POMOZI IZBEGLICAMA

Da li voliš da pomažeš drugima u nevolji? Želiš da pružiš podršku ljudima koji beže od rata i nasilja, a koji su se na svom putu našli u Srbiji? Želiš da slobodno vreme koje imaš provedeš radeći nešto korisno i za sebe i za druge?

Centar za zaštitu i pomoć tražiocima azila (APC/CZA) poziva sve koji žele pruže direktnu podršku tražiocima azila i migrantima, doprinesu stvaranju tolerantnog i otvorenog društva i suzbijanju predrasuda i ksenofobije da se priključe mreži APC/CZA volontera.

Volonter može biti svako ko je punoletan, ima vremena i želje da pomogne ljudima u nevolji i nema predrasuda prema ljudima drugih nacija, vera ili rasa.

Ukoliko imaš želju da pomogneš i vremena da se aktivno uključiš u redovne aktivnosti Centra za zaštitu i pomoć tražiocima azila (APC/CZA) kontaktiraj nas za više informacija.

OČEKUJEMO TE!

Turska

Službeno ime

Republika Turska (tur: Türkiye Cumhuriyeti, eng: Republic of Turkey)

Državni praznici

Državni praznici koji se proslavljaju u Turskoj su: 1.јanuar – Nova godina; 23. april – Dan dece, omladine i sporta; 1 maj.- Dan rada i solidarnosti; 19. maj – Dan nezavisnosti; 30. avgust – Dan pobede; 29. oktobar – Dan republike; Verski praznici koji su ujedno i državni – Ramazan-Bajram i Kurban-Bajram, koji nemaju fiksan datum jer se računaju po islamskom lunarnom kalendaru koji ima 354 umesto 365 dana.

Geografski položaj

Turska se nalazi na jugoistoku Evrope i na jugozapadu Azije. Spojena moreuzima Bosfor i Dardaneli, Turska se nalazi na geostrateški važnom položaju, koji spaja dva kontinenta - Evropu i Aziju.

Administrativno, Turska je podeljena na 81 provinciju, (vilajeta) od kojih većina nosi ime po sedištu u kojem se nalaze. Ukupna površina zemljišta iznosi 779 452 km2.

Ukupna površina Turske iznosi oko 783 000 km2.
Anadolija je azijski deo koji čini 97% površine Turske, a Trakija, evropski deo koji čini oko 3% površine Turske. Evropski deo Turske naseljava 10% ukupnog stanovništva Turske.

Ukupna dužina granica Turske iznosi 9 850 km od čega je 7 200 km morske granice. Na zapadu Turska izlazi na Egejsko more, na jugu na Sredozemno more, a na severu na Crno more.

Na moreuzu Bosforu se nalazi Istanbul, najveći grad u Turskoj. Zapadno od Bosfora se nalazi Mramorno more koje razdvaja Evropu od Azije, i Egejsko od Crnog mora.

Glavni grad Turske je Ankara, a ostali veći i značajniji gradovi su Istanbul, Izmir, Bursa, Adana.

Kopnena granica iznosi 2 648 km i Turska se graniči sa osam zemalja. Na severozapadu se graniči sa Grčkom i Bugarskom, na severoistoku sa Gruzijom, Jermenijom i Azerbedžanom, na istoku sa Iranom a na jugu sa Sirijom i Irakom.

Turska je geografski podeljena u sedam regija. To su: Mramorna regija, Egejska regija, Crnomorska regija, Centralna Anadolija, Sredozemna regija, Istočna Anadolija, i Jugoistočna Anadolija. Ove regije se razlikuju po vegetaciji i klimatskim uslovima.
Mramorna regija se nalazi istočno od moreuza Bosfora i u ovoj regijui se nalazi najveći grad Turske Istanbul.

Egejska regija se nalazi na jugozapadu Turske, i na ovom području se nalaze neke od najatraktivnijih i najrazvijenijih turističkih destinacija Turske, a ujedno i neki od antičkih gradova kao što su Troja, Efes.

Crnomorska regija zauzima severno obalno područje Turske.

Centralna Anadolija obuhvata visoravan u unutrašnoj Anadoliji. Ovom regijom dominiraju stepe što uzrokuje da je ovo područje jedno od najsušnijih predela Turske, i samim tim poljoprivreda u ovoj regiji nije toliko razvijena.

Sredozemna ili Mediteranska regija nalazi se na jugu Turske i proteže se od planina Taurus na severu do planina Amanos na istoku.

Istočna Anadolija zauzima centralne i istočne delove Turske.

Regija Jugoistočna Anadolija se nalazi na jugoistoku Turske i u ovoj regiji se nalaze reke Eufrat i Tigar.

Tursku odlikuje pejzažna raznovrsnost, koja obuhvata strme planinske regije, mirne obale oko egejskog mora, poljoprivredna seoska domaćinstva, jalove pustoši, dok sa druge strane se nalaze razvijeni gradovi od kojih su neki kosmopolitski centri.

Turska ima tri klimatske zone - mediteranska klima je zastupljena u jugozapadnom delu Turske i odlikuju je suva i topla leta i blage i kišovite zime, zatim kontinentalna klima koja je zastupljena u centralnim delovima zemlje i koju odlikuju topla leta i oštre i hladne zime, i crnomorska klima na severu zemlje za koju je karakteristična kiša tokom većeg dela godine.

Sever Turske je jedno od seizmički najaktivnijih područja na svetu sa vrlo čestim zemljotresima. Jedan od razornijih zemljotresa se dogodio 1999. godine kada je poginulo oko 17 000 ljudi. Poslednji se dogodio oktobra 2011.godine, kada je preko 360 ljudi poginulo, a oko 1 300 ljudi je povređeno.

Geografske koordinate Turske su 39° 00″ severne geografske širine, 35° 00″ istočne geografske duzine. Najniža tačka Turske je Sredozemno more, najviša tačka je planinski vrh Ararat sa 5 166 metara.

Vremenska zona: Turska je dva sata ispred vremena po Griniču (GMT/UTC +2).
(Srbija je jedan sat ispred vremena po Griniču - GMT/UTC +1).

 

Stanovništvo

Prema procenama za 2011.godinu broj stanovnika Turske iznosi oko 74, 7 miliona. Godišnja stopa rasta stanovništva za 2012.godinu procenjena je na 1, 1 procenata. Više od 70% turskog stanovništva živi u urbanim regijama Turske.

Oko 75% turskog stanovništva su čine Turci, odnosno pripadnici etničke grupe koja potiče iz centralne Azije, a koja se naselila na ravnicama Anadolije početkom IV veka nove ere.

Najveću etničku manjinu u Turskoj čine Kurdi kojih ima preko 10 miliona. Kurdi većinom žive na istoku Turske, iako postoje manje zajednice Kurda širom zemlje. Iako pripadaju sunisko ogranku islama, istoj religijskoj grupi kao i većinski Turci, Kurdi se razlikuju po etničkom poreklu i odlikuju ih istorijske, kulturne i jezičke posebnosti. Veruje se da su Kurdi migrirali iz Evrope i naselili prostor istočne Turske, a delom i Sirije, Iraka i Irana.

U Turskoj živi oko 55 miliona Turaka, preko 10 miliona Kurda, 2 miliona Bošnjaka, od pola miliona do 1 milion Albanaca, 1 milion Gruzijaca, oko 870 000 Arapa.

Na teritoriji Turske takođe živi mala populacija Grka, zatim Jerrmena koji većinom žive na jugu zemlje, a značajne su i jevrejske zajednice koje su se naselile na prostoru Turske u 16 veku, posle progona iz Španije.

Očekivano trajanje života stanovništva Turske za 2012.godinu iznosi 72,7 godina. Prosečna starost stanovništva Turske po podacima iz 2011.godine iznosi 29,7 godina.

Najmanje 26 % stanovništva Turske je mlađe od 14 godina.

 

Religija

Turska je sekularna država, koja nema službenu religiju. Turski Ustav garantuje slobodu religije i ispovedanja svim verskim grupama koji žive na teritoriji Turske.

Oko 99 % stanovništva Turske su muslimani, većinom suniti koji pripadaju Hanefi školi. Hanefi škola je dobila naziv po Abu Hanifi, koji se smatra za osnivača ove škole. Jedna od posebnosti ove škole je što dozvoljava vernicima da se mole i na drugim jezicima a ne samo na arapskom.

Procenjuje se da u Turskoj živi od 15 do 20 miliona alevita (Aleva), pripadnika muslimanske verske grupe koja je kombinacija šiitskog ogranka islama sa sufističkim elementima. Aleviti su u Turskoj najviše neseljeni u regiji Centralne Anadolije, u gradovima Erzurum, Kayseri, Malatya i Sivas.

Ostalih 0,2 % čine Jevreji i hriščani. Broj Jevreja izosi oko 22 000 ljudi. Hrišćani su većinom naseljeni u Istanbulu i drugim većim gradovima Turske, kao što su Izmir , kayseri i Kars.

Hrišćanske religijske grupe u Turskoj čine pravoslani Sirijci kojih ima preko 15 000, pravoslavnih Jerrmena oko 60 000 , oko 25 000 protestanata, a pravoslavnih Grka ima oko 3000. Postoji jako mali broj bugarskih i gruzijskih pravoslavaca, sirijskih katolika, nestorijanaca koji su naseljeni u Turskoj.

 

Jezik

Službeni jezik je turski, koji govori oko 80 % stanovništva Turske kao svoj maternji jezik. Ostali jezici koji su u upotrebi u Turskoj su kurdski, arapski, jermenski, grčki.

Oko 15 % stanovništva govori kurdski jezik kao svoj maternji. Kurdski jezik je podeljen na više dijalekata - kumači, zaza, severni kurdski. Kurdski jezici se govore na istoku Turske gdje su Kurdi većinom i naseljeni.

Vladar Kemal Ataturk je uvođenjem svojih reformi između ostalog 1928.godine reformisao i pismo i latinicu proglasio kao zvanično pismo. Do 1928.godine je otomansko pismo (verzija persijsko-arapskog pisma) bilo zvaničnio pismo.

 

Privreda i ekonomija

Turska ekonomija se može rangirati kao jedna od najbrže rastućih evropskih ekonomija, sa rastom od 8,5% u 2011.godini.

Tursku je 2001.godine zahvatila ekonomska kriza koja se odrazila i na bankarski sektor, uzrokovala pad BDP i porast nezaposlenosti, ali je uz pomoć uspešnih fiskalnih i ekonomskih reformi koje je Turska sprovela u saradnji sa Međunarodnim monetarnim fondom i Svetskom bankom uspela ubrzo da prevaziđe ekonomsku krizu i poboljša svoju ekonomiju.

U periodu od 2002.godine do 2007. godine stopa privrednog rasta iznosila je od oko 6 %, jedna od najvećih na svetu.

Turska ekonomija je većinom zasnovana na razvoju industrije i usluga, ali i tradicionalni poljoprivredni sektor značajno učestvuje u razvoju ekonomije, gde je zaposleno oko 25 % stanovništva Turske.

Procesom privatizacije koja je u Turskoj sprovedena posle 2001.godine smanjeno je učešće države u oblastima industrije, bankarstva, transporta, što je dovelo do razvijanja malih i srednjih preduzeća i razvijanja proizvodnje izvan tradicionalnih oblasti tekstilne industrije i proizvodnje odeće. Primat u turskom izvozu preuzima automobilska industrija, građevinarstvo, industrija i elektronika.

Sektor naftne industrije u Turskoj je u ekspanziji od maja 2006. godine, kada je otvoren naftovod Baku-Tbilisi-Čejhan, sa dnevnim protokom od 1 milion barela. Takođe preko turske teritorije prelazi gasovodni projekat, projektovan da obezbeđuje transport gasa iz Centralne Azije do Evrope, koji dugoročno treba da obezbedi i snabdevanje potreba Turske sa ovim energentom.

Vrednost turskog izvoza za 2011.godinu se procenjuje na 141.5 milijardi dolara. Turska najviše izvozi tekstil i odeću, industrijske mašine, elektroniku, motorna vozila i naftne prerađevine, gvožđe i čelik.

Procenjuje se da je vrednost Turskog uvoza u 2011.godini iznosio 233.7 milijardi dolara. Turska uvozi hemikalije, mašine, motorna vozila, elektroniku, gvožđe i čelik, plastiku i plemenite metale.

Glavni trgovinski partneri Turske su: Nemačka, Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Italija, Francuska, Japan, Kina, Irak i Iran.

Poljoprivredna proizvodnja Turske je bazirana na gajenju duvana, pamuka, maslina, šećerne repe, lešnika, citrusa.

Ekonomske i pravosudne reforme koje Turska sprovodi sa ciljem dobijanja članstva u Evropskoj uniji, očekuju se da dovedu do povećanja zainteresovanosti stranih investitora za ulaganje na tursko tržište, ali činjenice koje i dalje zabrinjavaju su relativno visok fiskalni deficit i bezbednosna nestabilnost u zemljama u regionu (Siriji, Iraku), što se negativno odražava na privredu Turske prvenstveno zbog manjin inostranih ulaganja.

Prema procenama za 2011.godine nezaposlenost u Turskoj je iznosila oko 9, 8% a inflacija oko 7,8% BDP po glavi stanovnika za 2011.godinu u Turskoj je iznosio 11 054 US $.

Valuta Turske je turska lira. ako uspem da pronadjem vrednosti i da to malo

Turska je jedna od zemalja osnivača OECD (Organisation for Economic Co-operation and Development) Međunarodne organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj, i G-20 najrazvijenijih ekonomija sveta.

 

Istorijsko politički razvoj

Geostrateški položaj Turske, koja predstavlja most između dva kontinenta u mnogome je uticao na bogatu istoriju i istorijsko nasleđe moderne Turske.

Iako se termin Turska često koristi za označavanje vremena Osmanskog carstva, on tek osnivanjem Republike 1923.godine počinje da označava politički etnitet i vezuje se za konkretno geografsko područje.

Nakon poraza Turske u I svetskom ratu, teritoriju turske su okupirale savezničke snage (Grčka, Francuska, Velika Britanija) nakon čega je usledilo i potpisavanje mira iz Sevra. Odredbe ovog ugovora po kojima je umnogome smanjena teritorija turske otomanske imperije u poređenju sa onom pre rata, je izazvalo buđenje turskog nacionalnog pokreta. Pod vođstvom Mustafe Kemala, vojnog komandanta koji se istakao tokom bitke na Galipolju, 1920.godine je pokrenut rat za nezavisnost, sa ciljem ukidanja odredbi ugovora iz Sevra. Naime, Ugovor iz Sevra je potpisan 10.avgusta 1920.godine i po njemu se Osmansko carstvo odreklo svih pretenzija na ne-turska područja, kao što su teritorija današnjeg Iraka, Sirije, Palestine. Takođe, Turska je izgubila četri petine teritorije koju je posedovala u tom trenutku, a u Evropi joj je ostao samo Carigrad i uzani pojas oko moreuza Bosfor i Dardaneli. Ugovor iz Sevra je naišao na odbijanje od strane turskih nacionalista i Parlament Turske je odbio da ga ratifikuje.

Okupatorske savezničke vojne snage (Velike Britanije i Francuske) su proterane sa turske teritorije 18. septembra 1922.godine, a 1. novembra iste godine novoosnovani Parlament Turske je ukinuo sultanat i time formalno ozvaničio kraj otomanske imperije.

Moderna Turska je osnovana na ostacima poražene Otomanske imperije krajem I Svetskog rata. sa stvaranjem Republike Turske. Proglašenjem Republike Turske 1923.godine su ukinuti sultanat i kalifat. Ugovorom iz Lozane od 24. jula 1923. godine Republika Turska je dobila međunarodno priznanje svog suvereniteta.

Prvi predsednik Turske je 1923.godine postao Mustafa Kemal, koji je kasnije dobio počasnu titulu, i nazvan Ataturk, ili otac Turaka.

Za vreme Ataturkove autoritarne vladavine, početkom 30 godina XX veka Turska je prošla kroz niz socijalnih, političkih i pravnih reformi. Reforme koje je Ataturk uveo za vreme svoje vladavine tiču se promovisanja ženskih prava, zabrana nošenja fesa i vela, takođe je zabranio poligamiju, islamske sudove i versku nastavu u školama, usvojio latinično pismo, gregorijanski kalendar umesto islamskog kalendara.

Turska je 1928.godine postala sekularna država, tada je klauzula koja je određivala islam kao državnu religiju ukinuta iz Ustava Turske.

Tokom većeg dela Drugog svetskog rata Turska je bila neutralna, a simbolično se pridružila silama Alijanse 23. februara 1945.godine.

Turska se 1945.godine pridruzila Ujedinjenim nacijama, a od 1952.godine je članica NATO-a. Turska je 1961.godine postala jedna od zemalja osnivača Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj ( OECD) što ukazuje na prosperitet koji je ostvarivala u tom periodu.

U decenijama koje su usledile nakon Ataturkove smrti (1938.godine) u Turskoj se pojavila jedna nova ideologija nazvana Kemalizam "Kemalism". Ova ideologija je promovisala sekularizam, nacionalizam, etatizam i identifikovanje sa evropskim vrednostima, što su inače i bile neke od reformi koje je Ataturk uveo u Turskoj.

Posle perioda jednopartizma u Turskoj, 1950.godine održani su prvi višestranački izbori na kojima je pobedila opoziciona Demokratska partija, nakon čega je usledila mirna primopredaja vlasti. Od tada, u Turskoj je došlo do povećanja broja političkih partija, ali je demokratski sistem bio narušen u periodima nestabilnosti i vojnih prevrata (1960., 1971. i 1980.godine). Vojska Turske se doživljava kao čuvar Ustava i sekularne države, i u par navrata je izvršila vojni puč kada su okolnosti ukazivale na ugroženost sekularne države. Posle svakog vojnog prevrata vlast je vraćena građanima.

U nemirima koji su izbili za vreme trećeg vojnog udara u Turskoj 1980.godine poginulo je preko 5 300 ljudi. Usledilo je ukidanje Ustava i parlamenta, hapšenja i zadržavanja u pritvoru hiljada političkih protivnika i navodnih terorista, zabrane političkog angažovanja, zatvaranja novinskih i trgovinskih udruženja i proglašavanja neograničene moći vojnog režima.

Procenjuje se da se u periodu trećeg vojnog udara 1980.godine preko 600 000 ljudi našlo u pritvoru, a da je oko 50 ubijeno. Oko 30 000 izbeglica iz Turske je pobeglo u Evropu u periodu vojne vlasti 1980.godine, oko 14 000 ljudi je izgubilo Tursko državljanstvo, a njih oko 388 000 je dobilo zabranu napuštanja turske teritorije.

U međuvremenu je Ustavotvorna skupština, koja se sastojala od šest članova Nacionalnog bezbednosnog saveta i članova koji su bili imenovani od strane Saveta, donela novi Ustav Turske koji je je odobren na referendumu 6. novembra 1982. godine od strane velike većine birača, tačnije 91,5%.

Tri godine nakon trećeg vojnog udara 1983.godine došlo je do ponovnog uspostavljanja civilne Vlade. Savet za nacionalnu bezbednost Turske je tokom maja 1983.godine ponovo legalizovao formiranje političkih partija, sa ciljem održavanja parlamentarnih izbora pod novim Ustavom iz 1982.godine. Svi bivši članovi parlamenta dobili su zabranu učestvovanja u političkom životu na period od deset godina.

Od 1990. godine kao značajno političko pitanje pojavljuje se uloge islama u javnom životu. Islamistička partija Blagostanje je 1995.godine pobedila na parlamentarnim izborima u Turskoj i postala jedna od vladajućih partija u narednim godinama.

Turska vojska je 1997.godine naterala proislamski orijentisanu Vladu da podnese ostavku, što je nazvano post moderni puč. Ubrzo je usledilo ukidanje vojnog zakona i vojne vlasti, ali turska vojska je i dalje nastavila da kontroliše zemlju.

Na parlamentarnim izborima u Turskoj održanim u novembru 2002.godine je pobedila partija Pravde i razvoja (AK). Njen lider, Redžep Erdogan, je bio onemogućen da postane premijer zbog optužbe za širenje verske mržnje, kada je na jednom mitingu 1998.godine citirao islamsku pesmu.

Abdulah Gul, takođe član AK partije, je 2002.godine proglašen za premijera Turske, dok je u međuvremenu donesen zakon koji je omogućio Erdoganu da se ponovo kandiduje za mesto u parlamentu. Nakon toga krajem 2002.godine Gul podnosi ostavku na mesto premijera, i na tom mestu ga zamenjuje Erdogan.

Osnivači partije AK navode u svom programu da se zalažu za partijsku lojalnost i tradicionalne vrednosti i poštovanja ustavnog poretka Turske. Uprkos tome što partija Pravde i razvoja (AK) u svom programu sadrži islamsku osnovu, partija AK sebe ne definiše kao islamsku partiju, već kao konzervativnu demokratsku partiju, slično kao Hrišćanska demokraska partija na zapadu Evrope. Ova odrednica je predstavljala veliki ideološki zaokret, jer su naime islamistički orijentisane partije tradicionalno protivnici Zapada. Od svog osnivanja partija AK je u svojim javnim nastupima isticala važnost zapadnih političkih vrednosti kao što su demokratija, poštovanje ljudskih prava, vladavina prava.

Međutim ubedljive pobede partije Pravde i razvoja (AK), partije sa islamskom ideologijom, na parlamentarnim izborima 2002.godine pojavilo se pitanje ugroženosti sekularne države. Opozicioni sekularisti su u par navrata osporavali ustavno pravo da AK (Partija pravde i razvoja ) bude stranka vlade.

Tokom 2003.godine došlo je do narušavanja odnosa između Sjedinjenih Američkih Država i Turske, nakon što je Turski Parlament odbio da izglasa rezoluciju po kojoj bi američkim snagama omogućili slobodno korišćenje turskih baza u svojim napadima na Irak. Međutim, Turska je dozvolila američkim vojnim snagama da koriste turski vazdušni prostor.

Novembra 2003.godine u Istanbulu su se dogodila dva teroristička napada u kojima je poginulo preko 50 ljudi, a hiljade ljudi je povređeno. Naime, 17. novembra 2003.godine auto-bomba je eksplodirala u blizini dve sinagoge, a 22. novembra 2003.godine napadnuti su britanski konzulat i britanska banka u Istanbulu. Odgovornost za ove napade je pripisana terorističkoj organizaciji Al Kaida.

Ustavni sud Turske je u martu 2008.godine odbacio peticiju o zabrani partije Pravde i razvoja (AK) i njenih zvaničnika, uključući premijera i predsednika, za navodne pokušaje da uspostave islamsku državu.

Parlamentarni izbori u Turkoj su održani juna 2011.godine i osim velike izlaznosti, preko 83 % glasača, karakteristični su i po prvim kampanjama koje su legalno održane na kurdskom jeziku. Takođe jedna od novina koja je uvedena na ovim izborima je smanjivanje uslova starosti kandidata za poslaničko mesto sa dotadašnjih 30 na 25 godina.

Na parlamentarnim izborima u Turskoj održanih 2011.godine ponovo je pobedila Partija pravde i razvoja (AK) sa osvojenih nešto manje od 50 % glasova izašlih birača. Premijer države po treći put postaje Recep Erdogan.

Skoro sto godina posle Tursko - jermenskog rata u kom je poginulo od 600 000 do 1,5 miliona ljudi, dve države su se 2009.godine dogovorile o ponovnom uspostavljanju diplomatskih odnosa i otvaranju međusobnih granica.

Naime u periodu od 1914.godine do 1918.godine dogodila se masovna deportacija i masakr nad milionom Jeremna. Jermeni ističu da je to bio genocid, dok Turci negraju zločin, i naglašavaju se da su i oni bili žrtve Prvog svetskog rata.

Centralni komitet je 29.maja 1915.godine doneo privremeni zakon o deportaciji ("Tehjir Law") po kome su Vlada Turske i vojska dobila ovlašćenje za deportaciju svakoga za koga postoji sumlja da predstavlja pretnju nacionalnoj bezbednosti.

Ne postoji sagalsnost o broju žrtava " Jermenskog genocida." Prema procenama, u periodu između 1914.godine do 1918.godine život je izgubilo preko pola miliona Jermena. Broj žrtava koji se pominje varira od 600 000 do 1 500 000 ljudi.

Sukobi sa kurdskim pobunjenicima:

Oko 12 miliona stanovništva ili oko 20 % turskog stanovništva čine Kurdi, koji većinom naseljavaju istok Turske.

Separatističke težnje koje su se pojavile 1984. godine, kada je Radnička partija Kurdistana - Kurdistan Workers' Party (PKK), sada poznata kao Kurdistanski narodni savet, ili Kongra-Gel (KGK), izašla sa zahtevom za nezavisnošću predela istoka Turske koju većinom naseljavaju Kurdi, rezultovale su turskom vojnom intervencijom. Procenjuje se da je od 1984.godine do 2012.godine poginulo od 30 000 do 40 000 ljudi.

Lider i vođa KKP, Abdulah Odželan (Oclan) je 16 februara 1996.godine uhvaćen , a 2. juna 1999.godine osuđen za veleizdaju i separatizam. Nakon hapšenja Odželana zahtevi za nezavisnošću regiona koji naseljavaju Kurdi su promenjeni ka težnjama za autonomijom unutar Turske ili za federaciju sa Turskom, nakon čega je usledio miran period bez sukoba između bezbednosnih snaga Turske i PKK.

Iako je Turska kao uslov za kandidaturu u Evropskoj uniji smanjila organičenje upotrebe kurdskog jezika, suštinski pitanje Kurda nie rešeno što je tokom 2004.godine uzrokovalo da je KGK najavila povlačenje primirja, nakon čega je primećen porast nasija između PKK i turskih bezbednosnih snaga. Sukobi između kurdskih pobunjenika i bezbednosnih snaga Turske su se dešavali i tokom 2012.godine.

Političko-pravni sistem

Turska je demokratska parlamentarna i sekularna država.

Ustav Turske iz 1982. godine, koji je i dalje na snazi, garantuje osnovna ljudska prava, kao što su pravo na život, zaštitu od proizvoljnog hapšenja, slobodu udruživanja, slobodu izražavanja, pravo na privatnu svojinu, pravo na slobodno ispovedanje vere. Međutim, mnoga od ovih prava su restriktivna u poređenju sa međunarodnim pravom.

Po Ustavu Turske iz 1982.godine je izvršena podela vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudsku.

Zakonodavnu vlast u Turskoj vrši Parlament, odnosno Velika narodna skupština (Grand National Assembly) koju sačinjava 550 poslanika. Parlament Turske je jednodomo telo. Poslednji parlamentarni izbori u Turskoj su održani 12.juna 2011.godine i većinu glasova je osvojila partija pravde i razvoja (AKP).

Dužnosti i ovlašćenja turskog Parlamenta su da predlaže zakone, menja ih i ukida, da nagleda Savet ministara, da daje ovlašćenja Savetu ministara da donosi uredbe sa snagom zakona, da usvaja budžet i završni nacrt računa , da ratifikuje štampanje i kovanje novca, da donosi odluke o proglašavanju vanrednog stanja, da odobrava potpisivanje međunarodnih sporazuma, kao i da donosi odluke o proglašavanju opšte ili posebne amnestije.

Na parlamentarnim izborima, partija mora da osvoji najmanje 10% glasova da bi osigurala ulazak predstavnika u Skupštinu Turske .

Po Ustavnim reformama koje su sprovedene 2007.godine dužina mandata poslanika je smanjena sa dotadašnjih 5 godina na 4 godine.

Takođe, prema reformama iz 2007.godine predviđeno je da se od 2014.godine predsednik Turske bira na direktnim izborima, na period od pet godina, umesto dosadašnjih sedam, uz mogućnost jednog reizbora.
Izvršna vlast u Turskoj je podeljenja između predsednika Republike i Saveta ministara, kojim predsedava premijer.

Predsednik Turske ima mogućnost ulaganja zakonodavnog veta i ovlašćenja da imenuje sudije i tužioce. Sadašnji predsednik Turske je Abdullah Gul, koji je na tu funkciju izabran od strane Parlamenta Turske 28. avgusta 2007.godine.

Ustav Turske garantuje nezavisnost sudske vlasti. Turska ima dualni oblik pravosudnog sistema koji se sastoji od civilnih i vojnih sudova. Po Ustavnom amandmanu iz 2010.godina nadležnost vojnih sudova je ograničana samo na pripadnike vojske.

Sudovi u Turskoj su podeljeni na: Ustavni sud, Visoki apelacioni sud (Yargitay), Državni savet (Danistay), Računovodstveni sud (Sayistay), Vojni visoki apelacioni sud i Vojni visoki upravni sud. Visoki savet sudija i tužilaca, koji postavlja predsednik Turske, nadgleda funkcionisanje pravosudnog sistema.
U praksi, vlasti mogu da kontrolišu sudstvo samim činom njihovog postavljanja i izbora i kroz finansiranje. Pravosudni sistem u Turskoj generalno odlikuju proceduralna kašnjenja.

Građani Turske su na referendumu održanom tokom setembra 2010.godine odobrili usvojene Ustavne amandmane po kojima Parlament dobija veća ovlašćenja nad pravosudnim sistemom i vojskom, uvodeći time veći stepen sloboda građana Turske.