i oružju. Ova u početku skromna pomoć je stizala od SAD, Pakistana, Kine, Saudijske Arabije i drugih arapskih zemalja, ali i od nekih evropskih zemalja. Pakistanska vojna obaveštajna služba (Inter-Service Intelligence Directorate - ISI) je preuzela na sebe prebacivanje i organizaciju raspodele ove pomoći avganistanskim mudžahedinima.

Pakistanski vojni režim na čelu sa generalom Mohamad Zia ul Hak-om (Mohammad Zia-ul-Haq), je uticao da se razjedinjeni pokret otpora ujedini u jednu koaliciju i tako je osnovana "Pešavarska Sedmica", koja je predstavljala sedam sunitskih islamističkih organizacija koje je finansirao Pakistan. Pakistan je vojno-finansijsku pomoć ograničio samo na islamističke grupe, dok je levičarskim i nacionalističkim grupacijama uskratio dostavljanje pomoći iz straha od njihovih eventualnih teritorijalnih pretenzija na Pakistan.

Sa druge strane šiitske grupe otpora se takođe organizuju širom Avganistana, ali uz podršku Irana. Šiitske grupe su uglavnom bile sastavljene od pripadnika naroda Hazara. Šiitske grupacije su sve do 1987. godine bile dosta razjedinjene, da bi Iran primorao osam najvećih šiitskih grupacija da stupe u jednu koaliciju pod nazivom Islamski koalicioni savet Avganistana (Islamic Coalition Council of Afghanistan).

Početkom osamdesetih godina razjedinjeni i loše naoružani mudžahedini nisu nanosili veće poraze Sovjetima i avganistanskoj vojsci i uglavnom su izvodili kratke gerilske napade. Međutim, kada se pomoć stranih donatora uvećavala, a posebno kada su mudžahedini dobili ručne raketne bacače tipa „zemlja – vazduh", sovjetski i avganistanski helikopteri i avioni postaju ranjiviji i gubici koje su sovjeti trpili se uvećavaju. Sovjeti su 1979. godine uputili više od 100 000 vojnika u Avganistan, a sovjetske snage su bile potpomognute sa još oko 100 000 avganistanskih vojnika. Međutim i pored ove znatne brojčane i tehničke premoći, Vlada Avganistana je uspela da održi efektivnu kontrolu nad svega 20% teritorije, dok je preostalih 80% bilo izloženo dejstvima mudžahedina.

Već od 1982. godine Avganistan vodio je neformalne pregovore sa SSSR-om o povlačenju njihovih snaga, ali konkretniji pomaci su usledili tek posle 1985. godine i dolaska Gorbačova na vlast u SSSR-u. Promene su se desile i u Kabulu, gde su Sovjeti nezadovoljni Karmalovim (predsednik partije Zastave, frakcije PDPA) vođenjem politike i njegovim neuspehom da unapredi nacionalno jedinstvo, 4. maja 1986. godine doveli na vlast dotadašnjeg šefa avganistanske tajne službe Mohamad Nadžibulaha (Mohammad Najibullah).

Mohamad Nadžibulah je pokušavao da uvede reforme u zemlju, pa parlament u novembru 1986. godine izglasava novi Ustav Avganistana koji dozvoljava učešće i drugim političkim partijama u vlasti i približava se islamskim idejama.

U Ženevi je 1988. između vlada Pakistana i Avganistana, pod patronatom SAD i SSSR postignut mirovni dogovor, o povlačenju sovjetskih trupa i povratku izbeglica iz Pakistana u Avganistan, kojih je po tadašnjim procenama bilo oko 5 miliona u Pakistanu i Iranu. Specijalna misija UN je poslata da nadgleda povlačenje Sovjetske vojske. Do februara 1989. godine Sovjeti su se povukli iz Avganistana.

Posle povlačenja sovjetskih snaga građanski rat u Avganistanu se nastavlja. Komunistička vlada na čelu sa Nadžibulahom u Kabulu je uspela da se održi na vlasti još tri godine – do 1992. godine. Uskoro posle raspada SSSR-a i posle prebega generala Abdul Rašid Dostama (Abdul Rashid Dostam) na stranu mudžahedina, vlada u Kabulu je poražena i mudžahedini osvajaju Kabul i oformljuju privremenu vladu nazvanu Savet islamskog džihada (Islamic Jihad Council). Mohamed Nadžibulah je uspeo da dobije utočište u zgradi UN-ove misije.

Savet islamskog Džihada je 1992.godine izabrao umerenog Sibgatulah Mohadedi (Sibghatullah Mojaddedija) za privremenog predsednika Saveta koji je ujedno bio i predsednik države. Mohadedi je bio na čelu Saveta dva meseca, a potom ga je zamenio Burhanuddin Rabbani, iz Jamiat-e-Islami (Islamsko društvo), a savet se transformisao u privremenu Vladu, koja je trebala da raspiše opšte izbore.

Ni konačna pobeda mudžahedina nad komunističkom Vladom u Kabulu nije donela mir u Avganistanu. Građanski rat između različitih frakcija se rasplamsao. Različite frakcije mudžahedina su međusobno ratovale u periodu od 1992. godine do 1995. godine, što je doprinelo da Kabul bude skoro potpuno uništen i da novi talas izbeglica napusti Kabul.

Sve ovo je dovelo je do toga da se u Pakistanu oformi nova grupacija, poznata pod imenom talibani (studenti). Talibani su imali svoju viziju najstrožeg islama čiji koreni se nalaze u saudijskom vehabizmu upotpunjeni sa plemenskim običajima i tradicijama Paštuna.

Tokom 1994. godine talibani su uspeli da dovoljno ojačaju da se pojave kao konkurentna sila ostalim mudžahedinskim grupama u Avganistanu. Pakistan je podržavao talibane jer im je bio potreban siguran put za trgovinu preko Avganistana koji je bio nemoguć zbog potpune anarhije koja je tada vladala u zemlji.

Talibanski vojni usponi u Avganistanu počinju osvajanjem Kandahara, a zatim je usledilo i osvajanje Kabula 1996. godine. Do kraja poslednje decenije 20. veka talibani su kontrolisali 90% zemlje. Vojni lider talibana je bio Mula Muhamed Omar (Mullah Muhammad Omar).

Prepreka talibanima da osvoje ceo Avganistan je bila Severna alijansa (ili Ujedinjeni front – pun naziv: Ujedinjeni Islamski front za spas Avganistana) čije su se snage borile protiv talibana. Severna alijansa je organizacija koju su činile ujedinjene mudžahedinske snage okupljene oko Ahmed Šah Masuda i Burhanudin Rabania i Severnu alijansu su uglavnom činili pripadnici Tadžika, Uzbeka, i Hazara. Severna alijansa je kontrolisala severnu Panjšer dolinu.

Talibansko osvajanje vlasti u Avganistanu je bilo praćeno nizom zločina. Kada su talibani u avgustu 1998. godine u kontra ofanzivi protiv Hazara ponovo okupirali Mazar-e Sharif (Mazar i Šarif) talibanske snage su pobile oko 2000 Hazarskih civila, dok neki izvori navode da je broj zrtava bio između 4000 i 5000 Hazara, među kojima je bilo i nekoliko iranskih diplomata.

Talibansku vladu su priznale svega tri države - Pakistan, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati. Svetska zajednica je osuđivala talibanski režim zbog njihove ekstremne primene šerijatskog prava, koja je potpuno isključivala žene iz javnog života (zabranjeno je bilo da se žene školuju ili da rade), zbog okrutnog sistema kažnjavanja za krivična dela, te zbog uništavanja svih tragova neislamske kulture u Avganistanu. Posebno su talibani trpeli kritike zbog pružanja utočišta islamskim teroristima, poput Osame Bin Ladena i njegove organizacije Al Qaida.

Poslednji veći uspeh talibani su ostvarili ubistvom Ahmed Šah Masuda, vođe severne alijanse 9. septembra 2001. godine. Talibani su očekivali da će Severna alijansa da se raspe posle smrti njihovog harizmatičnog vođe. Međutim, dva dana posle ubistva Šah Masuda, Al Kaida izvršava teroristički napad na Svetski trgovinski centar u Nju Jorku i na zgradu Pentagona. Pošto su talibani odbili da izruče Osamu Bin Ladena, koji je zajedno sa Al Qaidom preuzeo odgovornost za napade 11. septembra, SAD sa svojim NATO saveznicima 7. oktobra 2001. godine započinje bombardovanje talibanskih uporišta i posle kratke kopnene ofanzive u sadejstvu sa borcima Severne alijanse, talibani su svrgnuti sa vlasti.

Decembra 2001. godine vođe otpora talibana i drugi istaknuti lideri Avganistana su se sastali u Bonu u Nemačkoj pod pokroviteljstvom UN-a gde su postigli sporazum o privremenoj vladi i budućem razvoju državnog uređenja Avganistana. Bonski sporazum je sproveden u delo i 9. oktobra 2004. godine održani su predsednički izbori u Avganistanu na kojima su i žene imale pravo glasa. Pobedio je nezavisni kandidat Hamid Karzai.

Političko - pravni sistem

Novi Ustav Avganistana usvojen je 2004. godine i još uvek je na snazi.

Prema Ustavu, Avganistan je unitarna, nezavisna i nedeljiva republika. Ustav Avgansistana definiše Avganistan kao islamsku republiku, a islam ima položaj zvanične religije države, sa tim da pripadnici ostalih religija imaju slobodu da ispovedaju svoju veru.

U Avganistanu je uspostavljena trodelna podela vlasti. Na čelu izvršne vlasti nalazi se predsednik zemlje. Zakonodavnu vlast vrši dvodomni Parlament, koji se sastoji od Doma Naroda (Wolesi Jirge) - Donji dom, i Doma Starešina (Mesherano Jirga) koji predstavlja Gornji dom. Sudska vlast čini treću granu vlasti .

Ustavom je predviđeno i postojanje Loja Jirge (Loya Jirge) - Velikog saveta, koji predstavlja manifestaciju volje avganistanskog naroda. Ovaj masovni sastanak obično se organizuje za velike dogadjaje, kao što su izbori novih vodja, usvajanje ustava, raspravljanje o važnim i hitnim stvarima. Koristi se i za rešavanje sporova.

Oblik vladavine po Ustavu Avganistana je predsednički sistem, po kome je predsednik šef države i kome u obavljanju funkcije pomažu dva podpredsednika. Predsednik se bira na slobodnim i neposrednim na izborima na petogodišnji mandat i isto lice može obavljati dužnost predsednika najviše dva mandata.

Predsednik Avganistana ima široka ovlašćenja. On je vrhovni zapovednik oružanih snaga zemlje. Uz odobrenje nacionalnog parlamenta, predsednik određuje pravac opšte politike zemlje, predlaže vladu imenujući ministre u svoj kabinet i sam predstavlja ujedno i premijera, a izbor ministara potvruđuje Donji dom parlamenta - Dom Naroda. Vlada je za svoj rad odgovorna predsedniku i parlamentu. Takođe uz potvrdu Donjeg doma parlamenta, predsednik imenuje Republičkog javnog tužioca, sudije Vrhovnog Suda, guvernera Narodne banke. Predsedsnik ima ovlašćenje da raspiše referendum o važnim nacionalnim, političkim, socijalnim ili ekonomskim pitanjima. Takođe, predsednik imenuje podpredsednike koji u slučaju smrti ili druge sprečenosti obavljaju dužnosti predsednika.

Poslednji predsednički izbori su održani 20. avgusta 2009. godine. Za predsednika je na tim izborima izabran Hamid Karzai. To je Hamidu Karzaiju drugi mandat, pošto je već bio izabran na izborima održanim 2004. godine. Prema prvim rezultatima objavljenim od strane nezavisne izborne komisije Karzai je još u prvom krugu osvojio 54% glasova, ali posle istrage od strane Komisije za izborne nepravilnosti, veći broj glasova je poništen zbog nameštanja rezultata i drugi krug je bio zakazan za 7. novembar 2009. godine. Abdulah Abdulah, kandidat Ujedinjenog Fronta je ušao u drugi krug izbora. Međutim, do drugog kruga izbora nije došlo jer je Abdulah Abdulah odustao od učešća na izborima, tvrdeći da nisu uspostavljeni uslovi da se neregularnosti iz prvog kruga ne ponove i u drugome krugu.

Zakonodavna vlast u Avganistanu je poverena dvodomom Parlamentu (Jirga), koji ukupno broji 351 poslanika koji su podeljeni u dva doma. Dom Naroda (Donji dom - Wolesi Jirga) se sastoji od najviše 250 direktno izabranih poslanika (249 poslanika), tako što se iz svake avganistanske provincije, proporcionalno broju stanovnika, biraju poslanici na petogodišnje mandate. U Donjem domu najmanje 68 mesta mora da pripadne kandidatima ženskog pola, a 10 mesta je rezevisano i za predstavnike nomadskog plemena Kuchi (Kuči).

Dom Starešina (Gornji dom - Meshrano Jirga) broji 102 poslanika. Poslanike za Gornji dom biraju Saveti provincija, Saveti okruga i predsednik zemlje. U Avganistanu postoji 34 provincije i svaka provincija ima svoj Savet. Provincijski saveti biraju jednu trećinu (34) poslanika za Gornji dom i ovi poslanici odabrani od strane Provincijskog saveta imaju četvorogodišnji mandat. Saveti okruga takođe biraju jednu trećinu (34) poslanika Gornjeg doma, i ovi poslanici odabrani od strane Okružnih saveta služe trogodišnji mandat. Preostalu trećinu poslanika bira predsednik zemlje, na petogodišnje mandate.
Ustav Avganistana garantuje da nijedan član Narodne skupštine ne može biti krivično gonjen zbog izražavanja svojih stavova dok obavlja poslaničku dužnost.

Poslednji parlamentarni izbori u Avganistanu su održani 18. septembra 2010. godine. Od 249 mesta u Donjem domu avganistanskog parlamenta 121 poslanik je izabran kao član određene političke partije, dok je 128 poslanika izabrano kao nezavisni kandidati. U avganistanskom parlamentu je izrazito značajna etnička pripadnost i na pomenutim izborima najviše mesta su zauzeli poslanici paštunske etničke pripadnosti (96 poslanika), drugi po brojnosti su poslanici Hazara naroda (61 poslanik), zatim slede Tadžici sa 53 poslanika, Uzbeci sa 15 poslanika, Arapi i Aimaci sa po 8 poslanika, Turkmeni sa 3 poslanika, Nuristani narod sa 2 poslanika i Baloči, Pašai i Turci sa po jednim poslanikom.

Pomenuti parlamentarni izbori su prvobitno bili zakazani za 22. maj 2010. godine, ali zbog sigurnosnih i organizacionih problema odloženi su za septembar 2010. godine. Izbori su organizovani pod stalnom pretnjom talibana koji su tvrdili da je svako ko izađe na izbore njihova meta i da će biti napadnut. Pomenute pretnje nisu ostale samo na nivou pretnja već su neke i realizovane. Tokom izbornog dana najmanje 14 lica je ubijeno u napadima talibana.

Pravosudni sistem u Avganistanu se sastoji od Osnovnih sudova, Apelacionih sudova i Vrhovnog suda. Takođe na preporuku Vrhovnog suda i uz odobrenje predsednika, moguće je formiranje Putujućih sudova. Sudske odluke moraju biti zasnovane na zakonu i ustavu, a u slučaju da postoji pravna praznina (situacija kada ne postoji konkretan propis koji rešava spor koji se našao pred sudom) sud će spor rešiti na najpravedniji način tumačenjem ostalih pravnih pravila, a u skladu šerijatskim pravom. U slučajevima da se radi o privatno pravnom sporu između lica koja pripadaju šiitskom ogranku islama, tada će se spor rešiti u duhu šiitskih pravnih škola islamskog prava.

Vrhovni sud je najviši organ sudske vlasti, koji broji devet sudija koje imenuje predsednik uz odobrenje Donjeg doma parlamenta. Sudije se biraju na period od 10 godina, s tim da je dozvoljen izbor samo za jedan mandat.

U svakoj provinciji u Avganistanu postoji po jedan Apelacioni sud, koji je nadležan da ispituje pravilnost prvostepene sudske odluke. Apelacioni sudovi mogu da potvrde, isprave, dopune, odbace ili da vrate na ponovno suđenje odluku prvostepenog suda. Ovi sudovi su organizovani u sledeća veća: Opšte krivično veće, Veće javne bezbednosti, Građansko-porodično veće, Javno-pravno veće, Privredno veće i Veće za maloletnike. Apelacioni sudovi su nadležni za rešavanje sukoba nadležnosti među dva osnovna suda u krivičnom slučaju, kada su oba ova suda nadležna.

Sistem Osnovnih sudova u Avganistanu se sastoji od sudova posebne nadležnosti: suda za maloletnike, Privrednog suda, i Porodičnog suda, i sudova opšte nadležnosti: Centralnog provincijskog suda i Okružnog suda.

Važno je napomenuti da se u Avganistanu čak i do 80% privatno pravnih sporova rešava tradicionalnim načinima, tj. iznošenjem spora pred plemensko veće, koje se naziva Shura (Šura) ili iznošenjem spora pred lokalnoga starešinu. U seoskim krajevima gde je sistem sudova ne razvijen i postoji nepoverenje prema formalnom načinu rešavanja sporova, čak se i suđenja za krivična dela sprovode tradicionalnim načinima.

Avganistan je član Ujedinjenih nacija (UN), Medjunarodnog monetarnog fonda (MMF) i Svetske banke. Avganstan je i partner za saradnju sa Organizacijom za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS). Takođe radi i na pristupanju u Svetsku trgovinsku organizaciju (WTO) i trenutno ima status zemlje posmatrača.

Vous êtes ici : Izaberite zemlju Pozadine zemalja